Power Inferno djelo je jednog od najvećih filozofa današnjice, Francuza Jeana Baudrillarda. Hrvatskom znatiželjniku i ljubitelju ovakve literature, često kod puka okarakterizirane pridjevom "teška", udovoljio je Meandar koji je objavio Power Inferno. Uz malu pomoć hrvatskog ministarstva kulture, koje je, izgleda također, smatrajući kako je riječ o kvalitetnom štivu, pružilo potporu u vidu 10 tisućica kuna. U trenucima nadahnuća ovaj, kako rekosmo, jedan od najvećih filozofa današnjice, počastio nas je promišljanjima o terorizmu kao stvarnosnom i simboličnom činu, a potom produbio tezu o njegovom učinku na svjetsku destabilizaciju osvrnuvši se pritom i na neizostavno mondijalizacijsko ludilo. Zvuči zanimljivo? Svi za mnom!

Power Inferno sastavljen je od tri eseja (Requiem za Twins Towers, Pretpostavke o terorizmu i Nasilje mondijalizacijskoga). Materija zahtjeva neprestano vraćanje na pojedine dijelove teksta, ponovno iščitavanje i utvrđivanje gradiva. Neke stvari potpuno mogu biti jasne samo ako se ponove po nekoliko puta, što nadam se neće utjecati na to da nitko od vas Baudrillardovo mezimče ne uzme u ruke. Ne treba bježati od poučne literature koja osim na čitanje tjera i na razmišljanje. Sigurno bi najlakše bilo napraviti recenziju tako što bih lupio par citata iz kojih bi svima bilo jasno o čemu je riječ i zdravo đaci. Ali ne. Ja to neću tako. Ja ću onako, starinski, kako su moji profesori radili (i danas rade, da ne bude zabune) sa stručnom literaturom, osim što sam u ovome amater, nije moja struka i nitko mi neće platiti za to (ne bih ni ja sam sebi dao ni dinara). Dakle, uz lagano prenošenje nekih Baudrillardovih uvjerenja i tvrdnji, ja ću prodiskutirati sam sa sobom, "poglavlje po poglavlje, stranicu po stranicu".

Prvi esej, Requiem za Twin Towers natjerat će vas da se i sami još jednom zamislite nad sudbinom tornjeva WTC-a, odnosno nad terorističkim napadom koji je neupitno promijenio svijet. Baudrillard nagađa, niže tvrdnje i razglaba zašto se to dogodilo baš tim tornjevima koji su 1973. godine promijenili panoramski izgled New Yorka i bili svojevrsni "trademark" te iste panorame. U čemu je simbolika, zašto baš ta dva (jedino podvostručeni znak dokida u cijelosti ono što označuje). Čovjek bi čitajući mogao pomisliti da su zapravo Twinsi bili živi i posjedovali vlastiti mozak, te sami poželjeli uništenje. Hoću reći, toliko je tu simbolike, možda malo i previše. Nanizao je na istom mjestu Baudrillard i neke tvrdnje koje nisu na mjestu, kao što je recimo ona da rušenje tornjeva naviješta dramatičan svršetak tog oblika arhitekture. Zaboravio je na logičnu reakciju Amerikanaca koji nemaju druge nego sagraditi, jače, veće, bolje, no i nevezano uz logiku, moderne metropole i dalje ne odustaju od takve arhitekture, što god to takva arhitektura utjelovljivala. Primjerice, München koji je oduvijek izbjegavao takav oblik gradnje i čija su najviša "tvorevina" donedavno bila dva tornja nadaleko poznate Frauenkirche, u proteklom razdoblju od rujanskih terorističkih napada dobio je svoja dva, čak i tri staklena "čudovišta". Pa i Zagreb kojeg ni najsubjektivniji među nama ne mogu nazvati modernim gradom, a kamoli metropolom, dobio je svoj novi neboder u Savskoj ulici, tik uz onaj stari, Cibonin toranj. Zapravo takva vrsta arhitekture u ljudima je oduvijek izazivala podijeljene osjećaje. Ili volite takve građevine i jednostavno vas na neki čudan, neobjašnjiv način, fasciniraju ili ste njihov mrzitelj i naprosto vas svojim izgledom odbijaju. Indiferentnosti po tom pitanju nema, ili je barem vrlo rijetka. Upravo u toj tvrdnji Baudrillard vidi odgovor zašto baš tornjevi WTC-a, jer osim što su simbolizirali napon snage svjetske velesile, osjećaj odbojnosti stvara neku vrstu pritajene želje za uništenjem, za rušenjem, sama tautologija forme navodi na kušnju za rušenjem.

No, ipak postoji samo jedan jedini razlog zašto baš WTC, zašto baš Sjedinjene Američke Države. Razlog je jednostavan - uloga Boga u koju se Zapad sam postavio, uloga božanske svemogućnosti i apsolutnoga moralnoga legitimiteta. Tom ulogom Zapad se nesvjesno proklamirao u samoubojicu i objavio rat samome sebi. Iako je napad imao svoje slavne prethodnike u namjernome uništavanju uzvišenih dijela (uništenje Efezova hrama, Rima i Heliogabale), ništa se s njim ne može usporediti. Događaj je to koji se ne da predočiti, jer apsorbira u sebi svu maštu i zatvara sebe u svim smjerovima. Na takav jedinstven događaj valjalo je odgovoriti jedinstvenom reakcijom koja bi iskoristila svu "potencijalnu energiju", onaj naboj koji je taj događaj ostavio iza sebe.

