Neka nova pristaništa

detalj iz nekih novih priča, nekih novih luka, sa nekim novim ljudima i novim zgodama, možda novim ljubavima i svime što je novo: iskustva, vidici, razmišljanja...
Sjedili smo i gledali jedno drugo već duže vrijeme.... u nama je bila neka tišina iako je caffe bar ječio od zvukova neke glazbe koja bi, da smo u drugim okolnostima, bila itekako prihvatljiva. Već duže vrijeme nismo mogli objasniti jedno drugom nekim jednostavnim rječima nešto.. nismo mogli objasniti da zapravo to nije to u ovom trenutku i da nam stvari oko nas, jednostavno, ne idu u prilog. Krenuo sam prvi, i rekao da nisam spreman za dužu vezu, da imam toliko obveza i da se ne želim zaljubiti, ne želim očekivati tvoju poruku, tvoj glas... ne želim da onda budem tako slab da ne mogu funkcionirati u nekim drugim stvarima osim vezi. Želim biti kamen, naravno, to joj nisam rekao, al sve se svodilo na to. Slika se vratila u staru vezu.. ona je prva počela s tim slikama. Prikazala mi je vezu od dva dana i jedne noći sa velikom avanturom svog života, kojeg neće zaboraviti, i poslije kog je plakala, bila sretna, pa tužna.. i sve se to izredalo. Rekla je ako su suze, bol i sve što je prošla poslije, cijena tolike sreće i tako dobrog osjećaja.. da ih može podnijeti i misli da vrijedi riskirati za neki novi nastavak.. za neki novi nastavak sreće. Rizik rekoh!? Ali ja ne želim vezu zvati rizik! Pokušao sam joj prikazati moju avanturu od nekih 5 mjeseci.. za koju nikad neću priznat da je bila tako dobra dok je trajala, al da isto tako nikad neću moći zaboraviti ni stvari zbog kojih smo se razišli. I patnja... bol... pa sreća kad je uspijem vidjet i pokušaj da ostanemo prijatelji.. zatim nagla promjena raspoloženja, jer sjećanja su se vratila i rekoh joj da ne možemo biti ni prijatelji... pa bol, patnja... i svašta sam rekao u sebi za nju.. svašta. A tako sam ju volio. Da! I zatim faza zaboravljanja.. ali nisam uspio baciti sva ona pisma, sve one sitnice koje su mi tako puno značile... prsten koji mi je napravila od neke trave kad smo ulazili u fazu gdje bi možda mogli biti prijatelji prije nego što sam se ja opet sjetio da to neće moći tako.., ulaznicu od kina gdje smo... uf... i sva ona sjećanja... ništa nisam uspio baciti.. al ih držim negdje gdje ih ne vidim svakodnevno, i gdje ću ih možda naći kad budem spremao stvari oko sebe... kad ono tamo - sjećanja! I nisam siguran šta želim s tim. Nisam siguran. Prošlo je puno dana (hmm) od tog prekida i ja opet kočim sam sebe da nastavim dalje. Opet, okrenem se za svakom curom za koju mislim da ima ono nešto, al bojim se pokušati nešto novo. I tad dođe ona...
Caffe bar...slika je ista, sjedimo i gledamo jedno u drugo, teško mi je ustati i pozdraviti sve one ljude koji prolaze, al opet moram... Trudim se... biti normalan, i sve je okej - bar tako mislim - a opet, šta može poći po zlu. Ona priča o tome kako bi bilo dobro da krenemo dalje, da srušimo taj zid za koji ja spominjem da ga sad nikako ne mogu rušiti... može ići tek cigla po cigla, jer stvarno ne mogu funkcionirat onako kako bih možda trebao.. Izgubio sam se sada u nekim filmovima.. zamišljam tipičnu scenu imenom 'šta bi bilo, kad bi bilo'. Gledam joj u usne koje proizvode tako zamamne pokrete, ljubimo se, pa nastavljamo tamo gdje smo stali... u priči...  pljas, nekako se vraćam u sadašnje vrijeme. Ona i dalje priča, govori o zidu.. hvatam sve ono što je rekla do sada i uključujem se u razgovor. Nešto kažem, ona se smije... oboje se smijemo. Gledamo se. A vrijeme? ne znam gdje i kako je prošlo to vrijeme kad smo planirali da ćemo se naći svatko sa svojim društvom. Daj javi da ćeš malo kasniti, kaže mi ona. Ja uzimam mobitel i javljam u roku od par sekundi... I dalje je slika ista. Caffe bar, žućkasto svijetlo negdje u daljini je jedina boja osim crne koje mi se urezala u pamćenje. A ni crnu ne bih upamtio da se nisam sjetio da je već pala noć, al žuto svjetlo izobličinih lampi, i glasna glazba uz sad već skoro pun kafić i nas dvoje.. to je to. Zašto ja, upitah ju. Zar ti već nisam jednom rekla, onda kad smo se dopisivali. Pa ti imaš to što se zove 'ono nešto'. Ne znam šta će bit i šta se sad događa, znam da te želim i trebam. Jaka struja prođe kroz moje tijelo.. sve od pluća do želuca.. nemoguće pomislih, ja sam kamen, ja želim biti kamen, to meni