Ne postoji vjerojatno idealnije vrijeme za predstavljanje knjige Dražena Lalića nego period neposredno iza donošenja nepravomoćne presude kojom su bivši Dinamov čelnik i sadašnji savjetnik NK Dinama, Zdravko Mamić, i „njegov brat Zoran također“, bivši Dinamov direktor Damir Vrbanović te poreznik Milan Pernar proglašeni krivim za izvlačenje oko 116 milijuna kuna iz toga kluba i nanošenje štete državnom proračunu od 12,2 milijuna kuna zbog čega su osuđeni na zatvorske kazne. Pritom je „Gazda“ osuđen na šest i pol godina, Pernar na četiri godine i dva mjeseca, Zoran Mamić na četiri godine i 11 mjeseci, a Vrbanović na tri godine. Uz ovu presudu osuđenici moraju vratiti i protupravno stečenu imovinsku korist, koja se mjeri u više desetaka milijuna kuna. 

Hrvatska je javnost iščekivala ovu presudu kao jedan od najbitnijih društvenih događaja što još jednom potvrđuju snagu fenomena zvanog nogomet. Naime, nijedan sport ne izaziva takvu pozornost, osim u slučajevima velikih sportskih rezultata što je periodično, kakvu nogomet izaziva konstantno. O tome je ove godine izdana prilično obuhvatna knjiga splitskog sociologa Dražena Lalića „Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj“ s temeljnom porukom o dezuiluzionizmu autonomije nogometa u području sporta, odnosno o njegovom temeljnom premrežavanju s politikom. 

Mladi "Gazda" u vrijeme kada se uspinjao na hrvatskoj ljestvici moćnih (FOTO: Lupiga.Com)

Knjiga se može shvatiti i kao nastavak rada pokojnog splitskog utemeljitelja sociologije sporta, Srđana Vrcana, koji se na mnogo mjesta pojavljuje u citatima, ali i impresionira studioznošću kojom je pisana. Na 447 stranica u nakladi zaprešićke Frakture uz urednikovanje Vuka Perišića, knjiga je posvećena Pavlu Grubišiću Čabi i Žanu Ojdaniću, poznatim Hajdukovim navijačima koji u Splitu nose statuse legendi. Lalićevo djelo ima tri poglavlja i opširan zaključak. Prvi dio se odnosi na osnovnu teoriju i fenomenologiju međuodnosa nogometa i politike, drugo poglavlje govori o povijesti međuodnosa nogometa i politike u Hrvatskoj do 2000. godine, dok je treće poglavlje vezano za taj odnos od 2000. do 2017. godine.

Lalić plovi kroz povijesnu isprepletenost tih odnosa i, mora se to reći, s obzirom na turbulentno 20. stoljeće, i početak ovog stoljeća, bavi se povijesno vrlo zahvalnom temom, pogotovo imamo li na umu količinu povijesnog gradiva i općepoznatih mjesta koje u tom periodu postoje. 

Ono što je dobra strana ove knjige je da Lalić čitatelju na uvid daje dodatnu sociološku dimenziju koju potkrepljuje studioznim pristupom, čime knjiga dobiva na jedinstvenosti. Bez obzira na veliki interes javnosti za ovim temama, autor pokušava to obimno gradivo sociološki secirati te mu dodati povijesnu dimenziju, što ga čini još zanimljivijim. Poglavlja ne dijeli tamo gdje je to općeprihvaćeno – na period socijalizma, pa do 1991. godine, već tu granicu pomiče sukladno kontekstu razvoja društva do stadija bar donekle konsolidirane predstavničke demokracije 2000. godine, te to poglavlja zajedno sa zaključcima čini logički povezanima. 

Lalićeva knjiga mpresionira studioznošću kojom je pisana (FOTO: Fraktura.hr)

Ono od čega Lalić ne može pobjeći, činjenica je da voli sebe staviti u prvi plan i spomenuti se kao aktera pojedinih društvenih zbivanja, iako to počesto zna biti nebitno, čime se zapravo udaljava od samog temeljnog koncepta knjige. 

