Simone de Beauvoir (1908.-1986.) i danas je simbol francuske slobodoumne intelektualke, žene koja je živjela „po svome“, pa tako i bila u dugotrajnoj otvorenoj vezi sa Sartreom. Njezin velik i svestran opus dijelom je posvećen filozofiji, a dijelom književnosti, čije se teme isprepleću. Ključno je njeno filozofsko djelo „Drugi spol“ (1949.), koje ne samo da je postavilo temelje feminizma nego je i uspostavilo razliku rod/spol. Na polju književnosti bavila se raznim književnim formama, no usprkos brojnim hvaljenim romanima njezinim se najvažnijim djelom smatra velika autobiografija u četiri sveska. Osobito je dojmljiv prvi dio, „Uspomene dobro odgojene djevojke“. Kako mu samo ime kaže, on opisuje autoričino djetinjstvo i mladost. Tamo se često spominje presudan utjecaj koji je na mladu Simone imalo prijateljstvo sa Elisabeth Lacoin, koju su svi zvali Zaza, a koja je umrla vrlo mlada.

Zato je Zazina osoba poslužila za oblikovanje glavnog lika "Nerazdvojnih". Taj nevelik autobiografski roman počinje kada djevojčica Andrée sjedne pokraj devetogodišnje Sylvie na početku školske godine u strogoj katoličkoj školi u Parizu u godinama nakon Prvog svjetskog rata. Iako joj ne nedostaje ljubavi u obitelji, Sylvie dotada nije imala prijateljicu i potpuno je očarana nekonvencionalnom, znatiželjnom i slobodoumnom Andrée. Djevojčice se počinju družiti; zovu ih „nerazdvojne“. Njihova će duboka veza potrajati više od deset godina, sve do tragične Andréeine smrti. Taj će odnos imati presudan utjecaj na formiranje Sylvieine osobnosti i stavova. Prijateljice nisu samo karakterno različite nego i dolaze iz različitih sredina: dok je Sylvie dio osiromašene građanske obitelji, Andrée pripada vrlo konzervativnoj katoličkoj bogatoj familiji. Sylvie roditelji potiču da se obrazuje i postane samostalna, jer joj ne mogu omogućiti miraz, a Andréeini čine sve kako bi se ona prilagodila njihovim običajima i nazorima. No, to je u žestokoj opreci spram njene osobnosti, želja i planova, pa se velik dio njenog djevojaštva odvija u borbi sa samom sobom. Njezina ju duboka religioznost navodi na stalno preispitivanje vlastitih postupaka: treba li doista biti „dobra i poslušna kći“ i raditi sve što duboko ne želi? Sve to dovodi do tragedije. 

Kako su „Nerazdvojne“ žanrovski definirane kao autobiografski roman, treba ih i čitati kao djelo na razmeđu fikcije i onoga što se desilo u stvarnosti. S obzirom da je Zaza imala izuzetno važno mjesto u životu de Beauvoir, ovaj je roman s jedne strane nastao kao želja da se opiše Zaza kao osoba – „onaj njezin zadivljujući nebeski dar: osobnost“ – ali i da se kritici podvrgnu društvene norme koje su je gušile. Žena je tada doista „drugi spol“, jer njezin život i osobnost uvjetuje odnos s muškarcem, dok su osobne želje djevojke/žene nebitne. Taj, uvjetno rečeno, znak jednakosti između fikcionalnog lika Andrée i stvarne Zaze moguće je iščitati na temelju vantekstualnih podataka. Osoba koja ništa ne zna o odnosu de Beauvoir i Zaze mogla bi čitati „Nerazdvojene“ kao „čistu“ fikciju, no samo izdanje knjige jasno sugerira da se radi o nekoj vrsti tzv. romana s ključem. 

