Evo, ponovo sam gledao Klub boraca i nije mi žao. Mislim da bi ovakve filmove trebalo ubaciti klincima u lektiru. Ovoj bi generaciji nasilje, alkohol i ludilo ionako lakše "sjeli" nego Gundulićeva pastoralna natezanja ili slavonske mozgolomke Josipa Kozarca. Nisam zapravo htio pisati o reformi hrvatskog školstva (iako bi to možda bilo potrebnije). Nešto mi je drugo palo na pamet.
Fascinirala me ideja o mogućnosti stvaranja vlastitog alter ega. Osobe koja bi imala sve one kvalitete koje mi nemamo ili se bojimo iskazati. To bi drugo "ja"  imalo hrabrosti učiniti sve stvari o kojima se preplašeni "ja" ne usudi niti razmišljati. Egzistiralo bi paralelno s površinskim ja i ponekad dolazilo u prvi plan. Svakodnevni pritisak koji svi osjećamo na svojim leđima trudi se (i uglavnom uspijeva) uklopiti nas u neke svoje, unaprijed izmišljene forme. Nije važno kakav potencijal u sebi nosili (ili čak i ne nosili) on će nas sve ujednačiti i ukloniti "nepoželjne" individualce željne svjetla pozornice. Ne radi se ovdje samo o velikim  stvarima (što je to zapravo), nego o svakodnevnom životu. Kunderina junakinja u romanu "Identitet" objašnjava kako bira nove zaposlenike:
"Jednom preporučim onoga koji mi je simpatičan, jednom onoga koji će dobro raditi. Postupam napola kao izdajica svog poduzeća, napola kao izdajica same sebe. Dvostruka sam izdajica. I to stanje dvostruke izdaje smatram ne porazom, nego podvigom. Jer koliko ću još dugo biti sposobna čuvati svoja dva lica? Iscrpljujuće je to. Doći će dan kad ću imati samo jedno lice. Ono gore, naravno. Ono ozbiljno. Ono koje od mene očekuju. Hoćeš li me još voljeti?"
E, tu naš novi alter ego stupa na scenu. Drzne se izgledati, razmišljati i postupati prema svom istinskom nahođenju. Sirovo i nekonvencionalno pljunuti kad mu se gadi i smijati kad mu se nešto sviđa.  Plakati kad to želi (a ne kad bi trebao) i progurati svoj način. Tada možda sve ne bi ostalo samo na snovima. Svatko od nas u sebi krije jedan takav mali glasić koji mu ponekad ne da mira. Mi uplašeni ljudi zapadnjačke tehnokracije zbog svojeg smo straha od neprihvaćanja okoline postali podvojene ličnosti koje panično guraju jedno od svoja dva suprotna lica pod tepih pretvarajući se u savršene glumce. Ponekad prevlada mirno janje i "civilizacija" ostaje "neugrožena", a ponekad potpuno prevlada neukroćena strana, pa svi zgroženo govorimo o osobenjacima i bolesnim osobama kojima je potrebna stručna pomoć. Seoske babe (a u Hrvatskoj ne žive samo na selima) i licemjerni moralisti upiru u njih prstima proglašavajući ih državnim neprijateljima. Gotovo da se na njih sprema novovjekovni lov na vještice…
Odakle mi sve ovo? Valjda se ovaj neukroćeni lik iz sjene probudio i u meni. Vjerojatno on i piše ovu priču. Neka, ja ga puštam. Pustite ga i vi. Bar ponekad. Neka kaže što misli i što želi. Neka brutalno postupi po svom. Da, pozivam vas na građanski neposluh (ovo nije priča o anarhiji), ali ne na onaj za neplaćanje struje i vode, nego na onaj da se usudite biti ono što jeste, a ne ono što biste "trebali" biti. Ne mislim da biste trebali ostaviti muža/ženu, prodati kuću, dići lovu s računa (ako je imate) i sa Harleyem se odvesti u zalazak sunca. Ne. Samo dajte da i taj, kod nekog jak, a kod nekog slabašan glasić, ponekad dobije bitku i da bude po njegovom. Ne daj bože pa da vas jedan dan taj duh u potpunosti obuzme. Na minutu, pa na sat, pa za stalno. I da morate odbaciti maske koje vas štite i zidove koji vas čuvaju od osude moralnih stupova društva i uljuljkavaju u slatku komformističku zabludu. I pričaju da ste jedna kap koja tvori slap i bla bla bla… slične priče kakve nam je servirao još dragi mi Cesarić. Jer niste. U toj se kapi krije i vodena lavina i orkanski val, a jedini  koji tu silu drži pod kontrolom ste vi. A kontrola nije uvijek tako dobra. Nije da za to baš nema razloga i da su sve bitke već izvojevane. Jer kao što reče junak spomenutog filma: "Naš je rat duhovni, a velika su kriza naši životi."