“Večeras sam se, kao što je poznato, popeo na Brdo ukazanja, u društvu mojih prijatelja, braće Vasilj, i drugih naših zajedničkih prijatelja. Potom sam u društvu prijatelja završio na večeri gdje smo blagovali brancina (lubina), pili malvaziju Kozlović, prepustili se stihovima Škore, Grdovića, Mate Bulića…” – ovako Zdravko Mamić, jedna od glavnih regionalnih medijskih tema u najavi ljeta opisuje svoj dan u Međugorju, gdje je dočekao nepravomoćnu presudu Županijskog suda u Osijeku, zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz “Dinama”, i toga što je državni budžet oštetio za još dodatnih 12 milijuna. 

Lijepa cifra, i u evropskim brojkama. Petnaest milijuna eura dovoljno je da se ukažete na Karibima, na prolazu kroz London u Gucciju kupite plastične sandale koje je nekad pravila splitska “Jugoplastika”, i pod slamnatim šeširom nastavite uživati u koktelima, jer je malvazija, ipak malo preteška za tropsku klimu. Ali, šta će popularni Maminjo tamo? Nit’ ga ko zna, nit’ pozna, ni druga, ni novinara koji će u stopu pratiti njegova kretanja “u društvu prijatelja”, koje je tri puta spomenuo u nepune dvije rečenice. Zamislite užasnuta lica, recimo, dvoje engleskih penzionera nakon što Zdravko raščereči mrtvu ribu, kapitalca iz toplog mora, a onda se prepusti stihovima - jednom kada život moje oči sklopi, kamenom me pokri, Neretvom poškropi. Nema čak ni Večernjeg lista, izdanja za BiH, u kojem se da pročitati da je Zdravka osudila UDBA. Nigdi zore, niti bijela dana… 

Naprosto ne može. Jer, kao što blagost karipskog zvuka ne ide uz revanje Kralja dijaspore i njegovih kumova, tako Zdravko Mamić nije mogao završiti niđe drugo, nego u krilu Kraljice mira. A u društvu prijatelja, jakako, kojih je uvijek bilo i kojih će uvijek i biti sve dok bude krava muzara, odnosno Dinama, odnosno stvari koje su pravile nečije druge ruke, dok nije došlo silovanje privatizacijom. 

“A vidi čovik, ovce su za šišanje” (FOTO: Lupiga.Com)

Spisak Mamićevih “prijatelja” zaista je velik. I, poput njegova jelovnika, pun kapitalaca: Tuđmana i Šuška, preko Karamarka i Sanadera, sve do Kolinde, a o sitnim ribama da ne govorimo. Majstor, šta drugo da se kaže. 

E sad, prema vijestima koje stižu s terena, stvari stoje ovako: Zdravko se doista ne krije, ali je podilija misto. Kad pitate “di je”, dobijete jednostavan odgovor “eno ti ga, sidi u Regini”, a ako malo dublje uđete u razgovor, ispada da ima i onih koji misle da je pravilno postupio – “a vidi čovik, ovce su za šišanje”, dok drugi nemaju milosti za rudimentarnog pobjednika otimanja javnog na štetu privatnog: “Nek’ sidi, ima od čega”. Što, za one neupućene u dinarsku leksiku znači da treba odležati kaznu koju mu je namijenio osječki sud. 

No, ako se odmaknemo od zavodljivog diskursa opjevavanja mentaliteta varanja države i ljudi u kojem su Hercegovci, valjda, prvaci svijeta, ostaje crna rupa zvana Bosna i Hercegovina, Zdravkova “druga domovina”, koje se takvi sjete samo kad treba bižat pred rukom pravde. Mamićev plan je jasan - u najgorem slučaju će odležati u zatvoru otvorenog tipa, što znači da će, sa svojim novcima i vezama, više biti vani nego unutra. Jedino što ga u tome može omesti je da će u slučaju pravomoćnosti presude Hrvatskoj morati vratiti 80 milijuna kuna. 

Vino, ganga, Neretva ... (FOTO: Pixabay)

Još je u tom kraju, naime, svježa anegdota kad je Miroslav Kutle, tajkun nepoznatog zanimanja u snježnobijeloj Sergio Tacchini trenerci, odjeći teniskih šampiona, u laganom kasu, nakon svog bijega iz Hrvatske i trodnevnog derneka tomu u čast, stao ispred restorana svog poznanika u Međugorju i pozvao ga na trim turu na brdo ukazanja. Teške glave od prethodne noći, s nevjericom što ga se zove da slobodno vrijeme provodi mučeći samoga sebe, domaćin je odbrusio, da se nose u neku stvar i on i ko ga je nagovorio, i da ide sam jer “kad’ si kra’, nisi mene zva’” 

U tom smislu, domaćini, a i svi mi ovdje, bismo svakako trebali razmisliti da pored vjerskog uvedemo i novu disciplinu: krim-turizam. Kad superbogati ruski tajkuni mogu uplaćivati ture da sedam dana provedu kao klošari ispod mostova u Parizu, i kad turističke agencije zarađuju na tome, zašto kriminalci, a i oni njima skloni, iz cijeloga svijeta ne dođu u Bosnu i Hercegovinu da provedu nezaboravan tjedan širom zemlje – u Banjoj Luci, Sarajevu, Međugorju, gdje bi ih ugostili “prijatelji”, i gdje bi se mogli opustiti uz brancine, ćevape, mućkalice i stihove eminentnih umjetnika koji opjevavaju beskrajnu ljubav prema domovini? Bio bi to nesumnjivo pun pogodak. Ovamo svetište, tamo dženet i džehenem na zemlji, pa šta ko voli. Jer, kad se sve sabere i oduzme, stvari nikada nisu stajale gore. 

U susjednom zaseoku od onoga gdje Zdravko Mamić provodi svoje vrijeme čekajući da se nešto desi, u posljednjih godinu dana naglo je povećan broj samoubojstava, a mjesta se prazne iz dana u dan. Ljudi, pogotovo mladi odlaze, jer više ne mogu ni trpjeti ni gledati ono što im se radi, a glasačka mašinerija zaposlena preko HDZ-a odrađuje svoj posao ostavljajući na vlasti one koje Mamić naziva prijateljima. I tako u krug. Sve i da vrati 80 milijuna kuna, Zdravku Mamiću ima što ostati od onoga što je radio posljednjih četvrt stoljeća. A ako sve izgubi, ostat će mu prijatelji, s kojima će uz lubin i malvaziju uvik moć' zapivat': sa Širokog puše povjetarac/tu se pjeva ganga i bećarac/volim Čapljinu, Posušje i Grude/Stolac, Ravno, sve poštene ljude.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Smooth_O