Slike sa sarajevskog groblja Vlakovo, dronom, najviše liče na epilog neke bitke u pustinji. Nove, svježe iskopane humke, u žutoj, svjetlijoj nijansi ilovače, iznova podsjećaju u kakvoj zemlji živite. Novine su pune čitulja, uvečer u snovima, promiču poznata lica kojih više nema. Kao da je opet rat. Statistika, kao i obično, ne govori previše, ali visok stepen smrtnosti u odnosu na broj oboljelih, govori da smo u društvu smrti, više nego inače. I više nego drugi. 

Ali, to je naša karma, već odavno. 

Dosad, naša je najveća sreća bila da se znamo zafrkavati. Sa svim i svačim. Sa sirotinjom, s nacionalnim interesom, sa bruto društvenim proizvodom, sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem („njih dvojica, ja i babo sami“), i s hiljadama drugih stvari. No, ovaj put, a općenito zadnjih nekoliko godina, jednostavno je – otanjilo. Ubilo nas je. Tome je svakako, kumovao, i taj neutrativ – raselilo, pitalo, osudilo – jer nas je, i u jeziku, udaljilo od svake lične odgovornosti. Naši životi kao da nisu naši. Raskućili smo ih. Prvo ratom, pa onda onim malo naivnim entuzijazmom poslije njega, pa milenijumskim bugom, pa pokvarenošću domaćih političara, pa cinizmom međunarodnog faktora, pa velikim egzodusom…

I sada, skoro da nas više nema. Pa eto, onima koji su bili za to, da, makar, uzmem muštuluk. To što su nas, većinom, gledali kao muslimane, to vam je u ovoj priči - iako nije do kraja nevažno - manje bitno: nestaju Bosanci i Hercegovci, oni kojima nije bilo dozvoljeno da se tako izjasne. Na kraju, ispalo je svejedno jeste li ateist ili ne: ako ste u Sarajevu, dopali ste u ruke, valjda, najbezobzirnije klike u novijoj povijesti, pljačkaškog klana Porodice, o kojem ste imali priliku nešto pročitati i na ovoj stranici. U Mostaru, izvedba je slična, u Banjoj Luci – isto. Ako si protiv, valja ti ići. Ili se spremiti za ilovaču. Baš kao u vicu. Pa kaže, pita Suljo Muju: 

- Bogati šta ti misliš, koja zemlja najbolje podnosi CoVid? 

- Ilovača – kao iz topa će Mujo. 

Samo što ovoga puta, nije metafora. 

Peticija koju je ovih dana pokrenuo dr. Bakir Nakaš, jedan od onih rijetkih preostalih koji tinjajućom drže (pre)tihu vatru građanskog života i protesta, podrška je krivičnoj prijavi koju je Tužilaštvu BiH podnijela grupa građana. Protiv državnih i entitetskih funkcionera koji su „formacijski“ najodgovorniji. Glavni model u toj priči je premijer Federacije Fadil Novalić, utjelotvorena slika i prilika naše opće propasti, koji je u osnovi, marioneta vrha nacionalnog tora iz kojeg je (privremeno, i sa zadatkom) pušten. I dok „država“, pritisnuta aferom Respiratori (iza koje su imena onih koji se ne pominju), nije poduzela ništa na imunizaciji stanovništva, on se gađa izjavama tipa „da smo htjeli glumiti državu, mogli smo nabaviti vakcinu još u decembru.“ Dakle, mogli smo, ali nismo. I ne možete nam ništa. 

Novine su pune čitulja, uvečer u snovima, promiču poznata lica kojih više nema (FOTO: HINA/EPA/Fehim Demir)

U ovom slučaju, praktično najveća je tragikomedija da spodobe tužimo kadijama, koje su se cijepile tako što su sebe i članove svoje obitelji potrpali u kombije, i odvezli se u susjednu Srbiju, u Užice. Da, baš tako, vi ne čitate Alan Ford, nego čitate skromni zapis na Lupiga.com. Prije nekoliko dana objavljeno je da se Ustavni sud, kućile, bocnuo u Užicu. Užička republika. Valjda su, usput, ponijeli i malo kajmaka s tamošnje pijace. Da do revakcinacije, pojačaju imunitet. Tako je, dakle, nama, s pravosuđem. Lupi ga vakcinom.

Ustvari, ljudi pravo kontaju. Prepali se, jer, ako je istina da je došlo prvih 30.000 vakcina, jednostavnom računicom su shvatili da ne mogu doći na red ako budu čekali u redu. U BiH je u javnom sektoru zaposleno oko 200.000 ljudi, tako da ustavobranitelji baš i nisu naivnu. Dok se od tetića, bratića, amidžića, čičičića i ostalih dođe do boce, ode se u ilovaču. Pa bolje, onda u Užice.

Deveta u svijetu po broju smrtnih slučajeva na hiljadu stanovnika, Bosna je, i Hercegovina, podnijela šest puta više žrtava od svjetskog prosjeka. Ja, i? Tako kod nas reagiraju, kad ih argumentacijom privedete k znanju. Vidjeli od Glavnog. Jednog zombija, koji se ponaša kao da mu je država, poput feudalnog posjeda ostavljena u amanet. 

Eto, hvala na pitanju, tako je nama. A još je i gora muka što opozicija, čini se, nije ni zeru bolja kad jednom urijetko dođe do vlasti. Srž svježe informacije da je Naša Stranka, manevrom svog vodstva u kojem pravo glasa nisu imali ni odbornici koji su direktno izabrani, povukla kandidaturu politologinje Ivane Marić za dogradonačelnicu, i na njeno mjesto postavila bivšu plivačicu Anju Margetić, vjerojatno zbog pritiska SDA, dovodi nas tamo odakle smo i krenuli. Marićeva je aktivna osoba u javnom životu, poznata po oštrim analizama i jakim stavovima. Biće da su iz Naše stranke odlučili poslušati išaret (hint, hrv. nagovještaj), pa u (plitku) vodu (do)gradonačelnikovanja baciti nekadašnju takmičarku na 100 i 200 delfin. Što je, znamo, za svako poštovanje. Ali, nakon svega ostaje gorki okus imitiranja loših prethodnika.

Dolazimo do toga da je teško biti principijelan, kako u ovim lažnim fašizmima (koji nisu manje opasni zato što su neuspješni), tako i u pokušajima da se, kako kaže Fadil „glumi“ država. Jer, gluma je, ipak, ozbiljna stvar.

Što ono bi rek'o Dino Merlin, iz dana u dan se uvjeravamo da je sve laž, osim smrti. Sve. Osim ilovače.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Avaz/A.Durgut

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"