Dr.sc Nataša Vlah je socijalna pedagoginja i docentica na Učiteljskom fakultetu u Rijeci koja, u suradnji s ostalim stručnjacima i stručnjakinjama iz ovog područja, sudjeluje u razvoju projekta vezanog za procjenu rizika u ponašanju djece rane razvojne dobi (jaslice i vrtić), i u sklopu kojeg je nedavno provedeno inicijalno istraživanje u suradnji Učiteljskog fakulteta i Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Rijeci. Nova znanja koje će proizaći iz cjelokupnog istraživanja trebala bi unaprijediti prevenciju nastanka i razvoja problema u ponašanju kod djece i adolescenata u Rijeci, a osnovna mu je svrha izrađivanje modela ranih intervencija kroz osnivanje Centra za rane intervencije.

Što sve podrazumijeva termin rane intervencije u djetinjstvu i bi li njegova implementacija u Rijeci označila početak takve prakse u Hrvatskoj?

- Termin rane intervencije u djetinjstvu, prema autorima različitih znanstvenih disciplina (medicina, psihologija, edukacijska rehabilitacija, logopedija, socijalni rad, itd.) koji se tim terminom u Hrvatskoj bave već desetak godina, podrazumijeva proces informiranja, savjetovanja, edukacije i podrške djeci u ranoj dobi (i njihovim roditeljima) kod koje je utvrđeno stanje mogućeg odstupanja u razvoju, s visokim rizikom za daljnji razvoj. Ovaj proces obuhvaća i djecu kod koje postoji faktor rizika za razvojno odstupanje koje bi kasnije moglo utjecati na njihov daljnji razvoj i buduće školovanje. Ne može se reći da bi njegova implementacija u Rijeci označila početak takve prakse u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj rana intervencija već prepoznata i primijenjena u organizaciji različitih institucija i udruga, premda, nažalost, nedovoljno sustavno i efikasno koordinirano koliko bi trebalo prema indikacijama istraživanja u svijetu i kod nas. U Rijeci, također, postoji već cijeli niz godina relativno uspješna praksa pomoći djeci i obiteljima u kojima su uočeni neurorazvojni rizici.

O kakvim se uočenim rizicima radi?

- To su rizici uslijed tjelesnih, mentalnih, intelektualnih, osjetilnih oštećenja i poremećaja funkcija ili kombinacije više vrsta oštećenja i poremećaja koji mogu voditi ka teškoćama u razvoju te djece. No, izazovi za unapređivanje te prakse su evidentni u najmanje dva smjera. Prvo, pomoć koju djeca s neurorazvojnim rizicima trenutačno dobivaju u Rijeci, pa i u Hrvatskoj, prema iskazima mnogih roditelja i upozorenjima stručnjaka nije dovoljno koordinirana i usustavljena, a osobito nije praćena evidence based pristupom (dokazima temeljenim na učinkovitosti) kakav se preporuča u svijetu. Drugo, a za ovaj projekt zanimljivo, jedan dio rizika koji proističu iz okolinskih nepovoljnih životnih uvjeta djece poput siromaštva, socio-kulturne depriviranosti ili nepovoljnih odgojnih utjecaja uslijed narušene kvalitete obiteljskog života nisu dovoljno rano prepoznati i identificirani na način da se na njih sustavno reagira putem organiziranih društvenih institucija. Ovi rizici nerijetko bivaju ignorirani od strane društva i odrastanjem djece prerastaju u ozbiljnije probleme u ponašanju, primjerice kada dijete krene u školu ili postane adolescent. 

"Pomoć koju djeca s neurorazvojnim rizicima trenutačno dobivaju u Rijeci, pa i u Hrvatskoj nije dovoljno koordinirana i usustavljena, a osobito nije praćena dokazima temeljenim na učinkovitosti, pristupu kakav se preporuča u svijetu" (FOTO: pixabay)

Na što se sve odnose procjene rizika u ponašanju kod djece rane razvojne dobi, odnosno kakva su to ponašanja s obzirom da se radi o djeci izrazito rane dječje dobi (vrtić i jaslice)? 

- U edukacijsko-rehabilitacijskoj prevencijskoj teoriji i praksi razlikujemo minimalni, umjereni i visoki rizik za nepovoljni psihosocijalni razvoj, a prema tzv. socio-ekološkom razvojnom modelu - dijete je u središtu utjecaja više sustava od kojih je prvi njegova obitelj, a potom i šire društvo u kojem živi. Zato, kada procjenjujemo rizik u ovoj ranoj dobi, ne promatramo isključivo ponašanje djeteta, već i sustave, odnosno okruženja u kojima živi. U minimalnom riziku su danas sva djeca jer su izazovi suvremenog života takvi da obitelji svakodnevno trebaju prevladavati brojne teškoće kako bi dosegle i održale optimalnu razinu osobno i društveno prihvatljivog funkcioniranja. Između ostalog, zato se preporuča uključivanje sve djece u predškolske institucije jer one svojim kurikulima i različitim pristupima koje nude, osiguravaju, ili bi to trebali, osobnu, emocionalnu i tjelesnu, obrazovnu i socijalnu dobrobit djeteta, te optimiziraju djetetovu socio-emocionalnu kompetentnost pred polazak u školu. U umjerenom riziku su djeca za koju se uočavaju neka ponašanja koja su nesrazmjerna dobi i ometaju dijete, primjerice agresivnost prema drugoj djeci, problemi uspostavljanja odnosa i interakcija, perzistirajući problemi navika i komunikacije, a to nije posljedica vidljivih situacijskih okolnosti kao što je, na primjer, neprimjeren didaktički pristup ili kratkotrajna djetetova bolest.

