Najvažniji nedjeljni trenutak je ona sekunda kad odlučuješ otvoriti oči i probuditi se. I to je definitivno jedini dobar trenutak u nedjelji. Onda se okrećeš na leđa i razgibavaš ruku na kojoj si čitavu noć ležao u položaju fetusa, u kojem uvijek spavaš nakon što se vratiš kući s feelingom da će ti se utroba raspasti od svih supstanci koje si tijekom te noći unio u sebe. I gledaš u strop. Nevjerojatno koliko dugo čovjek može buljiti u strop na nedjeljno jutro. Toliko misli prolazi glavom. Šta se sve točno noćas događalo? Jesi li bio s onom plavom curom za koju ti je Jelena rekla da si bio s njom, ili nisi bio s njom? Ako jesi, zašto te nije pozdravila? Ako nisi, da li je Jelena poludila ili je možda bila toliko pijana da nije znala šta govori? A onda je tu i vječno pitanje tvoje najdraže bliske prijateljice čijeg se lica od sinoć baš dobro sjećaš. Onako, pritisnutog uz tvoje. Polako prelistavaš u glavi sve osobe koje su noćas prošle tulumom na kojem si bio, sve slike pokušavaš ponovno oživjeti u glavi.
Ali, jebiga, kako da ti kažem, nije baš da ti uspijeva. Unutar tvoje glave je sve poprilično gusta magla zagubljenih ostataka alkohola i ne baš previše ilegalnih narkotika. Sklapaš oči opet. Duboko uzdahneš i protrljaš lice, te polako ustaješ. Pališ kompjuter i odlaziš se oprati u kupaonicu. Nakon što si se umio, promatraš svoje lice u zrcalu nekoliko trenutaka. Tvoji oveći podočnjaci ti daju nekako opaki look i to ti se baš sviđa. Onaj prišt koji ti raste na obrazu ti se, pak, puno manje sviđa. Otvaraš ga, mažeš onom kremicom koju ti je stara kupila, pa se vraćaš natrag u sobu. Odlaziš na net i prvo otvaraš Tommy's Bookmarks kako bi malo olakšao svoju muškost, pa onda, u želji da pročitaš Bozzotovu recenziju svoje knjige, pokušavaš otvoriti Lupigu, ali ti to ne uspijeva, kao što ti uostalom nikada ne uspijeva, i pokušavaš doći do zaključka zašto je tako jebeno teško otvoriti taj sajt. Počinješ masno psovati na glas.
Odlaziš u kuhinju i nalijevaš si vodu za kavu. Netko ti kuca na vrata, i zapravo uopće ne razmišljaš o tome tko bi to mogao biti, jer znaš tko je. Otvaraš vrata i tvoja dva najbolja prijatelja upadaju u tvoj stan. Starci su ti sa bratom i bakom i djedom otišli u Jadranovo, urediti vikendicu za nadolazeće ljeto.
Kuhaš kavu i prijateljima. Pero pokušava upaliti televiziju, ali ne zna da ti daljinski ne radi, pa već postaje poprilično frustriran time. Luka želi otvoriti neku spiku o svojim vječnim ljubavnim problemima, a što se toga tiče, ti više jednostavno nemaš šta reći, jer si mu već pet tisuća puta rekao da ti je pun kurac njegove opsesije Mateom i da bi definitivno trebao naći smisao svome životu. Donosiš im kavu i odlaziš u sobu, te stavljaš Pipse da te malo razbude. Ripper se dere o tome kako je propala građanska klasa, a ti samo hoćeš zapaliti cigaretu i popiti svoju kavu i razmisliti o nekim stvarima koje si jučer doživio i čuo.
Vraćaš se u dnevni boravak. Pero već ištekava televizor iz struje i traži razlog zašto ga ovaj apart ne želi slušati. Govoriš mu da je idiot i pališ televizor manualno, te on, uznemiren činjenicom da ti posjeduješ televizor čiji daljinski upravljač ne radi, sjeda natrag u fotelju. Luka te pita kako ti je noćas bilo, a ti odmahneš glavom i kažeš da ti je bilo baš strava. Jer uvijek to kažeš. Onda te njih dvojica počnu žicati da doneseš Play Station 2 i da bacite Crash Team Racing. Kažeš im da im je Play u sobi, i ako ga žele igrati, neka si ga sami uštekaju. Ti ionako misliš da je taj glupi aparat potpuno beskorisna i perverzna sprava.
Oni odlaze po Play Station dvojku i ostaješ sam u dnevnom boravku. Dim cigarete ti polako vraća sjećanja na sinoćnji tulum, a kreštavi Ripperov glas ti govori: "I ako se vrati, ti budi pametan, i samo joj mahni, već si dugo nesretan…" Uzimaš još jedan gutljaj kave. Vani je lijepi proljetni dan i razmišljaš o načinima na koji bi još jednu nedjelju, za koju inače smatraš da je najgori dan na svijetu, učinio izdržljivom. Tvoja dva frenda donose igračku 21. stoljeća u dnevni boravak i Pero je odvažno uključuje u televiziju i struju, duboko uvjeren da nitko drugi u ovoj prostoriji to ne bi mogao napraviti, a Luka i ti se baš i ne prsite pokazati mu drukčije. Na telki je za to vrijeme neka reportaža iz Bagdada. Razmišljaš o tome kakva je to golema, nevjerojatna pizdarija koja će nas svih koštati slobode, ako ne i života. Uzdahneš. "Vidim na padini napiknuli stijeg, pa najhrabrije vješaju po njemu", pjeva Ripper i nastavlja, "a u dolini rulja, samo kenjaju i stenju." Luka opet baca neku glupu primjedbu o tome kako mu je smiješno bilo kad su jučer Matea i on radili palačinke i polijevali ih rumom, a Pero ga opet drsko spušta, kao da on do jučer nije Matei slao bolesno romantične porukice na mobitel. Smješkaš se. Promatraš Crasha kako jurca nekim imaginarnim trkaćim stazama u svojem tripoidnom autiću i kupi sve te TNT-ove i ostale gluposti.
Dobivaš poruku na mobitel od svoje vječne bliske prijateljice i pomisliš da će ovaj tren s neba početi padati nekakve sjekire ili nešto tako čudno, jer se ona inače nikad tebi ne javlja prva. Pita te šta misliš o onom vašem naduvanom odlasku u kino o kojem ste jednom bili razgovarali. Žicaš Perota da ti da za poruku, a on mrzovoljno vadi mobitel i daje ti ga, stalno ponavljajući da to što ima pretplatu ne znači da je jebena javna govornica i da ništa nikome ne plaća. Šalješ bliskoj prijateljici poruku da misliš da nema boljeg načina da preživiš nedjelju.
Potom odlaziš natrag u sobu i vadiš "Boga" iz linije, te odlučuješ staviti nešto življe. Jednostavno, pun ti je kurac proljetne depresije. Razmišljaš o tome kako trebaš za Lupigu, koju niti iz drugog pokušaja ne uspijevaš otvoriti, napisati nekakvu priču, a sve novele si izgubio kad ti je pao harddisk, i nemaš blagog pojma o čemu bi pisao. Ma, dobro, sutra ćeš. A, onda opet, jebeš ti pisca kojemu se ne da pisati. Hm. Stavljaš onu puknutu stvar od Punjabi MC-a, pa se vraćaš u dnevni boravak cupkajući i u letu paleći sljedeću cigaretu. Smješkaš se. Pero psuje Luku jer ga ovaj opako tamani u Crashu. Sjedaš natrag u svoju fotelju, gutneš kave i strava ti je.