"A koje ste vi to dokaze podnijeli?" - pitala nas je sutkinja, nalaktivši se prekriženim rukama na stol. Gledala nas je netremice, pogledom koji je definitivno bio upitan, vrlo vjerojatno podrugljiv, malčice zloban i nimalo suosjećajan. "No?" - kratko je nadodala i nagnula glavu. Pogledala sam na suprotnu stranu sobička. Odvjetnica tužene strane zadovoljno se smješkala. Ona je ipak imala četrdeset i koju godinu, a preko puta nje, "za tužitelja", sjedili su Lolek i Bolek. No dobro, Lolek i Bolekica. Zajedno su imali vježbeničkog staža za jedan malo jači godišnji odmor ...

Skamenjeni pogled mi skrene na Loleka, koji je s moje lijeve strane drhtavim rukama prekapao po spisu, pokušavajući iz njega razabrati koje smo mi to dokaze podnijeli. Spis je imao sigurno pedesetak, a vjerojatno i više listova. On pojma nije imao što traži. Pognula sam glavu i zapiljila se u ogrebotinu od mačje kandžice na svom kažiprstu. Kako smo se našli u ovoj glupoj situaciji?!

Znam kako. Lolek je dobio spis koji vidi prvi put u životu 45 minuta prije rasprave, a ja sam žicala da me puste s njim, da malo vidim "kako sud izgleda iznutra". Njemu su rekli neka samo kaže neku frazu tipa "nemamo daljnjih dokaza, predlažemo zaključenje glavne rasprave" i da će to biti u redu. Na moje iščuđavanje vezano uz dobivanje spisa u posljednji čas, on se nasmijao i rekao da može biti i gore. Pričao mi je na putu do suda - u nekoliko mjeseci svog šegrtovanja već mu se više puta dogodilo da su mu uvalili predmet pola sata ranije, a događalo mu se i da je, trčeći na raspravu na koju je već praktički kasnio, s nogu listao i pokušavao shvatiti o čemu se uopće radi. Pih, 45 minuta ranije - još se stigao malo i pripremiti!

Napola zbunjena, napola zgranuta, trčkarala sam pored njega, nastojeći održati svoje sićušno tapkanje u istoj brzini s njegovim skokovitim koracima. "Ali ... ali ... pa to je krajnje neprofesionalno!" - rekoh uzrujana i gnjevna, ali iste sekunde požalih, jer mi je grimasa na njegovom licu jasno dala do znanja da sam svoju djetinjastu naivnost trebala obrisati o otirač na ulazu u ured, skupa sa jutrošnjim blatom. Crv pravednosti i pravičnosti i dalje se koprcao u mom želucu, ali nekako mi je uspjelo zanemariti to škakljanje. Odrješite polurečenice "Nadripisarstvo!" i "Uf, da stranke samo znaju ...!" sam teškom mukom zadržavala pod jezikom.

Ušli smo u sivu zgradu Općinskog suda. Oko nas je miljela masa važnih i poluvažnih pravosuditelja, službenih i neslužbenih subjekata, kao i onih jadnika koje je život nasukao na suru hrid našeg pravosudnog sustava - "ni krive ni dužne" dodala bih, ali jasno je da ih je dobar dio sigurno kriv, a još veći dio dužan. Mrki pravosudni policajci pregledavali su i legitimirali one koji spadaju u običan puk, a među njima i mene jer još nisam bila prijavljena, niti sam imala vježbeničku iskaznicu. Lolek je, s druge strane, na brzinu nestao kroz ulaz za povlaštene. Pronašla sam ga pred oglasnom pločom, tek nakon što su me ozračili, isprepipali, skenirali i sumnjičavo promotrili i na kraju ipak pustili kroz barikadu. Brzim korakom smo se zaputili prema liftu, popeli do našeg kata i stali pred zadanu sudnicu. Imali smo još par minuta za relaksaciju prije nego su se pred nama otvorila vrata - časni nas je sud pozvao unutra.

I eto nas sad. Lolek je izgovorio rečenicu iz usmenog uputstva koje je došlo uz spis otprilike 45 minuta prije ovoga trenutka - "Nemamo daljnjih dokaza, predlažemo zaključenje glavne rasprave". A sutkinja, kako se čini, ne smatra da je ta izjava samodostatna. Iskusnjara "za tuženog" je i dalje sa smiješkom promatrala igrokaz.

Odjednom, Lolek pronađe neki papir, neku ćitabu koja je izgledala kao skroz OK dokaz. Ali, tisuću mu skalpova, jedan malo bolji pogled na podnesak, i shvaća da nedostaje olovkom učinjena črčkica na vrhu stranice - taj komad papira nikad nije ni otišao iz ureda! Već ima šest mjeseci da je uredno napisan i spremljen u spis, ali, eto, na tome je ostalo. I kako sad časnom sudu objasniti da imamo odličan dokaz, ali da to nitko, osim nas, ne zna?

"Hm, da..." - ispetlja nekako Lolek - "vidim sad tu podnesak, ali iz njega je evidentno da on nije poslan sudu, pa, hm..."
"Dajte to ovamo, da vidim što je to." - iznervirano odvraća časni sud.