ništa ne znači. Ipak, gledamo se u oči i upijam ju.. te smeđe oči, čisto lice na koju pada ta žućkasta svjetlost i plavkasto-smeđa kosa.. i taj madež ispod njenog lijevog oka, pune usnice koje te zovu, koje su te odabrale... a tek smiješak.. one male, blage i kratke crtice na krajevima usnica kad se nasmiješi je nešto najljepše što osoba može imati.. tako moćne crtice koje nagovještavaju smiješak.. nešto moćno i tako diplomatski... upijam ju. Ona nastavlja .. pratim ju: Sve ono što osjećamo, što želimo, što radimo... sve je to u našoj glavi. Ja sam par puta tako plakala, patila i radila slične stvari za koje sam mislila da mi to radi srce. Al' zapravo je sve to u glavi, sve to moj mozak proizvodi i želi da radim, a na kraju ispada da ja uživam u tome što plačem i da mi to odgovara. Da, možda i odgovara, jer ponekad je dobro isplakat se, al ovo je nešto jače od onog što proizvodi moj mozak, kažem joj. Ovo je ipak negdje iz duše. Nisam nikad povezivao na taj način odluke mozga, duše i srca. Nešto me koči. Možda i jest to neka sila koja mi govori iz glave, al osjećam ju u duši... tu negdje u plućima. Stiskam šaku i udaram se po lijevoj strani, pokazujući joj na srce. Opet sam se negdje izgubio.. možda sam razmišljao o onome što je rekla ili o nečem sasvim drugom, al nekako sam se vratio, a da nisam ni znao koliko je vremena proteklo od tog zadnjeg lutanja.. Sad se opet gledamo... mjehurići nečeg mi udaraju u glavu, gledam u njene oči i pomišljam na laku mogućnost da se zaljubim.. a to mi nikad nije bilo teško. Jer nekako sam zaljubljiv.. al lako zaljubljiv. Ne treba mi puno da mi neka osoba počne značiti više od prijatelja. A opet u svakoj osobi vidim prijatelja, jer tako živim od kad znam za sebe, al neću o tome.
Znači mi nešto, al ne želim priznati.. ići će onako kako bude išlo mislim se, al u blizini je i naš dogovor o svemu. Vrijeme curi, a ništa nismo postigli.. sklapamo dogovor: čut ćemo se kad imamo vremena, ja ne želim obveze, otvoreno joj kažem.. ona se složila. Znači, oboje nastavljamo s pričom, bit ćemo jedno uz drugo kad nam to vrijeme dopusti, kad nas obveze ne budu tako stiskale, isljučit ćemo svaku drugu osobu u tom kontekstu kao potencijalnu novu vezu... onda, kad se vidimo, kad se budemo čuli i uskladili satove. Ukratko, kad budemo imali vremena i prostora. Sklopili smo pakt i sve sredili jednostavnim rukovanjem.. Otpratio sam ju do njenog društva, poljubili se, pogledali se i.... rastali.
Bez obveza, bez očite namjere da se družimo zajedno, bez iščekivanja njene poruke i bez boli u stomaku... sve mi to daje priliku da ne pokažem koliko mi je stalo do te osobe... ali da ne pokažem sebi, jer to je najteže. Njoj ću, naravno, pokazati svaki onaj put kad nam te pretpostavke ne budu stajale na putu u nekom našem druženju. Sasvim jedan novi korak za  mene, ali i za nju, u fazama koje se zovu veze. Mislim da je i popustila, jer ispada da je pokusni kunić, a ja to nisam mogao negirat, jer stvarno tako ispada, a kud još da sam ja to predložio.. a ona je rekla da ne želi mrvice.. nadam se neće tako ispast, al poslije smo se šalili na taj račun..  Dosta ljudi to prakticira, jer kako mi kažu, odrasli smo, nema više vremena za one spike: Hej ja sam taj i taj, hoćemo mi hodat!? Tek tad se i meni učinilo to jako isfurano.. neznam kud će sve to voditi... želim čuti odgovor da je to brija whenever you like and can.. da, to želim, a moj frend kaže na to da je to apsolutno brija.. nastavak rečenice je moje djelo. Opet, kao da mi je pao kamen sa srca, puno mi je lakše, jer uvijek sam se više zamarao s tim obvezama, a još više sa emocijama koje sam proizvodio, i nisam ih štedio, da bi na kraju bio oštećen.... damaged! I ne znam koji mi je vrag da nakon toliko vremena, kad mi se pruži prilika ja ne mogu... i sama me pitala čega se bojim, zašto se ne opustim i ne uzmem ono što mi život nudi, a nudi mi trenutno nju?! I opet nemogu naći odgovor....možda se bojim i naći odgovor.. ne želim staru vezu, definitivno, jesam li ju prebolio... mislim da jesam... i kažem: neću zaboraviti stvari koje smo prošli, ali ni one koje mi je napravila i natjerala me da ju prestanem voljet (da ne kažem to nekako grublje).. ali više nikad ne bih mogao biti s njom! Ne znam zašto to uopće moram spominjat.. vjerovatno se samo uvjeravam!
Ovdje bih sad stao....