Knjiga je objavljena u nakladi izdavačke kuće „UN – Ujedinjeni nakladnici“, na čijem je čelu Diego Bosusco – Ptica, a distribuciju je preuzeo Menart. Fric će u ovoj biografiji iznijeti mnoštvo nepoznatih detalja o bendu, poput onoga da je stih „Neću da radim za dolare, neću da radim za lopovsku družinu…“, zapravo izmijenjen tako da su dolari „uletjeli“ umjesto države, dok su sami stihovi socijalni stav, gard radnika protiv loše sistematizacije u nedavno upokojenom pulskom Uljaniku. Autor objašnjava kako je bend te 1990. godine već bio pomalo ljut na sistem jer su u Uljaniku na istom radnom mjestu, kako kaže, ljudi imali pet različitih plaća, a šefovi su određivali nekakve grupe i bodovanje, dok se nerijetko događalo da je neki radnik mogao dobiti bolju sistematizaciju ako bi pomogao šefu u berbi grožđa.

Jednako tako, Fric će objasniti i kako to da se u „Bandieri rossi“ našle i pjesme „Anarchy in the U.K.“ i „Divide and Conquer“. To su, prisjeća se, bile „refleksije na opakiju stranu politike“. No, „Život s Idijotima“ nije samo priča o jednom bendu, ona je daleko dublja jer govori i o jednom turbulentnom vremenu.

„Iako smo redovno bili na putu, kao terenski radnici koji su rađanje mržnje pratili uživo, ono što se događalo u državi ipak smo saznavali preko medija. Pokazalo se da je naša slika realnosti sasvim iskrivljena jer su ti paralelni svjetovi koje stalno spominjem odrađivali svoj posao na nekom drugom kolosijeku, daleko od ovog našeg rockerskog. Hrvatska je na Miloševića odgovorila bivšim generalom JNA Franjom Tuđmanom (…) Sama činjenica da ljudi žele za lidera nacionalista koji je odgajan u generalskom duhu stvarala nam je paniku. Ono što je drugima bio jedini izlaz i jedini mogući odgovor na politiku Slobodana Miloševića nama je postajala noćna mora. Retorika je postajala sve bezobzirnija, ljudi su se sve više mijenjali, preko noći se preobražavali u nacionalno svjesne pojedince, njihova je metamorfoza bila teško objašnjiva. Isključivost, jednostranost i manipulacija postajali su svakodnevica. Bilo je nemoguće ljudima nakon povratka iz Srbije objasniti da nas nitko nije pretukao, prijetio nam i pokušao nas ubiti. Istina je postajala ono što su donosili mediji, a ne ono što si osobno doživio. Iako je iz današnje perspektive jasno da se događalo nešto na što nitko od nas smrtnika nije mogao utjecati, bilo je jasno da smo živjeli u velikoj laži, u paralelnim svjetovima, dijelili smo isti prostor; isti teritorij s koljačima, zločincima koji su bili spremni ispisivati ovaj nekima najsvetiji, a za neke najtamniji dio povijesti. Mi smo bili i ostali svjedoci, nebitne individue uvjerene da su svi poput njih. Cijelo smo se vrijeme ponašali kao svjedoci, a ne kao sudionici onoga što se događalo“, jedan je od odlomaka iz knjige u kojoj se može iščitati slojevitost rastakanja društvenog života tadašnje Pule i Jugoslavije, te propast urbane kulture u Lijepoj našoj. 

Na ovom mjestu odlučili smo izabrati baš ovaj odlomak, „sociološki“ dio priče o devedesetima koje su zapravo najviše obilježile život benda, kao i stanovnika ovih prostora. O imamo svi imamo svoj stav, a stav KUD Idijota je bio vrlo jasan i bio je izrazito manjinski, štogod mi mislili i zavaravali se.

Beskompromisna družina (FOTO: Facebook/Život s Idijotima)

Marjanović u svojoj knjizi isprepliće vlastitu jaku individualnost sa sadržajima kojima je društvo na „nezgodnom“ prijelazu prožeto, budući da je fokus knjige ipak na kraju osamdesetih te na usponu benda i na naglom prekidu karijere, uzrokovanog nedostatkom glazbenog „tržišta“, zatvaranjem granica i povlačenjem naroda bivše Jugoslavije u vlastite torove. Marjanovićeva namjera, kao i namjera KUD Idijota u pjesmi „Sjećam se“ buntovna je restauracija sjećanja, kako bi se i dalje moglo nastaviti sjećati, bez obzira na stalnu potrebu za rekonstektualizacijom i revizijom nedavne prošlosti, koja se, recimo to pristojno, može vidjeti u glorifikaciji nekih od glavnih aktera promjena devedesetih. 

Zanimljiva je osobna perspektiva Marjanovića, koji potanko opisuje život Pule u osamdesetima, poznate pulske tapije, pa na tren čitatelj ima dojam kao da poznaje i samog Marjanovića i ljude o kojima piše. On se osim puke faktografije obilato služi i osobnim sjećanjima, potkrijepljenim i materijalnim dokazima u knjizi, sve kako bi ispričao jednu zanimljivu priču s kojom je moguće identificirati se, pogotovo zato što je to priča koja se tiče svih nas, nekih u većoj, a nekih u manjoj mjeri. 

Fricov rukopis sadrži jedan duhoviti ironični odmak, posebno u slučajevima kada autor piše o koncertu 1991. godine u Daruvaru, gdje se publika nacionalno opredijelila i izmijenila u prvim redovima – Hrvati za KUD Idijote, a Srbi za Partibrejkerse ili kada se prisjeća događaja u talijanskoj Reggio Calabriji gdje je prekinut koncert benda nakon izvođenja „Bandiere Rosse“. Jasnim naglašavanjem stavova o zbivanjima u svakodnevici, kombinirajući navedeno s društvenim i političkim činjenicama, Marjanović je sasvim nepretenciozno napisao djelo koje će zasigurno zauzeti značajno mjesto u hrvatskoj rock dokumentaristici. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Živost s Idijotima