Dakle završilo je 15. travnja godine Gospodnje 2001. Kraj je bio možda neizbježan, ali kako god, dogodilo se i eto.
Još smo se neko vrijeme čuli, i još smo neko vrijeme bili skriveni ljubavnici, a onda su sve veze pukle. Jednostavno su pukle i to je tako trebalo biti.
Kad se prekida, negdje sam čuo, pametni već imaju zamjenu. Ja ju nisam imao, al ona je očito imala - novu staru ljubav. Poznata priča jel?!
I tako je vrijeme prolazilo... vidjeli se nismo, a još manje čuli. Ja sam izbjegavao odgovore na njene poruke, izbjegavao sam bilo kakav kontakt.. nešto je bilo povrijeđeno u meni, nešto je bilo ranjeno i tražilo priliku da se oporavi. Zrak je bio težak i vrlo je teško bilo udisati ga, koraci su bili usporeni - onaj osjećaj kojeg sam imao u snu: hodam a stojim u mjestu, trčim, ali ne pomičem se... eto otprilike tako je to sada. Ni jednom mi nije dopuštala da ju počnem zaboravljat.. svaka poruka je bila njena, čak i ona koju  nije poslala.
Tražila je da joj pokažem novi grad u kojem će biti sljedećih par godina, a trebala je ići skroz na drugu stranu - u drugi grad. Tako je bar govorila. Odbio sam tu njenu molbu, ponekad jako neobazrivo spominjući njenu novu staru ljubav - ali tada nije postojala lijepa riječ koju bih znao i mogao uputiti njoj.
Ne znam kako je to krenulo, ali polako sam primao sve manje poruka i ... kakva taktika, mislio sam. Sad je psihički vrlo teško, sad tek ulazim u onu fazu kad se počinje zaboravljat jer nema 'opipljivih' materijalnih stvari kao što su bile te poruke. A opet, neka navika je još uvijek postojala: određeno vrijeme sam i dalje na svaki zvuk mobitela mislio da je to njena poruka. Kao pokusni miš koji je na zvuk ili signal uvijek dobivao hranu i kad god bi čuo taj znak znao je šta mora napraviti da bi dobio željenu porciju hrane. A, onda odjednom, čuje zvuk i vidi signal, ali hrane nema.. ?!  I onda rekacije. Njegovo ponašanje: izgubljeno, zbunjeno.. sigurno misli "Čime sam ovo sad zaslužio, Gdje sam pogriješio, Gdje je moja željena porcija hrane... okej, ne mora biti 'željena' samo da je hrana, samo da me nahrani, to sam naučio dovraga!!" Obrisao sam njen broj iz svog imenika... iz svih imenika koje sam imao i do kojih sam mogao doći.
Polako sam se ipak odvikavao, opet sam razmišljao prestati pušiti, opet se život vratio u normalu, opet su moji brodovi plovili u neke nove luke, i mali ljudi vezali su uže mog broda u neka pristaništa gdje se nisam dugo zadržavao. I otuda sam onda samo odlazio ne stignuvši se  ni pozdraviti. Tužno.. Na neki način negdje u meni vrijeme je stalo, i to sam opazio u nekim segmentima mog života! Prije nje je bila sasvim druga priča,  s sad bih trebao biti pametniji, nešto iskusniji i optimističniji.  Svejedno, i dalje sam obilazio nove gradove, i nove luke, samo uvijek se držao dalje od onog malog čovjeka koji privezuje uže broda bojeći se da moje ne sveže jače.
I tako kad sam već počeo zaboravljat, morao sam sresti nju! Nisam morao, nego se jednostavno dogodilo. I nešto me negdje presjeklo na trenutak. Kratko je trajalo, ali pipao sam se ne znajući kad sam imao taj feeling zadnji put, blago se nasmješio sam sebi i nastavio po svome. wow! Ne sjećam se da li smo se uopće pozdravili, znam da se u meni mješalo najmanje dva osjećaja koje sam poznavao i najmanje još dva koja nisam nikad osjetio.
Sve se mjenjalo, dani prolazili, a mene tako jednom uhvati Nesanica. To je jedan moj prijatelj koji nikad ne dođe prije ponoći, al zato kad dođe onda se družimo do jutarnjih sati. Kad Nesanica dođe iznenada ili kad ju zovnem (i to najćešće kad učim ili kad mi se neda spavat) uvijek provedemo jedno kvalitetno vrijeme zajedno. Nesanica i ja :)). I tako negdje oko 3:00 iza ponoći dobivam njenu poruku "Sta ima". Da, znao sam njen broj. I da, odgovorio sam - i to da se druzim s Nesanicom. Tada sam skužio da sam nevjerovatno blag, pomalo otvoren, komunikativan čak, te neobjašnjivo razuman prema njoj. Mislim da je kriv moj dobri anđeo zvan Nesanica! Dopisivali smo se do 6:00 ujutro kada sam se počeo pakirat' te otišao na prvi bus kući.  Upisao sam njen broj u imenik. Bilo mi je puno lakše. Vjerovatno sam imao pogrešno mišljenje da ću tako nekog lakše zaboravit - to jest nju, ali ovako je bilo stvarno lakše, i što mi je bilo najvažnije, opuštenije! Sada je bila 'samo jedna iz adresara'. 
* *
Nekad je bilo dobro... nekad je bilo dobro. Da, nekad kad si bio na vrhu svijeta, gledajući sitne sjenke koje marljivo prolaze hodnicima Života. Lagano se krećeš tim hodnicima, prolaziš muke, patnje, trenutke sreće i zadovoljstva.... stječeš iskustva da bi ih dobro iskoristio u nekom trećem periodu života. Bilo bi dobro da stekneš što više iskustava i postaneš netko tko će moći ta iskustva prenijeti dalje... nekom tko je tek postao zvijezda. Onda padaš, i onda tek saznaješ da si ti tek jedna zvijezda koja pada sa nadom da ćeš se pretvoriti u želju. A zapravo ti je bilo drago kad si mogao vidjeti tu hrpu neostvarenih želja na tamnom nebu, i nadati se da će pasti bar ta jedna, da ćeš ju vidjeti, zamisliti želju, i onda se duboko zamisliti dok tražiš sljedeću najpotrebniju korist na tom tamnom nebu. Jer nebo je samo hrpa propalih nada. Iako je prekrasno imati sposobnost da se nadaš, neki je ljudi ismijavaju. Ja nisam taj. I ne želim nipošto dokazivati da je nebo prepuno ljudskih očiju..jer to je preljepo. Dok se čovjek nada - čovjek živi. Dok čovjek vjeruje - čovjek je. A vjera i nada, učenje iskustava, povjerenje, ljubav.... i još mnogo toga što se veže za ovih par glavnih ulica - je osnova da bi se moglo na kraju puta bezbrižno pogledati, zatim pogledati u nebo, vidjeti svoju zvijezdu kako pada.... a zatim još jednom sa svog brežuljka pogledati svijet i reći Hvala, učinio Si puno za mene, a ja sam se trudio učiniti isto toliko i za Tebe.