Sve je počelo prije nekoliko godina, kada sam igrom nesrećnih okolnosti dobio na poklon petnaestak „velikih“ ploča. Bilo je to nekoliko albuma Električnog orgazma, po jedan album Crvene jabuke, Azre, Slađane Milošević, Peđe D Boja i Borisa Novkovića. Zatim sam kupio neki jeftini gramofon da bih uskoro dobio na poklon pravi gramofon AKAI, sa pojačalom i dva zvučnika. 

Onda je krenula potraga za pločama, koja se polako pretvorila u ovisnost. Naravno, u Banjaluci nije bilo takve prodavnice i onda si primoran da se dovijaš na razne načine, a to u praksi znači, prvo rodbina, onda prijatelji i na kraju internet. Ipak, kada krenete da kupujete polovne ploče, dođete do nekih veoma zanimljivih društvenih fenomena. 

Kada želite da kupite ploču preko sajtova za onlajn prodaju i kupovinu u Bosni i Hercegovini skoncentrišite se na gradove i mjesta koja tokom rata nikada nisu „oslobađana“ od strane neke vojske. To ne znači da ti gradovi nisu stradali tokom rata, već da stanovnici te gradove nisu napuštali. Jer gdje su ostali ljudi, ostale su i ploče. Da to praktično pojasnimo, gramofonske ploče ne tražite u gradovima poput Jajca, Brčkog, Dervente ili Mrkonjić Grada, jer su ih „oslobodioci“ ili uništili ili odnijeli na slobodu teritoriju. Gramofonske ploče tražite u Banjaluci, Sarajevu, Tuzli, Doboju, Bihaću, Zenici, dijelovima Mostara i drugim gradovima koji nisu padali u „neprijateljske ruke“. 

Ploče se mogu kupiti i na buvljacima, gdje su jednako podcijenjena roba kao i knjige Miroslava Krleže, Vladimira Nazora ili Oskara Daviča, sa kojima smo se obračunali devedesetih godina 20. vijeka.

Često mi se desi da kada kupim polovnu ploču dobijem na njoj ime vlasnika te ploče ili tekst sa posvetom povodom nekog rođendana. Ima tu na omotima Sanja, Dragana, Franja, Edina i mnogih drugih imena, ali meni je najdraža ploča sa jednim pečatom. Elem, prije nekoliko mjeseci sam, od nekog lika u Doboju, za pet maraka ili 2,5 eura, kupio LP „Paket aranžman" iz 1981. godine na kojoj se nalaze pjesme Idola, Šarla akrobate i Električnog orgazma. Na omotu te ploče i na samoj ploči se nalazi pečat na kojem je utisnuto „Opštinska konferencija SSO BiH; Osnovna organizacija Jablanica 2“. Kada na Googlu otkucate ime te mjesne zajednice vidite da se ona nalazi u opštini Maglaj nizvodno prema Bijeloj Ploči pa desno između brda, a to nam govori da je tadašnja socijalistička omladina imala više nego istančan muzički ukus. 

Istančan omladinski ukus (FOTO: Srđan Puhalo/Lupiga.Com)

Na ploči Beatlesa, kupljenog kod istog prodavca iz Doboja, na pozadini su hemijskom olovkom štiklirane pjesme za šiz i to: „A hard day`s night“, „I feel fine“ i „Get Back“. Inače ploča je pripadala Osnovnoj organizaciji saveza socijalističke omladine Potočani. To vam se selo između Odžaka i Donjeg Svilaja. 

Kupujući ploču „Ralf Before 84: Volume II“ u Lukavcu, pored Tuzle, upoznao sam čovjeka koji mi je pričao kako je kada je bio mlad i lud, vozom išao u Ljubljanu na koncert The Residentsa u Cankarjevom domu. Nisam pitao prodavca kada je to bilo, ali naknadnim guglanjem pretpostavljam da je bilo 11. novembra 1989. godine. Slušati u to vrijeme The Residentse može samo vrlo, vrlo napredna omladina. 

Ploče u BiH su jeftinije nego u Hrvatskoj i Srbiji, što veoma dobro pokazuje da je platežna moć građana BiH slabija od platežne moći komšija i nema te statistike, te vlasti ili političara koja može da me uvjeri da nije tako. 

