Priznajem, zadnja serija kolumni mi je bila malo u depresiji. Nakon jedne cimer me nazvao i rekao da ako se već i hoću ubiti, nek mu prije toga ostavim 100 eura za stanarinu, cimerica je konstatirala kako je, eto, sve po starom, urednik mi je rekao da nije loše, ali da sam patetičan, bivša me nazvala i rekla da joj više pažnje posvećujem u tekstovima nego u životu, brat je rekao, a jebo te, šta ti je. Frend me nazvao i rekao da se više prestanem drogirati. Drugi se naljutio jer je uvjeren da je prikazan u lošem svjetlu.
I onda mi je sejo rekao da jebeš ti sve to kad ljudi nemaju stavove, a ako ih i imaju, da ih se boje iznijeti. Kimnuo sam glavom (poluzaljubljeno) ali sam prešutio kako nešto baš i nemam stavova ili ne vjerujem u njih. Pa sam ih se sad odlučio potražiti. I, usput, hvala danijelu za dijelove inspiracije posuđene putem Mr. Noa i poklonjene putem Erlanda. Hvala.
Zadnji put kada sam se čuo s Marijom, rekla mi je kako odlazi u Makedoniju na mjesec dana odraditi neki posao, mislim za njene nalogodavce iz stranih obavještajnih službi, ali mi je i rekla kako joj se čini da ne znam uživati u malim stvarima, da se iz daljine činim namćorast i da... nažalost tu važniju stvar sam zaboravio, ali sam ostao u uvjerenju kako pozitivan pogled na stvari može biti samo od pomoći da stvari budu pozitivnije.
 
život je divan. sunce, zrak, povjetarac, rijeke, kućni ljubimci, morska obala, plaža, ležaljke, suncobrani, ceste, mostovi, gradići s mlinovima i vodopadima, odmarališta i klupe u sjeni hrastova, brežuljci, sunce, zalasci, šum kiše, pahulje snijega, otisci stopala u pijesku i snijegu, grude, sanjke, ležanje u snijegu, pogled na nebo, plavo, boje, sjene, noći, satovi, rođendani, pokloni, šum mora, valovi, zvučnici i cigarete, prazne pepeljare, svjetlo monitora, bljeskanje sata na videorekorderu...
 
pričao mi je kako je jednog dana shvatio zaboravio odlučio da ne zna tko je.
- Gledao sam se svako jutro, ali nisam primjećivao te promjene, da su mi se oči nekako objesile, da su tamnije nego što sam se sjećao, nego što su na dokumentima, da su nekada bile zelene, sada žućkasto tužne, da mi je kosa umrla i razbježala se a koža se nekako osušila, ogrubjela, izgubila sjaj kojeg sam se sjećao, o kojem mi je pričala. Ili nije? Ne sjećam se najbolje.
Naše poznanstvo datira od ... ne mogu se više ni sjetiti. Njegova djevojka je bila prijateljica s mojom, živjele su skupa u neboderu u Folnegovićevom naselju, onom prvom uz tramvaj, najbližem stanici. Nisu te veze nešto posebno funkcionirale. Dolazili smo u popodnevnim, predvečernjim satima, često koordinirano, u dogovoru prvo on pa ja ili ja pa on. Ako smo dolazili zasebno, proživljavali smo rutinu odnosa, večera, boce vina, filma ili televizije, negdje unutar svega i razgovor s cimericama ili maženje u sobi. Noć, jutro i rastanak. Ako smo zajedno tamo bili, minimalno bi se udvostručila količina pića, razgovora, smijeha i bdijenja. I, vjerovali ili ne, poboljšala bi se kvaliteta seksualnog života. Bez pederluka i aluzija, naravno.
 
