Marko Luka Zubčić jedan je od onih mladaca koji umjesto da blentavo bulji u TV gluparije tipa Story Super Nova, zamislite -  čita... što mu nije dosta nego još i piše!!! On čita, naravno, štošta drugo povrh školskim mu programom nametnute obavezne lektire, a iz knjiga što čita on u tekicu zapisuje zanimljive mu pasuse koji naknadno postaju sastavni dijelovi njegova vlastitog proznog rukopisa. Šesnaest godinica mu je tek (neću vas pitati što ste u njegovim godinama radili), a već se može pohvaliti kako nagradom Goranova proljeća za mlade pjesnike tako i prvim objavljenim romanom!!! 
Radi se o knjizi naslovljenoj Pučina sna, inače napisanoj još prije tri godine kada je Marku Luki bilo jedva trinaest, a knjiga je ustvari prva iz proznog ciklusa sastavljenog od 5 već napisanih romana. Pučina sna obuhvaća dvije cjeline; prva je naslovljena Ulica kroz moj prozor dok druga nosi naslov Neka druga mjesta. Svaka od spomenute dvije cjeline sastoji se od više samostalnih priča koje povezuju zajednički likovi, ali koji zadržavajući svoje ime mijenjaju svoje osobnosti, zanimanja, socijalne i druge statuse od priče do priče. To je za čitatelja naravno poprilično zbunjujuće, ali na kraju knjige, u epilogu, sve pomalo sjeda na svoje mjesto, pa vam ostavljam da to sami čitanjem dokučite.
Prva cjelina Ulica kroz moj prozor sastavljena je od četiri kraća prozna uratka i donosi nam priču o Claire, bivšoj prostitutki koja nakon svoje smrti biva poslana na Zemlju da odabranim pojedincima pomaže u dvojbama i problemima koje im nameće svakodnevni životni tijek. Zatječemo je kako u Lisabonu pokušava pomoći piscu Martinu da davno izgubljenu inspiraciju pronađe prateći Sofiju, svoju ljubavnicu iz mladosti koja ga se više i ne sjeća, a za kojom i dalje beskrajno žudi. Paralelno otkrivamo i kako Bog sa svojim pomagačima život svake ljudske jedinke upisuje u zasebnu knjigu koja tako postaje dijelom Nebeske Knjižnice, a dobivamo i uvid u jednu dionicu Claireine životne knjige.
Druga prozna cjelina Neka druga mjesta sastavljena je od deset zasebnih priča sa po jednim nosećim likom u svakoj, a koji su svi odreda obilježeni traumama i životnim tragedijama (najčešće su to narkomani, alkoholičari, prostitutke i slični propali karakteri). Cjelina je konstruirana na short-cuts principu i likovi prelaze iz priče u priču, u svakoj zadržavajući svoje ime, ali mijenjajući osobnost, da bi se u epilogu svi okupili na jednom mjestu, a pažljiv i strpljiv čitatelj napokon bio nagrađen konačno sklopljenim mozaikom.
Osnovna je karakteristika obje prozne cjeline sugestivna mračna onirična atmosfera beznađa i besperspektivnosti. Likovi su svi do jednog gubitnici, autsajderi u utakmici koju životom nazivamo, a stranice obiluju ubojstvima, overdoseima, samoubojstvima i drugim morbidnostima. Fabula je zanemarena i gotovo se može reći da je i nema što je i razumljivo budući da se radi o štivu onirične atmosfere sa osnovnom premisom o nedjeljivosti sna od jave, odnosno snu kao sastavnom dijelu života, ništa manje važnom od dionica proživljenih u budnosti. Upravo stoga usuđujem se ustvrditi kako je vjerojatno najveći uzor Zubčić pronašao u Davidu Lynchu, najvećem filmskom oniristu koji je također fasciniran i zaokupljen tamnom stranom ljudske psihe, ali i Ljepotom koja toj tami ne dozvoljava da prevlada i koja sa njom vodi neprestanu bitku.  Pučina sna vrvi od literarnih citata, ali unatoč zamjetnoj autorovoj načitanosti ipak bih zaključio da su na Zubčića veći utjecaj imali glazba (posebice Tom Waits i Cave, ali i Smashing Pumpkins, The Cure ili Placebo) te filmovi (poput  Trainspottinga i Pulp Fictiona, ili pak Wendersova Neba nad Berlinom, ali neizostavno i Schroederove Barske mušice) od proze Poea, Carvera, Bukowskog i Fantea, poetike kojih također ipak ne možemo, a da ne istaknemo kao prepoznatljive referentne točke. Međutim, tekst je nerijetko zagušen pretjeranom citatnošću te se čak dade  zaključiti kako određene dionice postoje samo kako bi ih autor iskoristio za ubacivanje efektnog citata nekog dragog mu književnika. Stječe se dojam da fabula Zubčiću služi samo kao nužan okvir da kroz njega niže pitanja (poput npr. Što sam ja kad se usporedim sa Svemirom?,  Zašto biti netko u svijetu u kojem biti netko ne znači baš ništa? i sl.) koja se, sasvim je razumljivo, kod samosvjesna i inteligentna mladića poput njega neizostavno javljaju i odgovore na koja on svojom prozom pokušava pronaći. No, moje je mišljenje da ih ne bi trebao iznositi takvom eksplicitnošću i u tolikoj mjeri jer tako postaju strano tijelo unutar teksta, a osim što smanjuju čitljivost i prohodnost, rukopisu zbog njih prijeti etiketa tendencioznosti i pretencioznosti.
No, iako ih se ne bi smjelo zanemariti autorova mlađahna dob ipak sve spomenute zamjerke baca u sjenu, a naročito iz razloga što je Zubčićeva darovitost uistinu neosporna, a najvidljivija je u čestim proplamsajima poetičnosti, što nas podsjeća na već spomenutu prije tri godine dodijeljenu mu nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike. Također treba istaknuti i pohvaliti iznimno zanimljivu rascjepkanu kompozicijsku strukturu, posebice onu prve rukopisne cjeline (Ulica kroz moj prozor) koju inače smatram zaokruženijom i uspjelijom. Dodatne pohvale autor svakako zaslužuje i već spomenutim uspješnim dočaravanjem iznimno sugestivne i dojmljive atmosfere.

Dakle, Zubi sada ne preostaje ništa drugo doli rad, rad, i samo rad, i to prvenstveno na razradi fabule, a kako je Pučina sna početni dio većeg proznog rukopisnog ciklusa i pretpostavljajući da je prva i napisana, osobno sam veoma znatiželjan pratiti razvojne pomake u prozama koje će Pučinu sna slijediti.
Uvjeren sam da zaslugom Zubčićevog nakladnika (Celeber) na njih nećemo morati dugo čekati, a Zubi poručujem da nikako ne odustaje jer je već sada kvalitetom nadmašio mnoge po godinama i spisateljskom stažu iskusnije kolege.

Njegove kolumne pisane za Lupigu pogledajte na: ovom linku