...uvijek donosi nešto novo, ponekad dobro, ponekad neugodno, nikad isto.
Nakon raznih iskustava tokom nekih ružnih godina budim se na svaki šum koji dolazi kroz otvoren prozor na četvrtom katu, dok Najdraža spava pored mene poput topa, lagano hrče i slini iz usta po jastuku.Kad nakon takvog prizora još uvijek volite dotičnu, onda je vaša ljubav iskonska i nepokolebljiva.
Prošlo je već 15 godina kako sam se doselio kod nje, s moje Trešnjevke, iz mog mirisnog parka u kojem pjevaju ptičice i seruckaju umilni psići...
Dolaskom u Novi Zg doživio sam šok od kojeg se dugo nisam mogao, a sada priznajem nisam ni želio osloboditi.Gomila bučnih i znatiželjnih susjeda s istom takvom djecom i navikama ostavljanja cipela pred vratima, jutarnje kosilice pod prozorom, blato od raskopanog parkirališta pred ulazom, narodnjaci trešte odozgo...
Na sreću bila je tu moja Najdraža i na žalost njezini starci...i ja na 50 kvadrata...prava idila.Da sreća bude potpuna, rodila se željena i voljena naša Najljepša, pa smo zatvorili lođu da dijete ima sobicu te sam tako naredno desetljeće lijegao i ustajao sa prekrasnom misli da mi dijete spava na balkonu.
Sad zaposlen, sad nezaposlen, a voljan uvijek raditi, stalno me bacalo s burze u još veća govna, pa sam puko' i otišao se puškarati dok nije postalo farsa, vratio se s borama oko ustiju, dijete se neće razgovarati sa mnom...jebem ti život i moju generaciju...stabilizacija, devalvacija, Šuvar, rat, nezaposlenost, stan, lova, auto, uglavnom nula bodova...pa ja sam totalni luzer. Tu me jedno vrijeme pukla depra, pa malo živci, pa malo sve mi smeta...no počelo se okretati, polako no ipak.
Uletio je neki posao, ok lova, dijete je naraslo i priča opet sa mnom, Najdraža me voli više nego ikad i pomalo me gura prema naprijed kad me ulovi faza samosažaljenja, ona je moj dobar vjetar u leđa kad je bonaca i moja marina kad me pere sa svih strana.
Ponekad vratim film svojih pizdarija i shvatim koliko me fakat voli kad je još uvijek sa mnom i koliko je dobro da je imam, unatoč tome kaj je reduša i nadrkani narednik ponekad.
Uboli smo stan na kredu, niš veliko no nakon 10 kvadrata po čoveku ovo je republika, tj. bauštela jer smo sve porušili pa sad sjedimo na prašnom podu, jedemo kuruzu i gađamo s klipovima u kutije sa šutom...i smijemo se ko nikad u životu, a svaki osmijeh mojih Najdraže i Najljepše stvara mi neki titraj u plućima, zastane mi dah ponekad.Sorry, malo sam zaljigio...
No toliko nam je dobro da smo si nabavili i cucka, da budemo prava hrvatska obitelj...haha, sve imamo, stan, auto, cucka i kredita za pet generacija.
Neki dan je došao moj grintavi frend iz Njemačke, tam mu ne valja za dušu, a tu mu ne valja za život, grozno je nezadovoljan, žao mi ga je no samo si on može pomoći...
I šećemo mi tako navečer po našoj staroj Trešnjevki i ne možemo je naći...legla je sirota na leđa i prepustila se silovanju močnih strojeva u rukama ljudi kojima ništa ne znače riječi kvart, vuglec, škvadra, urbana gradnja, lijepa arhitektura, zelenilo.
Dočekali smo jutro na ogradi vrtića čije su dvorište zalili betonom, rakete s toboganom nema...buka strojeva, pada još jedna kućica puna priča o dečkima s kvarta da bi ustupila mjesto nekakvom visokom, uskom, ružnom čudovištu koje će pojesti svo preostalo zelenilo oko sebe. Rastali smo se tužni pred njegovim starim ulazom u Novoj cesti, ja sam krenuo prema Dugavama bez imalo kajanja, jer tamo je zelenilo, širina prostora, sve je manje narodnjaka a sve više klinaca na skejtovima koji briju na hiphop (bravo Edo), tamo su moje cure u našem stanu s našim cuckom, a i laste su se vratile pred koju godinu.....