Sreo sam ga kod kioska pokraj Vjesnika.
- dolaziš večeras?
- a ne, imam nešto drugo.
- ne seri, ajde dođi. Ja ću tamo stić oko šest, ajde ti oko osam, pola devet. Dobio sam od frenda super vino, stvarno dobro.
- sorry stari, ali večeras si bez mene.
Osmjehnuo sam se, produžio i otišao. Bilo je ljeto, lijepo vrijeme, ugodne večeri po gradu i nije mi se boravilo po stanovima kod nervoznih djevojaka punih sumnje, impregniranih sumnjom koja je doduše bila utemeljena, ali je svejedno bila naporna, teška, nepotrebna. Pogotovo u ovo ljetno vrijeme. Za desetak dana sam prekinuo i više nisam zalazio u onaj dio grada južno od kolodvora, nisam niti uroša sretao. Pretpostavio sam da je valjda i on prekinuo sa svojom djevojkom. Njih dvije su ionako funkcionirale po principu ženskih spojenih posuda. Djelovanje jedne je uvijek slijedila i druga. Tako smo nas dvojica i završili s njih dvije. Bio je to jedan, kako da kažem, dugotrajni double date.
 
-Njoj je lako. Balansirati ljepotom, dijeliti intervjue, fascinirati, pozirati, biti lijepa, simpatična. Živjeti s obožavanjem... međutim, ja znam i njenu drugu stranu bez šminke, bez odjeće, push upa haljina, potpetica i pudera. I dalje je to ona, ali nije ona koju znaš s jumbo plakata.  I njemu je lako biti urednik. nabrajanje koje može trajati, od prijatelja iz osnovne koji se ne javlja jer ima "pametnijeg" posla, kolega koji uče, rade, jure za plaćama, privilegijama, priznanjima, parolama, patkama... u preispitivanju i analiziranju, ode nemanja u širine, gubi se u odnosima, analize ga noću proganjaju i to traje do jutra, sutra, upitnici se slažu u pokušajima analiziranja nepoznanica. zajebano je shvatiti sve što se događa, nemoguće je sve posložiti u održivu konstrukciju. posljedice su redom konfuzne, ponekada bolne, često zavodljive, ali rijetko primjenjive. nižu se silogizmi, paradoksi, neodržive teze i neprimjenjivi zaključci. I sa svim tim potpaljenim kaosom u glavi, što će nemanja?
bijeg je spas, bijeg je promjena, bijeg je samotan, vodi na ulicu pored ljudi na stanice u stolice s pogledom u prozore i prolaznike, u tišinu u dvojbe u ogorčenost u ........... živi primjer koliko su samopreispitivanja u pola tri ujutro besmislena i bolna. A mogu postati i bolnija i trajnija.
U biti, nemanja je hodao s djevojkom koja je godinama kuburila po akademiji, više po kantini nego predavaonicama i imala je nekakvu nazovimo sreću da ju je jedan od tih nazovimo  umjetnika koji su ljubili šankove uvalio u vip-ovu reklamu za novi proizvod, neki fun kurac sms, nemam pojma. I slijedili su jumbo posteri, tv reklame, neka naslovnica časopisa poput vjenčanja ili zdrav život, statiranje u nedjeljnim popodnevima, hostesa na domjencima u operi. Iz nekog je razloga nemanja zabrijao da mu je djevojka dio jet seta, da su joj dečki zlatne mladeži kućni prijatelji. I dok ga je sve to nerviralo i imponiralo mu, dok je uživao u njenom stanu i poboljšanom materijalnom stanju, nervirao se jer su se stvari promijenile, jer nisu kao što su bile dok je bio nervozan jer su loše.

Ako bih razmišljao o njemu, sjetio bih se da smo se upoznali u KSETu. Kada bih tražio, našao bih dvije mutne slike s tih večeri i vidio bih na jednoj njegov bok na rubu slike a na drugoj bih vidio u mutnoj gužvi samo odsjaj njegove majice, bijela pruga s crvenim obrubom. kada bih govorio o njemu, rekao bih da je bio zabavan u društvima, tužan u razgovoru i izoliran u monolozima. Kada bih ga tražio, bilo bi to po donjem gradu. Jer je tu idealan omjer prolaznika i nepažnje.
I sjetio sam se. Marija mi je pričala o blagodatima suživota s alter egoima i prijateljima koji nigdje ne odlaze, koji ostaju uvijek tu negdje. Oko korteksa, mislim.
tako je lako šutjeti, praviti se da nisi tu, da situacija ne postoji, da problem nije tvoj, da ne postoji, da cvijeće cvjeta makar je zima, da je toplo makar je jebeno hladno, da si mlad unatoč borama, da si zadovoljan unatoč frustracijama, da voliš unatoč prazninama, bunarima kaljužama, da ti ništa ne treba unatoč žudnji zbog koje... odstraniš realnost iz razmišljanja odstraniš uzročnost iz postupaka izbaciš odgovornost iz ponašanja izjednačiš logiku s afektivnošću poželiš tuđi život samo na tren i tuđe prijatelje na dan.
 