Autor opisuje stalno isprepletanje nogometa i politike – od prvog momenta kojeg uzima u knjizi i osnivanja Hajduka 1911. godine u praškoj pivnici „U Fleků“, pa kroz spor vodećih ljudi nogometa u Hrvatskoj i Srbiji u vezi s nastupom reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju. Nadalje bitni povijesni momenti koji se obrađuju su kolektivni odlazak igrača Hajduka u partizane, osnivanje Dinama 1945. godine, formiranje Torcide 1950. godine, pružanje potpore Maspoku sedamdesetih te aferi Šajber 1986. godine, najvećem skandalu u povijesti jugoslavenskog nogometa, kada je zbog malverzacija i namještanja rezultata u posljednjem prvenstvenom kolu sezone 1985./86. Šajber poništio to kolo i kaznio čak 12 klubova oduzimanjem po šest bodova. 

Daljnji zanimljivi povijesni momenti su osnivanje i sukobi navijačkih skupina, utakmica Dinamo – Crvena Zvezda 1990. godine, Tuđmanov afektirani pristup nogometu, oduzimanje naslova Rijeci 1999. godine, pa sve do današnjih dana. 

Presuda Mamiću i drug(ov)ima odigrala se, nažalost, godinu dana iza završetka pisanja knjige, a naslonila bi se na temeljne koncepte o kojima se govori u knjizi. Citiramo Lalića: „U kompleksnom polju nogometa, gdje se zbiva specifična interakcija u kojoj je odnos s politikom i njenim akterima izuzetno važan aspekt, habitus sportskih moćnika bitno se razliku od skupa umijeća, vjerovanja i ukupnoga osjećaja za društvenu igru, u tom sklopu svakako i životnog stila njihovih izazivača. Ti su izazivači, uglavnom mladi, putem svog socijalnog učenja i obrazovanja stekli dispozicije koje se – prema idealističkom pristupu nogometu i društvu, vještinama korištenja novim medijima i socijalnim mrežama, pristupu 'odozdo' u socijalnom aktivizmu i uz to vezanoj sposobnosti da zadobiju potporu velikog broja građana, distanci spram ikakve vlasti i drugim elementima – stubokom razlikuju od habitusa njihovih suparnika koji već dugo kontroliraju hrvatski nogomet.“ 

Ono od čega Lalić ne može pobjeći, činjenica je da voli sebe staviti u prvi plan i spomenuti se kao aktera pojedinih društvenih zbivanja (FOTO: Fraktura.hr)

Nastavlja dalje efektno poentirajući: „Upravljačima hrvatskog nogometa prije svega se zamjera da rabe svoje pregrijano domoljublje i povezanost s desno orijentiranim političkim akterima i vlastima kako bi skrenuli pozornost javnosti sa stjecanja moći i velikih financijskih koristi.“ 

Upravo se to događa i u ovom trenutku, kada predsjednik HNS-a Davor Šuker poziva na jedinstvo i daje tradicionalno nemušte odgovore na pitanje u kojemu se prozivaju Luka Modrić i Dejan Lovren kao dio „Mamićevog paketa“. Posljedica toga je, kako piše Aleksandar Holiga, za Telesport sljedeća: „Sa svakim SP-om ili Eurom je nogometna euforija sve manja i manja, a sve veći broj onih koji 'više ne mogu' ili se čak priklanjaju onoj 'sve izgubili dabogda' - ma koliko mnogi mediji šutjeli o tome i zauzvrat se posvećivali onim ‘prigodnim’ navijačima koji domaći nogomet prate samo tijekom velikih natjecanja. Neki od nas još su davno prestali podržavati ovakvu Hrvatsku; drugi, usprkos svemu, još uvijek navijaju za nju; treći se u sebi bore i hrvaju s kontradiktornim emocijama kod svake utakmice, svakog postignutog ili primljenog gola. Uz sve ostale postojeće linije podjele u hrvatskom društvu, glupo je da se još i oko toga prepucavamo, predbacujemo jedni drugima i uvjeravamo treba li ili ne treba navijati za ovakvu reprezentaciju“. 

O nedostatku zajedništva utjelovljenog u jednoj osobi Lalić piše kako se već dugo u Hrvatskoj nije pojavio politički lider koji bi uspješno djelovao na povezivanju različitih aktera nogometa i društva. I za kraj, možemo se složiti s konstatacijom da je izostanak lidera jedan u nizu pokazatelja teške krize unutar političke elite i krize upravljanja državom, pa i krize demokracije u suvremenoj Hrvatskoj. Lalić piše, da su ta kriza i s njom najuže povezani nedostatak političke volje za ozbiljne zahvate u društvo već dugo jedna od najosnovnijih prepreka za poduzimanje reformi u mnogim važnim područjima i oblicima društvenog života.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"