ILUSTRACIJA ZA WIKIPEDIJU: Slika ulaznih vrata sa resama, najtačnija je slika ljeta

Almin Kaplan/Prometej

6. rujna 2024.

ILUSTRACIJA ZA WIKIPEDIJU: Slika ulaznih vrata sa resama, najtačnija je slika ljeta

Zapis Almina Kaplana prenosimo s prijateljskog Prometeja

Od svih godišnjih doba, ljeta su mi najraznolikija. Sjećanja na njih su nepregledna pa sam osjećaja da bih o ljetu mogao ispisati čitavu knjigu tekstova. Iako volim i zime, pa i jeseni i proljeća, djetinjstva se najviše sjećam iz ljetnih perioda. I evo sad, dok pokušavam načeti temu ljeta, ne mogu da se odlučim s koje bih mu strane prišao. O ljetu kad mislim, za čas me zapljusne mnoštvo tuđih stihova ispisanih u slavu tog čudesnog godišnjeg doba. Kao što je onaj Vešovićev u kojem pjesnik za papljansko ljeto kaže da je beskrajno bilo, to doba kad vrućina sve zakoči, kazaljku, potok, bilo! Ili od istog pjesnika, stih u kojem ljeti biljke tišinu, mjesto mirisa, luče.

Prva moja sjećanja na ljeto su vezana za odjeću koju bih skraćenu danima osjećao na sebi prije nego bih je prihvatio. U junu, kad bi već dobro ugrijalo, majka bi iz ormara vadila naše šorceve i majice kratkih rukava kao da nas odnekud iskopava. Dobro se sjećam mirisa ustajale odjeće i njenih ruku dok odjevne predmete odiže spram mene procjenjujući tako je li mi nešto okračalo ili bi se moglo nositi još jedno ljeto. Ako ne bi bila sigurna, naredila bi mi da ih obučem, a ako bi se ispostavilo da je na granici da mi bude malo, rekla bi neka ipak nosim, ako ništa, okokuće. Ili ako su neki šorc ili majica pukli, ona bi ih odvajala u stranu i istog ih dana, u večernjim satima, zašivala koncem i iglom. Sklonila bi zavjesu s prozora i hvatala posljednje tračke viđela da uvuče konac u iglu i da zakrpi poderotinu koju sam prošlog ljeta zaradio kližući se niz neku strminu.

S obzirom da smo se bavili poljoprivredom, ljeta su nam bila u znaku umora. Odrasli bi ranije odlazili u polja i vraćali se čim bi ugrijalo, odmorili se, pa predvečer, kad vrućina posustane, ponovo odlazili u polje na rad. Dok bi majka krpila moje šorceve, otac bi umoran i tek večerao ležao negdje u mraku s muholovkom u ruci. Pošto je u selu bilo puno krava i ovaca, muha je bilo na svakom koraku. Osim njih, muholovkom smo ubijali i komarce, ali samo u prostorijama gdje smo spavali. Kad svi pozaspu, majka bi uzimala muholovku i krećući se na prstima po postelji, propinjala se koliko je mogla i na bijelom zidu ubijala sitne tačke koje je samo ona vidjela. Osim muholovkom, protiv muha smo se borili i na još dva načina. Jedan je ona ljepljiva traka što bi je okačili o plafon da visi i na koju bi se muhe spuštale, zalijepile se i uginule. Drugi je važniji i za mene emotivniji, a to su one rese što se stavljaju na ulazna vrata kako bi bile fizička barijera muhama. Dobro pamtim zvuk koji su proizvodile, a što je zavisilo od materijala od kojeg su napravljene, s tim da je to u mom slučaju bio zvuk pijeska koji se odnekud osipa. E, slika ulaznih vrata sa resama, najtačnija je slika ljeta i ja bih je stavio u Wikipediju kao ilustraciju uz tekst koji objašnjava ovo godišnje doba.