gdje priča počinje? nekada rođenjem, nekada smrću, rijetko pravim početkom, nekada prekidom ... ova počinje s blagim, bezopasnim podsjetnikom da svaka akcija ima svoju reakciju, da svaki čin ima svoj drugi čin. da šutnja nije razgovor i da se igrati treba samo na za to označenim mjestima.
Ono što me fascinira je kako priča može krenuti u drugom smjeru, kako želja da se ispriča sinoć preraste u nešto sasvim drugo, nabrajanje potrošenog vremena, promašenih dogovora i komunikacijskih nesporazuma gdje se lica ustvari siluete izmijenjaju i miješaju, pokradu jedni drugima mane i vrline, pretvore se u neke drugačije likove, a ustvari samo izmijenjaju imena i imaš i dalje sličnu situaciju, samo što su se promijenile frizure i hod, možda je bila fen frizura okser hod, možda fudbalerka mačo kod, štogod. Recimo, koliko ti jedan poziv, jedna poruka može promijeniti uljepšati ili razoriti dan. Recimo, javi ti se frend koji je taman sišao s broda ili ti gazda javi da je prodao stan ili djevojka da joj nepovratno kasni ili bivša da bi ipak da joj vratiš mladost ili barem novac za posljednje dvije stanarine. Definitivno utječe na dan.
Hej, poslao mi je frend poruku u kojoj kaže da mu je smiješno da nas dvojica, koji smo si bili tako dobri, još uvijek ne razgovaramo zbog nekih stvari koje je ionako, kaže, prekrilo vrijeme. Kaže da ne misli da stvari mogu biti kakvima su bile, uostalom, nikada nisu, ali da možemo sjesti i razgovarati. O serijama ili vremenu, recimo. Najradije bih mu objasnio da možemo razgovarati i u ono vrijeme oko pola tri kada prijatelje najviše trebaš, ali se predobro sjećam da sam ipak ja bio taj koji je rekao da razgovor nije bitan, da je besmislen i da je misliti da je nužna glupost. i da je jezik virus. Razmišljam da li da mu, zbog svega što smo bili, zbog svog vremena i sklonosti objasnim da sam otišao jer nisam mogao podnijeti da mu u vrijeme dok me trese kriza njemu da sam, eto, zaboravio reći da su moji drugi prijatelji samo poslovni partneri da noću ne spavam jer se bojim s kim ću se sresti da nisam bio na godišnjem nego u kućnom samopritvoru, da nisam gledao televiziju jer mi se slika mutila. Mislim i kažem si, ako nisi, nemoj. Što je bilo, jebi ga, bilo je i prošlo je vrijeme kada je za to bilo vrijeme. a onaj ću mail prebaciti u draft. nije prvi put, navika čini čuda. i monstrume.
 
znaš kako sam nesiguran, neodlučan, podijeljen, ispleten isprepleten. Znaš kako mi je teško shvatiti: ljubav, privrženost, odanost, odnos koji daje i traži, zahtijeva i nudi, podrazumijeva, bez pitanja, s objašnjenjima.
etimologija laži je duga, opsežna. Pokušavam se sjetiti gdje počinje i u nizu, gledano unatrag, počeci se gube u dugom nizu, zadnji redovi su zastrli prijašnje, prethodni su nestali pred novopridošlim.
 