Drugi esej naslovljen Pretpostavke o terorizmu ujedno je i najopširniji. Kao što sam naslov kaže Baudrillard nam nabacuje nekoliko pretpostavki o terorizmu kao takvom s obzirom na događaj od 11. rujna. Jedna od iznesenih pretpostavki je donijela nešto s čim bih se ja osobno složio, a to je tvrdnja o besmislenosti terorističkog čina, jer njega oni protiv kojih je usmjeren uvijek okreću u svoju korist i njime se uspijevaju ojačati. Teroristički čin samo ubrzava i provodi do kraja upravo ono što je taj čin i htio uništiti - planetarnu moć jedne sile i jednoga načina mišljenja. Neke od navedenih misli jednostavno ne uspijevamo slijediti ili otkriti kakav dublji smisao o istima. Primjerice što reći o dijelu "nulte" pretpostavke koja kaže kako teroristički događaj "zapravo ne postoji prema ideji po kojoj je Zlo sam privid ili slučajni, neočekivani zaplet na putanji Dobra". Molim? Ajd još jednom!

Putem jedne poučne pripovijetke Baudrillard postavlja vrlo teško rješivo pitanje. U pripovijetci o Nasreddinu glavnoga junaka nalazimo kako svaki dan prelazi granicu s mazgama natovarenim vrećama. Svaki su dan pretraživali vreće, ali nikada ništa nisu našli. I tako je Nasreddin neprestano s mazgama prelazio granicu. Dosta vremena poslije upitaju ga što je zapravo krijumčario. A Nasreddin će na to: "Krijumčario sam mazge". Na isti se način, kaže Baudrillard, možemo upitati što predstavlja istinski predmet krijumčarenja iza svih prividnih motiva terorističkog čina - religija, vapaj mučenika, osveta ili strategija. Na mjestu je i tvrdnja da kada terorizam ne bi postojao sigurno bi bio izmišljen od strane sustava (možda i jeste), jer napad kakav je bio ovaj 11. rujna pokriće je teoriji da je svaka neprijateljska sila u konačnici suučesnik postojećeg poretka. Amerikanci su tog dana postali žrtvama, a gdje ćete naći bolji alibi za rješavanje svakog osjećaja krivnje i još k tome dobiti mogućnost da se nesrećom služite kao kreditnom karticom. U nastavku eseja autor letimično dodiruje pitanje arogancije, zapadnjačkog laičkog shvaćanja islama, fanatizma, kukavičluka (ili je riječ o hrabrosti), slobode … Mjestimično citira i neke kolege, kao što su Philippe Muray (posebno obratiti pažnju na obraćanje "Dragim Džihadistima"!), Arundhati Roy i Caroline Heinrich. Na kraju eseja se autor poigrava i sa najnovijim  objašnjenjem 11. rujna - riječ je o unutarnjoj terorističkoj uroti (CIA, fundamentalistička krajnja desnica, itd.). Što ako je sve to laž, "Utvara podvale", što na kraju krajeva i nije nemoguć scenarij, jer do sada je bilo previše atentata i raznoraznih "nesreća" koje su namjestile svakojake skupine i tajne službe. Zaključak je da sablast terorizma tjera Zapad da terorizira sam sebe, jer planetarna policijska mreža odgovara napetosti za vrijeme Hladnoga rata. Svejedno, koliko god napad od 11. rujna bio uspješan, on ne dovodi u pitanje svjetski sustav, već su u pitanju druge stvari: elektrošok agresije, drskost uspjeha i gubitak vjerodostojnosti. Još samo da dodam kako sve ove pretpostavke u eseju nisu primjenjive isključivo na Ameriku, već na svaku velesilu koja je nesposobna podnijeti spektar neprijateljstva na koji nailazi.

U trećem, ujedno i posljednjem eseju, nazvanom Nasilje mondijalizacijskoga Baudrillard na samom početku rasvjetljava analogiju pojmova univerzalnost i mondijalizacija. Dok univerzalnost pripada pravima čovjeka, sloboda, kulture i demokracije, mondijalizacija se odnosi na tehniku, trgovinu, turizam, informiranje, s tim da je univerzalnost na putu izumiranja, a mondijalizacija je nepovratan čin. Uglavnom Zapad je truo i sam Bog zna kako i zašto još uvijek uopće postoji. I to nikako nije sve što bih vam mogao reći o Power Infernu, ali pretjerao sam, a sumnjam da je netko došao i do ove rečenice koju upravo pišem. Mogao bih se ja, dakako, uhvatiti za brojne Baudrillardove tvrdnje, koje bi me možda mogle uvrijediti, udariti na neku od mojih brojnih identifikacija (treći svijet, istočne i tranzicijske zemlje …) i početi rigati vatru, ali to svakako ne bi imalo smisla. Stoga u dobrom raspoloženju, napuštam ovo besmisleno stratište koje se zasigurno ne može nazvati recenzijom, ali ipak: ocjena vrlo dobar, četiri!