Nakon kratkog promatranja našeg famoznog krunskog dokaza, ona odmahne rukom i rezignirano kaže da dobro, kad smo već svi sad tu, nek to i iskoristimo, pa neka se to iskopira i preda sudu i protivnoj stranci. Jasno je, ovo joj nije prvi put da se bakće s neiskusnim vježbenicima, to se vrlo vjerojatno često događa pa nije ni vrijedno kompliciranja situacije. Odahnem - već sam se vidjela kako me na guzicu izbacuju iz Komore, u koju me još nisu ni primili.

"Neka vaša vježbenica trkne u fotokopiraonu i napravi dva primjerka" reče sutkinja, gledajući u mene. Istrgla sam joj taj papir iz ruku poput munjenog jastreba i istrčala van iz sudnice. Trčeći po hodniku, a zatim dolje po štengama, poput nositelja neke nakaradne odvjetničke štafete, razmišljala sam o tome da zbilja imam sreće što mi je Lolek pokazao gdje je u zgradi fotokopiraona - nekako mi se nije činilo da bi sud imao razumijevanja za traženje uputa, nakon svega.

Kako se fotokopiraona nalazi u podrumu, gravitacija mi je pomogla da se začas nađem dolje, ali negdje na prvom katu mi je sinulo - prema gore smo išli liftom, a ja, udubljena u upijanje dojmova suda "iznutra", uopće nisam pogledala na koji kat smo otišli, a bogme nisam ni registrirala kako se sutkinja zove, jer sam zvrndala okolo upijajući dok smo stajali pred sudnicom. Moram li uopće naglašavati da pogotovo nisam znala broj sobe? Kao što bi moja baba opsovala, vrag me jeba usred riti ako ja znam kud se trebam vratiti! Pogledah u vis - iznad mene je, doduše, bio samo strop, ali osjećala sam svu težinu sedam katova Općinskog suda na svojim žgoljavim plećima. Da stvar bude još gora, katovi su bili dugački k'o mamutova crijeva, činilo se kao da je po tisuću sudnica u svakom. Na tren sam ostala paralizirana, jer mi uopće na pamet nije padao način na koji bih mogla saznati otkud sam izašla, ali onda rekoh samoj sebi - ajde ti to lijepo fotokopiraj, pa ćemo se na putu natrag brinuti o detaljima.

Došla, fotokopirala, izašla, stala u podnožje stepenica. Ok. Prema dužini svog spuštanja po stepenicama zaključujem trezveno - može biti treći, četvrti ili peti kat. Šesti i sedmi su previsoko, a prvi i drugim ... nema šanse, na prvom sam već bila svjesna idiotizma vlastitog postupka. Sudnica je negdje na sredini hodnika, al ne bih mogla tvrditi da je bliže početku ili kraju. I, fala bogu, preko puta je soba sutkinje koja ima neko baš čudno ime, ne znam ovako napamet, ali kad ga vidim sjetit ću se. Sve u svemu, samo moram trčati duž hodnika na trećem, četvrtom i petom katu i tražiti čudno ime (zašto sam se uopće uzrujala ...?).

Zatrčala sam se uz štenge, ispala na trećem katu, trčala negdje do sredine hodnika - čudno ime, čudno ime, čudno ime - ništa, natrag! Istrčavam na četvrtom, trčim, trčim, tražim čudno ime, već sam negdje na sredini, još ništa - sad je već pitanje: vratiti se ili gubiti vrijeme još komad puta, uz opasku da što dalje odem, dalje moram trčati natrag. Već me oblijeva znoj, a od silovitog dahtanja više ne mogu izgovoriti niti solidnu psovku u bradu, bar da mi bude malo lakše. A što ako se vratim, a dvoja vrata dalje moje čudno ime? Dovraga i bestraga, vraćam se, evo još samo dvoja vrata ću pogledati. I na sljedećima - eto ga: sutkinja Frankica Posprdalo!

Upadam u sudnicu preko puta i hropćući predajem papire sutkinji, a ona odmah daje znak da joj se svi skupa izgubimo iz vidokruga. Znači, samo se još mene čekalo ... Stresam se od same pomisli što bi bilo da sam još 15-tak minuta jurcala po sudu tražeći sudnicu.

Na putu do ureda pričam Loleku paradu s fotokopiranjem. On se smije, ali nije mu to ništa previše čudno. Komentiram kako smo se izblamirali, ali ni to mu nije čudno. Čudim se kako je moguće da tako važan podnesak nije poslan, on se baš i ne čudi.

"Zamisli spor koji traje 5 godina" - kaže mi. "U uredu se za to vrijeme promijenilo petnaest vježbenika, i svaki drugi je napravio neku pizdariju, eto baš u tom spisu. A ti onda dobiješ taj rusvaj neposredno prije rasprave ... Debela koža i ravnodušnost, to je sve što ti treba."

U uredu nam kažu da je to ionako bilo bezvezno ročište, sa svrhom kupovanja vremena. Nikog previše ne dira što je bilo ili nije bilo. Napravi brzo i izdaj račun. Izdaj račun. Izdaj račun.

U četvrtak, dva dana nakon toga, dala sam otkaz.