sjedim na krevetu i gledam nekakav program na televiziji, komediju ili dramu, nešto, a u stvari je pola tri i vrijeme je samo/preispitivanja. gledam liniju koja svira jednu od onih  pjesama koje sam čuo milijun puta u svojoj sobi u kafiću na podiju kod prijatelja na walkmanu, gledam zidove i sjećam se kako ova soba može biti malena, kako u njoj može nedostajati zraka, kako cvileće cijevi mogu podsjetiti na psihološki holokaust, samoću, strah, sudbinu, vječnost, zaustavljeno, zakrivljeno i usporeno vrijeme, na maske koje padaju jedna za drugom u brzom nizu u redovima slapovima, u foto-ritmu laži i izmišljanja. slušam svoje misli koje se guraju sa zidovima i datumima, razmišljam i ne znam kako biti tu, ne znam kako disati, govoriti, samo osjećam želju za bijegom, za odlaskom, za zrakom, na ulici za vjetrom u licu samoćom koja će me ispuniti. ne znam što reći, ne nalazim smisla u svim onim riječima koje mi padaju na pamet. padaju mi na pamet priče koje sam nekada čuo, i u tim pola tri seansama sjetim se kako je dosada manja u društvu, da je jednostavnije pričati na glas nego u sebi.
 
kada zaboli, osjećam se malo bolje. Sve male stvari koje griješim, koje su pogrešne koje su falivene, promašene taman toliko da čep ne sjedne u grlo,
kada zaboli, osjećam se malo bolje. sve male stvari koje griješim, koje su pogrešne koje sam griješio, koje me grizu šetaju leđima svrbe, nestanu. koncentriram se na bol, gledam sve bogatiju i bujniju liniju, gledam krater koji ostaje, koncentriram se na bol od ruke do glave, na njen tijek, na njeno kretanje, njen život koji na trenutak ostaje tu, na kratere koji ostaju, koji nikomu drugome ne nanose bol, koji mi olakšavaju sve krivnje ... nemanja mi pokušava objasniti kako ne govori o sebi, kako nije ozbiljan, kako se šali. Dok sjedimo za stolom s konobaricom za vratom i pivama u naramcima, objašnjava mi umjetnički odmak, ironijsku pozu, detalje izvučene iz cjeline i retrospektivnu slobodu.
 
-ej
-da?
-htio sam ti reći da je ono super prošlo ...
-koje?
-pa, one tvoje stvari..
-da? Koje stvari?
-pa koje si mi dao za ... ne sjećaš se?
-ne baš.
Da imam bolje pamćenje, bolje bih se sjećao dobrih stvari i ne bih zaboravljao loše. stvarima se obrisi polako počnu zakrivljivati kada se zamijeni stvarnost maštom kada je previše zvukova u ušima, kada ulicu zamijeni digitalni medij.
 
-to nije strah od letenja. Radi se o ratu koji se probudi u meni. Bar je to jednostavno, ako su aritmejci to radili, nije to samo stvar fanatika i mistika, pa post je u temelju kršćanstva. I nije istinita teorija da je post nastao iz oskudica, kao religijom objašnjeno gladovanje. Post čisti tijelo, potreban je organizmu i to više kod onih koji se prežderavaju nego kod onih koji gladuju. Uostalom, neki se postovi preklapaju s lunarnim ciklusima i punim mjesecom, a sve da bi imali što veći efekt i religijom su objašnjeni jer su dobri za duh, tijelo ... i dalje sjedimo za sličnim stolom. I dalje mislim isto, on i dalje govori isto, pola tri je i bruji mi u glavi, mute mi se riječi koje govori i pišem prema oskudnom sjećanju.
flashbackovi postaju češći, češći dio navike, dio života koji je navika, dio dana koji je rutina flashbackova koji su rutina navika
kada peče, zamislim da ne osjećam bol, da osjećam, zamislim da ponovno osjećam, kroz znoj s čela na očima, zamišljam da mi zaista nedostaje, da ponovno želim, da ... će sve biti u redu, zamišljam ju na krevetu do mene zatvorenih očiju u mojoj majici s kosom preko lica rukom pod glavom prekriženim nogama zgrčenu okrenutu prema meni. A onda se na njenom boku pojavi pepeljara, prođe osjećaj boli, ostane nekakav podsjetnik, a sve se rasprši i pred očima mi ostanu svijetle točkice led displaya na videorekorderu koji i dalje uporno govore da je pola tri i da sam sam u sobi. Zapalim još jednu cigaretu, otpuhnem nekoliko dimova, pogledam onih upornih pola tri i  ponovim ritual i sa znojem u očima zamislim povjetarac, grane borova, iglice pod leđima, sunce kroz krošnje, valove, plaže..
 