Sve kuće u selu su imale neke dograđene prostorije pod pločom koje smo zvali ljetnim kuhinjama. Tamo bi bila sećija i stol, vatreni i strujni šporet, te frižider i kredenac. Tu se sjedilo ujutro uz kafu i pazilo na mlijeko da ne pokipi. Tu bi se doručkovalo i onda vazdan kuhalo. Neki su ljetne kuhinje koristili i zimi, čuvajući tako kauče i regale svojih dnevnih boravaka. Te male prostorije su imale neki ugodan miris, a koji je najviše dolazio od hrane što se tu kuhala ili se čuvala u šerpi na kraju šporeta. E, u tim kuhinjama sam najviše osjećao zakočenost onoga o čemu pjeva Marko Vešović. Pošto u mom selu nije bilo vode, nikakvih rijeka ni potočića kakvih je u Vešovićevim Papama bilo, ja sam ljeto osjećao kroz živote odraslih koje bi vrućina usporila ili zakočila. Tu usporenost njihovih pokreta i njihovu lijenost uopće, najbolje pamtim iz ljetnih kuhinja dok doručkuju, večeravaju ili piju kafu. Iz zimskog sna probuđeni proljećem, seljaci-poljoprivrednici bi ushićeno i užurbano obrađivali polja sve dok sunce ne bi bilo toliko jako da bi morali posustati. Sad kad o tome razmišljam, to posustajanje, ta lijenost i zakočenost su ustvari vječnost koju nosim kao jednu od najljepših uspomena na djetinjstvo.

Kasnije sam ljetnu odjeću sam izvlačio iz ormara kad bih procijenio da je dovoljno toplo. Jednom su je s mene skinuli prekorivši me da ljeto još nije došlo, a što pamtim kao traumatičan događaj; kao da su mi ukrali nešto više od odjeće, dio mene koji je u ormaru strpljivo čekao skoro godinu dana. Iz tog ranog djetinjstva, sjećam se odraslih kako u sumrak hodaju kroz mahalu i traže dašak vjetra, mjesto gdje bi se mogli rashladiti i malo zadrijemati. U selu su to bile čatrnje, zidane cisterne za vodu koju je svaka kuća imala negdje na rubu avlije. I sve su bile koji metar iznad zemlje, jer selo je počivalo na obronku brda u koje se nije moglo lako ukopati. Tu bi sjedili u mraku, po prostirkama koje bi sami sa sobom donijeli, i razgovarali bi. Priče koje su se pričali u ljetnim noćima imale su neki spori ritam, kao da su se izgovarane riječi prelijevale iz usta pripovjedača. S vremena na vrijeme bi neko zapalio cigaretu pa bi nam lica obasjao slabašan plamičak, a avlijom se za čas proširio miris duhanskog dima koji nije nagonio na kašalj.

Sve ovo pišem zbog ovog ljeta, trideset devetog u mom životu, tokom kojeg sam se, nakon drugo vremena, uspio vratiti u onu usporenost iz ranog djetinjstva. Odmah, početkom jula, mobitel sam ostavio po strani i komunikaciju s ljudima sveo na minimum. Dane sam provodio čitajući i gledajući filmove, a večeri na terasi, pogledom ispraćajući umorne seljake dok se s njiva na svojim traktorima voze prema kućama. Slušao zrikavce i pokušavao shvatiti šta je to što oni čine noći pa da tako zvoni; s muholovkom po kući ganjao rijetke muhe koje bi ušle kroz naša vrata na kojima nema resa.

Sad, kad ljeto prolazi, osjećam neko olakšanje. Kao da iz mene hlapi lijenost preko koje sam propao u vječnost, u tu blaženu zakočenost koje ću se poželjeti već s prvim jesenjim kišama. Baš kao i one tišine koju biljke, mjesto mirisa, luče. U pjesmi „Ljeto prođe“, Marko Vešović piše: „U šumskoj katedrali bumbari – fratri i dalje/ Mrmljaju avemarije na beskonačnoj misi./ Al s bakarnog stabla djetlić telegram šalje:/ Mlad više nisi, mlad više nisi!“

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Pixabay