Taj se ključ za razumijevanje, odnosno povezivanje sa stvarnim događajima, nalazi nakon samog teksta romana i sadrži, kako dio sačuvane prepiske Simone i Zaze, tako i fotografije te pogovor Sylvie Le Bon de Beauvoir. Tamo se jasno postavlja paralele: Andree/Zaza, Sylvie/Simone, Pascal/Merleau-Ponty. I u tom smislu „Nerazdvojne“ se mogu tumačiti kao „karika koja nedostaje“ u opusu de Beauvoir: to je posveta Zazi, pokušaj da se nadiđe smrt književnim oblikovanjem njene neobične osobe. No, ako se sve tako postavi, onda zapravo ispada da ovaj roman ima prvenstveno kulturološko značenje zaokruživanja opusa francuske autorice, te da nije toliko zanimljiv sam po sebi.

Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre u razgovoru s Ernestom Che Guevarom na Kubi 1960. godine (FOTO: Wikimedia/Albertom Korda)

To je u velikoj mjeri točno, ali roman ipak posjeduje i književnu vrijednost. „Nerazdvojne“ nemaju književnu složenost i „težinu“ drugih romana Simone de Beauvoir te unekoliko i djeluju nezavršeno i nedorađeno. Usprkos tome, to je introspektivan, dirljiv tekst koji u cijelosti pripovijeda Sylive u prvom licu i iz svoje perspektive. Ipak, glavni je lik romana zapravo Andrée, i to onako kako je vidi Sylvie, koja je njome zanesena. Tekst je tako pripovjedno organiziran u smislu opisa njihovih susreta, razgovora, ali je prvenstveno usredotočen na opise Sylvieinih osjećaja, što mu daje dojam nježnosti i intimnosti. Ali ne radi se o sentimentalnosti, nego o ne uvijek sasvim uspjelom pokušaju da se opiše razvoj jedne osobnosti. U neku ruku su „Nerazdvojne“ obrnuto postavljen roman odrastanja (Bildungsroman): Sylvieino sazrijevanje ne podrazumijeva ulazak u svijet odraslih, nego radikalni otklon od tog svijeta, spoznaju da treba živjeti drugačije od onog „kako se živi“. 

Tekst tako u zametku sadrži gotovo sve teme kojima će se autorica baviti i u filozofskim i u književnim tekstovima: od etičkog ateizma i kritike društvenih normi, pogotovo onih koje se odnose na ženu, do stalne borbe za slobodu pojedinca i problem odnosa pojedinca i drugog. Roman zapravo pripovijeda stravičnu priču o djevojčici Andrée, čiju znatiželju i slobodoumnost slamaju društvene norme. No, u „Nerazdvojim“ se prvenstveno radi o odnosu dvije djevojčice/djevojke, o ženskom prijateljstvu, koje se kao tema romana često javlja zadnjih godina. Važno je tako djelo Elene Ferrante „Genijalna prijateljica“, koja je tu temu popularizirala. No, u djelu Ferrante odnos je znatno drugačije postavljen nego u „Nerazdvojnima“. Za Sylvie Andrée postaje središte svijeta, no svjesna je da Andrée ne dijeli te osjećaje.

I upravo je taj aspekt romana iznimno važan za njegovo shvaćanje. Problem je naime u nemogućnosti točnog definiranja Sylvieinih osjećaja prema djevojčici s kojom dijeli klupu. Radi li se tu o prijateljstvu ili o pravoj ljubavi? Način na koji Sylvie opisuje intenzitet svojih osjećaja navode na misao kako se zapravo radi o ljubavi, a to potvrđuje i jedna od značajnih epizoda u kojoj Sylvie izravno priznaje što prema njoj osjeća, dok Andrée ostaje iznenađena. 

U tom su smislu su „Nerazdvojne“ djelo, koje se u doba kad je napisano, pedesetih godina prošlog stoljeća, moglo doimati i skandalozno i „preintimno“. Danas ono upozorava na iznimnu složenost iskustva djevojaštva te na ključnu utjecaj koji jedna osoba može izvršiti na drugu. Kontekstualno značenje ovog autobiografskog romana preteže nad njegovim književnim vrijednostima, no radi se o zgusnutom, proživljenom, provokativnom i dojmljivom, ali i neujednačenom i nedorađenom tekstu. Ako je de Beauvoir željela ovjekovječiti Zazu, to je i uspjela.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hena com