-Ne govorim o sebi, nisam iskren. Bojim se, taloga koji se godinama nakupio, bojim se svih zidova u koje sam udario, bojim se novih udaraca pred tuđim očima. sve je jednostavno i logično. moja bol koja ostaje u meni smanjuje bol prema vani, relativizira sve, dopušta mi da nastavim hodati, jesti, spavati, raditi. Gledam uroša i razmišljam o nemanji koji se povukao u samopreispitivanje i šalje mi poruke u pola tri. I on je uvjeren kako se to ne događa uistinu nego da je sve tek dio konceptualne predstave u kojoj mimika tijela dočarava emocije a zavoji izliječene frustracije i nesposobnosti.
 
kada zaboli, osjećam se malo bolje. Pogled na ožiljke me bolje od slika sjeti prilike i situacije, osobe i razloga koji su tada postojali. Kao amulet za sreću, daje mi sigurnost da ako se potrudiš, nešto možeš promijeniti. Nisam vjernik i ne vjerujem niti u uroševe riječi, ali se nasmijem jer znam koliko su volja i vjera bitni. Možda se radi o placebo efektu, ali je jedino bitno da uroš misli da će biti bolje. Možda i bude.
 sve male stvari koje griješim, koje su pogrešne koje sam griješio, koje me grizu šetaju leđima svrbe, nestanu. koncentriram se na bol, gledam sve bogatiju i bujniju liniju veću liniju krvi, gledam krater koji ostaje, koncentriram se na bol koja se od ruke širi prema glavi, koja ostaje tu, koja nikomu drugome ne nanosi bol. nisam osoba koja može govoriti o sebi. nisam osoba koja može biti iskrena. bojim se sebe, bojim se taloga koji se s godinama nakupio, bojim se svih zidova u koje sam udario, bojim se novih udaraca pred tuđim očima. sve je jednostavno i logično. moja bol koja ostaje u meni smanjuje bol prema vani, relativizira sve, dopušta mi da nastavim hodati, jesti, spavati, raditi
 
- gdje si?
- tko?
- pa ti, tko drugi?
- ne, tko je to?
- dragi?
- tko je druggy?
- drag-i...
- dr..g.
 
dok ležim uvjeren da brojim sva prokletstva koja sam navukao na sebe slučajne prolaznike djevojke prijatelje osjećam kako bih, samo da poželim, samo da pristanem, mogao zaplakati bez ikakvog točnog razloga, samo zbog svih nakupina koje su se nataložile po očima, po trepavicama, po dlanovima. ne postoji način da objasnim što se to trenutno događa jer ne postoji niti osjećaj koji bi se opisao, samo posvemašnji pokrivač potpune promašenosti, osjećaj kako je sve još davno, davno određeno okolnostima i prilikama bilo položeno na trule noge, uspravljeno i održavano narkoticima, kavama, cigaretama, alkoholom, ludilom i pritajenim bijesom.
svatko u sebi nosi bijes.  frustracije,  neraspoloženja,  depresiju. Ne znam, ne razumijem, ne zanima me kako se tko s tim nosi,  kako ljudi rješavaju vlastite probleme. ne vjerujem da ih je moguće riješiti: razgovorom, razmišljanjem, analizom, željom, trudom. jezik je virus. Emocije se ne mogu prenijeti riječima, tada zvuče lažno, lažne su, varaju, zavode.
negdje tu se javlja dvojba da griješim da se nalazim s krive strane ogledala mislim da sam zamijenio pozicije pa nisam siguran tko koga gleda iz zrcala tko je odraz a tko izmišljeni alter ego tko je tko stvaran virtualan.
Sanjao sam da sam bio kod mira na ručku. Ustvari, dario i ja smo nepozvani uletjeli na nepostojeći novogodišnji tulum gdje smo prespavali. Stvar je u tome da ivo nije znao da smo skupa, a otprije je ionako mrzio darija i sve se zakompliciralo u mučnu neugodnu situaciju. Usput, niti dario nije znao da smo ivo i ja bili skupa. A na ručku smo uletjeli kod ive čija je majka nakon svega mi rekla da više ne maltretiram. Složila sam se i porušio neke stvari.
suočen s pitanjima, ne mogu niti priznati da ne mogu ponuditi odgovore. sve vezano uz jezik je isfabricirano, lažirano, uljepšano, predimenzionirano. ne sjećam se nijednog volim te. ako sam ih i čuo, nisam u njih vjerovao. mislim da se htjelo reći nešto drugo i uvijek su tomu postojale prikladne situacije i okolnosti. strah od odbacivanja, kraja, očaj, nagonska žudnja, alkohol koji ljude tjera da lažu i viču, kao posljednji adut da se spasi lijepa fasada zaista ruševne ruinirane građevine trulih temelja natopljenog podruma.
 