Što se tiče prijeratnog ukusa stanovnika Bosne i Hercegovine možemo reći da tu prevladava gitarska muzika iz 70-ih i 80-ih godina, i domaća i strana. Ima tu svega od Animalsa, Creama, Dilana, Doorsa, Pink Floyda, Claptona, Santane, ali i Uriah Heepa, Status Quoa, Thin Lizzya, preko Led Zeppelina, AC/DC-a, Deep Purpla, Queena i Dire Straitsa. Što se tiče domaće muzike nigdje nećete naći toliko ploča Vajte, Vatrenog poljupca, Teške industrije ili Crvene jabuke. Punk i Novi talas nisu se bili mnogo zapatili na našim prostorima, baš kao ni synthpop ili reggae. Nije da nema takvih ploča, ali u skladu sa tadašnjim razvojnim planovima bosanskohercegovačkih komunista prevladavala je ljubav prema teškom roku i još težem metalu. 

Možemo reći da je tadašnjoj omladini bio bliži Woodstock, od podruma CBGB-a. Da je bilo drugačije ne bi Goran Bregović svirao pastirski rok, već nešto urbanije i alternativnije. 

Pjesme za šiz (FOTO: Srđan Puhalo/Lupiga.Com)

Najskuplje su ploče Azre, Haustora, Zabranjenog pušenja i Discipline kičme i tu se ne razlikujemo mnogo od regiona. Ove grupe su mahom slušali štreberi iz gimnazija i valjda ih je zato malo. One idu od 100 maraka ili 50 eura pa do 450 maraka ili 225 eura. Znatno manje od Riblje čorbe, Atomskog skloništa, Parnog valjka i Bijelog dugmeta. 

Posebna priča je Miladin Šobić, koji je u BiH kultni kantautor 80-ih, čije ploče su rijetke, skupe i vrlo tražene. Čovjek koji je snimio dva albuma za sarajevski Diskoton i povukao se u legendu ne prodavši se i ne izdajući sebe. Rijetke su i ploče Đavola, mada su oni imali sve predispozicije da ih vole i kupuju mladi Bosanci i Hercegovci. 

Klasike ima koliko hoćete i to pravo jeftino. Malo je ko to slušao 80-ih, tako je i danas. Ni tad, a ni danas u BiH se nije cijenila sofisticiranost i škola. Previše je to bilo zahtjevno za tadašnju, ali i sadašnju “elitu”, a postojala je i opasnost da ih takva muzika odvede otuđenju od naroda, od pozicija i samih sebe. Ne mogu se izbori dobijati na Mozzartu, Bachu ili Ravelu. Narod ište nešto naše, gologuzo i veselo. 

Ima jeftinog džeza, ali njega su i tada i sada, slušali pojedini profesori univerziteta i poneki psihijatar. Nije to naša muzika, naši “crnci” slušaju sintisajzere, bitove i vođe. 

Takođe, važno je naglasiti da su prodavci ploča u BiH, a smio bih se kladiti i u cijeloj ex-Jugoslaviji, veoma fin i pošten svijet. Rijetko će se desiti da opis ploče koju kupuješ na neviđeno bude netačan tj. da bude lošija od onog što je napisano i što očekuješ. Etničke granice ne postoje i na prvom mjestu je muzika, a na drugom žal za mladošću koju su nam sjebali “agresija”, “odbrambeno otadžbinski rat”, “tranzicija”, “privatizacija” i druge jezičke bravure kojima se stado smiruje i pacifikuje. 

Najgore u svemu ovome je to što je svaki pošteni tragač za gramofonskim pločama u BiH latentni jugonostalgičar, što se ne sviđa domaćim nacionalistima, koji se trude da selektivno pamtimo to doba tj. da pamtimo samo ono što nam oni dozvole. Teško je priznati da je bilo veselo u ondašnjoj socijalističkoj “tamnici naroda”. Prelazak entitetskih, etničkih i međudržavnih granica je subverzivan čin, opasan za identitet sopstvenog naroda, a slušanje “strane” muzike iz Hrvatske i Srbije žal za socijalističkom Jugoslavijom. 

I šta reći na kraju, kada stavite ploču na gramofon i kada spustite iglu, zvuci muzike vas lagano odvedu u prošlost gdje smo bili mladi, lijepi i bezbrižni. Gdje smo se radovali boljoj budućnosti, a ne prošlosti. Gdje su ideali bili važni, koliko i novac. Gdje smo bili svijet, a ne slijepo crijevo i gdje se više nikada nećemo vratiti. 

I nema tog krckanja i preskakanja koji mi može pokvariti taj ugođaj. 

P.S. Trenutno sam u potrazi za albumima „Led Zeppelin 2“ i pločama Đorđa Balaševića, pa ako ih prodajte po razumnoj cijeni - javite se. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.