iz serijala PASMATER FAMILIAS

Gledam film na telki. Znanstvena fantastika. Ono kaj najviše volim. To su i moji starci poodavno ustanovili. Branko opet nekaj fantazira, govorila bi moja majka ocu. Vjerojatno sam imal i znanstveni pristup fantaziranju, jer kak bi inače nastal izraz "znanstvena fantastika"? Samo prirođena skromnost mi ne dozvoljava da se hvalim mojim prilozima razvoju ljudske civilizacije. Strog odgoj, kaj ćemo....
Daklem, u tom filmu su među nama skriveni izvanzemaljci, izgledaju baš kao i mi, ali rade protiv nas. Moram malo više obratit pažnju na susjeda, posjeduje sve opisane karakteristike. Ondak se ti susjedi, pardon, izvanzemaljci, miješaju u naš život na svim razinama i toliko nam ga zagorče, da si ga sami oduzmemo, pa sjedaju u naše fotelje i mirno gledaju televiziju. Najvjerojatnije kakav film o nama, zemaljcima. Vjerojatno i oni vole znanstvenu fantastiku. Na njihov način. Kad bi nekako preuzeli i moje radno mjesto, ne bi se toliko ljutil...sami bi si bili krivi.
Uvijek, kad mi se negdje jako žuri, pomalo već kasnim, a hvata me i nervoza, u trenutku kad otvaram vrata automobila, razmišljajući o najkraćem putu, parkira kraj mene neka stranka ili znanac. Joj, baš fino, kaj sam te našel, trebam to i to,  napravi mi to i to, obično su riječi kojima počinje pakleno mučenje. Oprosti, žurim, sjedam u auto, a izvanzemaljac drži vrata mog automobila i objašnjava mi njegov problem. Jednom sam zatvoril vrata, ostala mu jakna zaglavljena, pa sam ga vukel par metara po parkingu, dok nekaj nije puklo.
Kad sam se dopeljal do bolnice gdje Nada radi, ljuti se Nada na mene: zašto ti pola jakne vijori iz auta dok se voziš? Uništit ćeš je! Nije moja, velim, otvorim vrata, krpa padne na asfalt, a ona se uvjeri da je moja jakna čitava. Nada pomirena ulazi u auto, a ja na krpi provjerim džep. Samo cigarete koje ne pušim i upaljač slabiji od mog. Ah, ti izvanzemaljci nemaju lovu za bolju opremu...
Lovim ribe. Čista meditacija. Mir. Kroz neko vrijeme, pored mene jedan tip rasklapa štapove. Bok. Bok. Tišina. Kroz pet minuta čujem glas: tko prvi uhvati ribu, daje za špricer. Baš sam htjel izvući udicu da stavim novi mamac, predomislim se i stoički lovim na praznu udicu. Kad bi htel ići na špricere, bil bi u bircuzu, a ne kraj rijeke. Tip uhvati ribu, a ja se tek sad usudim stavit novi mamac. Brzo ćopnem par riba. Opet čujem demonski glas: tko uhvati veću ribu, plaća špricer. Prebacim mamac u dio rijeke gdje je voda toliko plitka, da ribe moraju stajati na glavi da bi mogle piti vodu, pa nemaju vremena gutati mamce. Tip uhvati kapitalca. Ja i dalje šutim. Opet glas, sad već prijeteći: tko uhvati manju ribu, plaća špricer. Smireno vadim novčanik iz džepa, izvadim lovu i ljubazno kažem tipu: prvi koji bu imal razbijenu gubicu plaća špricer, zato uzmi lovu i kidaj na tvoj jebeni špricer, dok te nisam namlatil. Čovjek shvati da špricer, kad ga piješ razbijenih usta, baš i nema neki okus, uzme lovu, pobere pribor i ribe i kidne. Javit ću u Hollywood da izvanzemaljci jako vole špricere, a osjetljivi su već i na ideju da bi im netko mogel razbit njušku. Moraju to staviti u novi film, toliko da ljudi znaju.
U zgradi gdje smo živjeli, kupaone su bile delane bez prozora. Ak bi napravili prozor, gledal bi u spavaću sobu ili kuhinju. Kupanje bez upaljenih svjetla je i usred dana bilo nemoguće, niš nisam videl. Ak je crknula žarulja, a ušel sam u tu mračnu spilju da se okupam, moral sam jako pazit da je ono kaj sam napipal u mraku, kada, a ne veš mašina. Ak nisam bil pažljiv, moral sam čekat nekog od domaćih da uđe u kupaonu i otvori vrata od veš mašine. Zapravo, nije bilo ni loše, bil sam čist ko suza, samo mi se cijeli dan vrtilo od centrifuge... U kući imamo kupaonu sa dva velika prozora, pa se neizmjerno volim kupat po danu, kad me oblijevaju voda i svjetlo. Konačno je obred higijeniziranja prestal biti mračni ritual. Taman uživam u toploj vodi, kad zazvoni na vratima. Izvanzemaljac, sto posto. Mrze kad se kupamo, htjeli bi nas pomlatit i svu vodu zadržat za sebe. Po logici, tko kome smeta, nasapunan, mokar i gol, sa britvom u rukama otvaram ulazna vrata i uljudno pitam: dobar dan, što želite... Reakcije su različite, jedino me sutkinja povjerljivo pita: gospon Branko, kaj vas opet tuže zbog egzibiconizma? Zaključujem da izvanzemaljci prividno preuzimaju ljudski oblik, a da u stvarnosti izgledaju sasvim drugačije, jer užasnuto reagiraju na ljudsko tijelo. Krikovima i tužbama.
Eto, opet poštar. Uz pisma koja su mi važna, izručuje mi i hrpu druge pošte. Dvije ponude za izobrazbu za upotrebu Windowsa, molba za lovu od nekog, nikadčul društva, hrpa kataloga, pismo sreće i obavijest da će mi iskopčati telefon ako ne platim vodu, ili tako nešto. Otvaram kataloge iz znatiželje. I ja ih radim, pa sam profesionalno deformiran, ako ne ubrajamo manje deformacije od preboljenog rahitisa u ranom djetinjstvu i padanja sa tavana na beton, glavom naprijed, naravno. Kozmetički market mi nudi preparate kaj su na zapadu zabranjeni zbog štetnih posljedica, prehrambenjaci mi nude hranu za koju je još prošli mjesec sav tisak pisal da je povučena iz prodaje zbog trovanja potrošača, a krpari i cipelisti nude najnoviji modni krik: cipele i krpice iz inozemstva po niskim cijenama. Kvaliteta klase: oprostite, ali austrijski Caritas ne prima takvo smeće. Sleđujem se, urota protiv ljudskog roda, pa makar bio i hrvatski dio. Opet izvanzemaljci na djelu.
Feliks jako voli jesti sirova pileća jetra. Danas sam mu dal redovito sljedovanje. Jetra njemu, picek meni. Uzel sam fotoaparat da napravim snimak mačke kak klopa. Baš sam snimal, kad se Osvald zaleti u mene, jer mu nisam dal goveđu kost, kaj sam je jučer kupil za njega. Na kompjutoru gledam snimke, sve mutno. Kolega veli da je to zato kaj se stresel aparat kad je cucak skočil na mene. Rekel sam da je u pravu, a zapravo mislim da izvanzemaljci preuzimaju i životinjske oblike, pa ne žele da ih fotografiramo...
Nada kaže da previše gledam seriju "Dosjei X", i da bi bilo fino da svratim kod nje na pregled. Ona je specijalist kliničke psihologije. Objašnjava nešto o maniji proganjanja. Zar i ona? Ili je samo izdajica...