Promatram tako neki dan, kroz prozor svoga stana, svoje kule bjelokosne, kolonu automobila koja satima – cijelo jedno dugo, nedjeljno poslijepodne, jedva da nekako polako mili, jedva pomiče se. I tako to traje i traje, kao u filmu Godardovom „Vikend“, to hipnotizirano kolektivno mučenje, ta slobodno odabrana Golgota modernih pojedinaca europskih, koji, eto, odabrali su, na sreću našu i zadovoljstvo, da na moru Adrijanskom, ljetovanje, godišnji odmor, provedu. 

I tako bi to ljetovanje, baš kao u Godardovom filmu, ili u onom Dukićevom, „Mirta uči statistiku“, gdje je citiran taj slavni, automobilsko puzeći prizor, koji sada pred mojim prozorom ponavlja se, ličeći sveudilj na nešto blisko kataklizmi, kalvariji koju u Bibliji, u Svetom pismu, ipak opisali nisu.

Ovi ovdje Europljani, primjećujem, iz daleko bogatijih, kultiviranijih zemalja od naše - prevarene i opljačkane sirotice, cijelu jednu bogovetnu, osvježavajuću nedjelju, provedoše sjedeći na sjedištima automobilskim, čekajući da se kolona pomakne, kako bi domilili do neke nove trgovačke meke, nekog trgovinskog centra – dosta ružnog zdanja, s bjelodanim pomanjkanjem kisika unutar svojih zidova, koji ionako prije sliče na velike plohe od šperploče, nego na nešto što je ljudskom rukom zidano i podizano. 

Kasnije mi očevici pričaju kako su automobile – skupe i velike limuzine, parkirali u našem domaćem, mediteranskom blatu, jer u centrima nije više bilo mjesta za parkiranje, pa su u cipelama elegantnim, uređeni kao za neki gala svečani prijem, gacali po tom gnjecavom stratištu, sve do ulaza u ljudstvom napučen, trgovački toranj.

Cijelo se mravlje invazijsko događanje haranja po trgovinskoj meki, po dućanima kakvih u svojim domajama imaju na tone – samo s robom znatno kvalitetnijom, od one koja se proizvodi i šalje za krajeve zaostale poput naših – zbio radi razloga nebeskih, jer je toga dana poluotok istarski nakvasila nešto jača kiša, pa gosti ljetovališni nisu mogli na kupanje. 

Ovim našim turistima današnjim to kao da interesantna nije ni drevna Arena (FOTO: Lupiga.Com)

Kao da se i neke druge stvari, po kišnome ljetnom danu, ovdje na Mediteranu raditi ne mogu – osim što se, rijetki su to zbilja i provjerili, i dok pljusak traje, sasvim prijatno može kupati u moru.

U ovoj našoj Puli, svježe razbrodograđenoj, ima nekih starina, tragova historije, zbog kojih, kažu, i Michelangelo navraćao je tu, u svoje doba. No ovim našim turistima današnjim to kao da interesantno nije – njima je i drevna Arena, koja očuvanija je, i impozantnija od one rimske, nešto usputno i zametnuto, zagubljeno, pa se vrte uokolo nje, kao da traže iglu u plastu sijena. S takvim turistima i mi domaćini smo tu negdje, u sretnoj izjednačenosti i simbiozi, kada u tom kulturnom spomeniku nulte kategorije, ovo ljeto, eto, organizirasmo i malonogometni turnir. 

Istovremeno, u ovome je gradu trenutno otvorena, i na svoje viđenje poziva, veličanstvena izložba Meštrovićeva – „Otisci duše“ – na kojoj je veoma stručno i pažljivo, probran i prezentiran bogati niz velikanovih radova religiozne tematike. Vidjeti to, doživljaj je bez premca, za cijeloživotno pamćenje.

Međutim, ovi naši turisti, koji su se i po pet sati truckali u svojim metalnim limenkama - sukladno strujama koje i među nama, njihovim domaćinima, prevladavaju, gacaju po onome blatu, svježe razmazanom nakon kiše, s velikim papirnatim škarniclama natrpanima robom, oboružani, pod obje miške. Smjerno se evo vraćaju, istina, malo namrštenijih lica, u one iste višesatne kolone. Čovjek bi pomislio, kako ih je netko zao i osvetoljubiv, natjerao da se izlože tolikim mukama, kako je taj nedjeljni cjelodnevni obilazak Pule, u koloni koja mili sporije od mravlje, djelo nekog nečastivog, nekog vrlo zlonamjernog.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"