Gdje ćeš za Novu godinu? Mrsko, a ujedno i najčešće pitanje koje vam postavljaju zadnjih desetak dana svakog prosinca, baš prije Nove godine, osim ukoliko ne radite na privatnom kiosku koji prodaje cigarete na crno, pa vas onda neprestano ispituju: Imate li stranih pljuga? Ipak svidjelo se to meni ili ne (isto vrijedi i za vas) još uvijek ne znam gdje ću za Novu godinu, a iskreno, ne želim to ni znati, pa zato o tome ni ne razmišljam. Ali ima nešto drugo o čemu razmišljam vezano uz Novu, a od onoga trenutka kada me je ove godine prva osoba upitala za moje novogodišnje odredište. Tog trenutka kada me je spomenutim pitanjem ta nesmotrena osoba (ne sjećam se više o kojoj osobi je riječ) bocnula u dušu, odmah sam se sjetio jada koji mi se primiče. Zašto jada? Zato što ta šugava pojava nemaštovito nazvana Nova godina izaziva u meni uvijek određenu dobu tjeskobe, jer s tim 31.12. obvezno dolazi nametnuta nam euforija, kao i neko nebulozno razmišljanje o uspješnosti protekle godine i nadama u slijedećoj (kojim nadama? pa svaka godina je gora od prethodne!). Kakva ti je bila ova godina? Jebena! - u negativnom smislu riječi jebena; jedini je mogući odgovor koji mogu izustiti. Svi uvijek očekuju nešto sjajno i bajno, fenomenalan provod, razmišljaju o tome danima unaprijed i jednostavno žive za taj dan, a ono doček - šugav, kao i Nova godina. Onda tu je i neizostavno čestitanje, i to ne ono netom nakon otkucaja sata (ono je još i podnošljivo), nego ono koje traje i tjednima poslije pri svakom susretu s osobama koje u siječnju još nismo vidjeli. Onda, s tim osobama su uvijek i neke koje uopće ni ne poznajemo, pa se i njima mora čestitati. Tu je svakako i telefon, tako da vjerovali ili ne, izbjegavam zvati prijatelje, jer onda mi se jave njihove mame, pa morate čestitati i njima, reći im da čestitaju i svojim muževima, pa pitati ih kako im je bilo na proslavi, nakon toga onda ona vas upita to isto i kada vi ležerno izgurate cijeli razgovor one vam kažu kako onog kojeg ste tražili nema doma. Ma nema teorije da ikoga zovem bar do 15. siječnja! Tako da znate, zašto me nema! Nakon što površno spomenuh neke od loših (meni naravno) strana šugavog fenomena, red je da se barem malo dotaknem organizacije tuluma, koji nekako mene zapada već nekih deset godina. Taj posao iziskuje silno zvanje svih ljudi kojih se možete sjetiti, kao i onih kojih se ne možete sjetiti, jer netko se uvijek naljuti, baš kao što je i netko s nekim uvijek posvađan. A tek pitanje pri svakom razgovoru: Tko će sve biti; potpuno izludi do tada već napola izluđenog čovjeka. Kako se riješiti ove nezahvalne dužnosti shvatio sam tek prije dvije godine (ili je to možda bilo prije tri), kada sam noć između dvije godine morao raditi. Na svu svoju sreću, zbog posla matematički nikako nisam mogao prisustvovati nekom tulumu, barem ne prije pet ujutro, a samim time ni organizirati sve, iako su me svejedno uspjeli ugnjaviti. Slijedeće godine, nisam radio, i ružno je reći, ali sam požalio zbog toga. No ipak, još uvijek se koristim isprikom: Joj, ne znam 'oću li možda radit'! Eto to su samo bile neke od loših strana Silvestrova (dobra strana je izgleda samo da se jede i pije, i da oni koji inače ne mogu ostati cijelu noć vani, taj dan to mogu napraviti), koje sam ja zbrkano, nestudiozno i s nimalo pažnje nabrojao, ali ima njih još koliko god hoćete i svaka od njih bi zahtjevala svoju kolumnu, tako da mi je sada pomalo žao što upropastih hrpu dobrih tema. No, loše i dobre strane Nove godine uopće nisu bile tema ovog mog podužeg izlaganja, već je tema sjećanje.
Naime, od onda kada me, meni nepoznata i nesmotrena osoba upitala za novogodišnje planove, razmišljam o jednoj stvari. Pokušavam se sjetiti gdje sam proveo zadnjih trinaest dočeka Nove godine, od kada taj praznik ne slavim (ili ne žalim) u krugu obitelji, već s prijateljima. Bio sam uvjeren da ću se sjetiti svih tih dočeka, bez ikakvih problema, ali tu sam se prevario. Itekako sam se prevario. Prvo sam pokušao sam, a kada nije uspjelo pokušao sam to isto s mojom Najdražom za koju sam bio siguran da će se uz moju pomoć sjetiti nekih devet dočeka. Nije uspjelo, onda sam otišao kod svog najboljeg prijatelja, kojeg poznajem već, ako me pamćenje dobro služi (a ne služi), nekih osamnaestak godina. Od njega sam očekivao bar da se sjeti nekih pet proslava, kad tamo ovome memorija seže do samo jedne, a čak ni nije neki ljubitelj alkoholnih pića, pa da je bio pijan zbog čega se ne sjeća. Baš dok smo o tome razmišljali javio nam se drugi najbolji prijatelj, ustvari nekada bio, budući ga nismo vidjeli deset godina čije prelaske smo mi proslavili uglavnom u Zagrebu, a on u Novom Sadu. Posrijedi su naravno neki međudržavnički, kao i unutardržavnički problemi, ma nije to ni bitno. Od toga također pomoći nije bilo, sjetio se tek one iste godine koje se sjetio i onaj prvi. Znači li da je te godine tulum uspio? Brijem, da znači, jer i meni je taj ostao u sjećanju kao možda najbolji od svih, za razliku od nekih bezličnih i dosadnih proslava koje nipošto ne ostaju u sjećanju. I tako ja zadnjih desetak dana kad god legnem u krevet, neću li prije zaspat', pokušavam iz sjećanja dozvati tih mojih zadnjih trinaest dočeka mahom šugavih Novih godina. I ne ide mi tako loše, uspio sam se sjetiti njih, čak, devet. Ove tri nikako da sjednu. Svejedno, moram priznati da nisam sasvim siguran što se tiče kronološkog sređivanja, ali šta je tu je. Dobro kažu da sjećanje nije pouzdano, čak šta više - da vara, te kako se do njega teško dođe, a što je najgore podsvjesno ga mijenjamo iz dana u dan, tako da to više i nije to. U svakom slučaju s glupostima je dosta, čega sam se sjetio, sjetio sam se, više se neću sjećati sve do slijedeće godine, a ako mislite kako je to što ja nisam uspio vrlo jednostavna zadaća, pozivam vas da jednom prilikom na kratko u slobodne aktivnosti uvrstite pokretanje moždanih vijuga i probate se prisjetiti gdje ste bili zadnjih deset Silvestrova. Javite mi rezultate! 

I da, sretno vam Novo leto! Dalje slijedi onaj dobro poznat tekst: Sve najbolje, neka vam ............