pušim, gledam, otpuhujem dim, uvlačim novi, dišem, tresem lijevom nogom jer ako ostanem miran, ako se barem malo ne pomaknem, osjećam kako će gađenje nervoze izletjeti i dok se mučim s riječima, idejama i jedinom vizijom bijega u noć, u samoću u sigurnost u sobu u stan, iza vrata zastora, iza nekih od brojnih iluzijskih zastora, gledam cigaretu, žar, dim, pepeo, tijelo, oči, dah, meso. Paralele, dijagonale, sinusi, kosinusi, krivulje, od beskonačnog do nule, ne dotičući nikada ni jedno ni drugo, koje je sve manje zauvijek postajući manjim. Nikada ništavno.
Osjećam iglu boli, val mira, vizije grozote, nalet adrenalina miris paljevine, sve kao plimu serotonina. Razmišljam kako je bol duhovna kategorija kako je podnošljiva, zavodljiva, iskupljujuća, uzbudljiva. Ruke ogrezle u prevarama i krvi mir traže u predstavama, kabaretu, kazalištu na pozornici pred publikom na sceni s naučenim dijalozima u kostimima i maskama.
 
Gledam njenu poruku i razmišljam o kategorijama u kojima razgovaramo. Ona spominje ljubav, odnos i odgovornost. A ja nemam niti najmanje volje da joj objašnjavam kako ljubav nikada nisam ni osjećao ... samo ljubomoru, doduše samo ponekada i to uglavnom samo kada mi je bilo dosadno ili nije bilo ničega na tv-u. Ili da mi je pomalo apstraktno sada razglabati o odgovornosti jer ne shvaćam što bi to trebala biti moja odgovornost u našem odnosu. Nekako bih joj najradije objasnio kako je veza bojno polje i da je odnos redefinicija taktike, ali pomislim kako će mi možda još trebati, ako ne ona, a barem njen glas jer priče se brzo šire i loša karma te slijedi ako ju ljudi siju s dovoljno elana. I pitam se zna li ona istinu? ili što je to? x, što misliš o ovome? Mislim da u biti ni sam ne znaš što točno misliš i da zato šutiš.
Možda, svejedno.
 
svatko ima svoje načina nošenja s problemima. ja ih prelazim. ono što ne znaš, ne postoji, ne znam za boga, ne znam za grijeh, ne znam za obaveze, na znam za sućut. znam za tugu, depresiju, beznadnost, znam za samoću, nesigurnost. Pitam se koje su razlike, mislim, ali mislim i da to ne želim čuti. Ako čovjek ima svoju fiks viziju stvari, nema smisla mu objašnjavati da je fiks ipak samo fiks.
dok uzimam cigaretu iz kutije, dok ju palim upaljačem, primijetim ponekad pogled na fleku, ožiljak, na ranu, kožu. osjetim pitanje u očima, podcjenjivanje prijekor. i znam da je besmisleno nemoguće objasniti, da ne postoji način na koji će shvatiti da se radi o meni, o mojem problemu, o mojem izboru, o mojoj samokontroli da ne izgubim kontrolu, kompas, da ne pomislim kako je sve lebdeće kako je sve nestvarno kako je sve vrijedno koliko i san, da je sve potpuna prevara. kako objasniti da se radi o meni i da sam s njima ili bez njih isti, prazan ili pun, jadan ili ponosan, živ ili mrtav, odlučan ili beznadan.
Jest, uroš, ama baš je tako. Sretno ti, i javi se nemanji.