Takav pristup podrazumijeva uključenost stručnjaka iz više područja, od odgajatelja/ica, socijalnih pedagoga do roditelja?

- Da, važno je pri tome naglasiti da, upravo zato što se radi o izrazito ranoj dječjoj dobi, neka od ponašanja kod djeteta predstavljaju razvojne etape koju dijete prolazi i zato procjenu rizika uvijek treba raditi timski, što znači uključenost više stručnjaka, ali i roditelja i samog djeteta te u odnosu na više različitih sredina (obitelj, vrtić, lokalna zajednica). Pri tome se procjenjuju i evidentni stresori koju obitelj tog djeteta ima poput nezaposlenosti, psihičke bolesti ili nekih ovisnosti roditelja, procesa razvoda, socijalne isključenosti u sredini gdje obitelj živi, izbjeglištvo i slično, pa ponašanje djeteta treba razumijevati i u tom kontekstu, analizirati prognozu među-utjecaja svih stresora i rizika te planirati pomoć cijeloj obitelji. Pritom se uz rizične treba usmjeriti i na procjenu zaštitnih činitelja koji mogu biti osnažujući za djetetov razvoj. U visokom riziku su djeca kod kojih su stresori i rizici u obitelji dugotrajni, intenzivni i mnogobrojni, a kod djeteta je opravdano očekivati da će se isti nepovoljno odraziti na njegov sveukupni razvoj ili je to već vidljivo u djetetovom ponašanju ili razvojnim deficitima. Za djecu u takvom visokom riziku su neophodne preventivne mjere koje nazivamo indiciranim mjerama. 

"Otprilike 4,6 posto djece za koju odgajateljice procjenjuju kako trebaju dodatnu pomoć stručnih suradnika, ne dobivaju je i to najčešće iz razloga što roditelji te djece ne smatraju da je njihovoj djeci (i njima) potrebna dodatna stručna pomoć" (FOTO: pixabay)

Što je po tom pitanju pokazalo inicijalno istraživanje u kojem ste sudjelovali, a koje se bavi razinama rizika u ponašanju kod djece razvojne dobi?

- Naše istraživanje je još u tijeku jer je nacrtom planirano kao longitudinalno praćenje jedne generacije djece od jaslica do polaska u školu radi uočavanja rizičnih i zaštitnih čimbenika za socio-emocionalnu kompetentnost pri polasku u školu. U inicijalnoj fazi se pokazalo da u jaslicama Dječjeg vrtića Rijeka postoji oko 4,6 posto djece za koju odgajateljice procjenjuju kako trebaju dodatnu pomoć stručnih suradnika, a ne dobivaju je i to najčešće iz razloga što roditelji te djece ne smatraju da je njihovoj djeci (i njima) potrebna dodatna stručna pomoć, dok je drugi razlog izostanka pomoći taj što u vrtićima nema dovoljnog broja stručnih suradnika. No, može se reći da su razlozi nedobivanja potrebne stručne pomoći u ovoj gradskoj predškolskoj instituciji nedovoljno objašnjeni iz metodoloških razloga. Također, pokazalo se da postoji jedan manji broj roditelja za koje bi trebalo organizirati usko specijalizirane individualne radionice za savjetovanje u primjeni primjerenih interakcija na djetetovo nepoželjno ponašanje, te da prema procjenama roditelja, koji su pristali sudjelovati u istraživanju, oko osam posto djece iskazuje eksternalizirana ili internalizirana rizična ponašanja. Ne manje zanimljivo je i da rezultati impliciraju potrebu rekonstrukcije studijskog programa za odgajatelje u području rada s djecom koja su u riziku za probleme u ponašanju i savjetovanja njihovih roditelja. 

Što bi onda sve podrazumijevao planirani model ranih intervencija?

- Model još nije definiran jer istraživanje još uvijek traje, ali mogu govoriti o uočenom problemu i ciljanoj populaciji u potrebi. U Dječjem vrtiću Rijeka se trenutačno sustavni rad s djecom s tjelesnim, mentalnim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima odvija prema Individualnom edukacijskom programu (IEP) sukladno kategorizaciji i administrativnom rješenju Centra za socijalnu skrb koje daje dovoljno jasnu financijsku osnovu za uključivanje stručnjaka u rad s tom djecom i izradu i provedbu IEP-a. Pisanje i provedba IEP-a, koji sadrži procjenu, izradu programskih ciljeva, metoda i sadržaja rada te evaluaciju provedbe programa se odvija u multidisciplinarnom timu, a predvodi ga stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila. Uočen je problem da je pored navedene skupine djece, u procjeni razine rizika i zaštitnih činitelja potrebno obuhvatiti i onu djecu koja nisu administrativno kategorizirana, ali pokazuju određene rizike za nepovoljni psihosocijalni razvoj o čemu sam prethodno govorila. U nedostatku sustavne identifikacije rizičnih, ali i zaštitnih razvojnih čimbenika i izrade i provedbe IEP-a, proces pomoći ovoj djeci je za sada prepušten dobroj volji, izdržljivosti i snalažljivosti odgajateljica i slučajnom sklopu povoljnih okolnosti da se s tom djecom u potpunosti ili djelomično radi na optimalnim uvjetima njihovog psihosocijalnog razvoja.

"Neki rizici poput siromaštva, socio-kulturne depriviranosti ili narušena kvaliteta obiteljskog života nisu dovoljno rano prepoznati i identificirani na način da se na njih sustavno reagira putem organiziranih društvenih institucija" (FOTO: pixabay)

Koja bi sve sistemska poboljšanja donijela rana detekcija problema u ponašanju djece? 

- Brojnim je istraživanjima potvrđeno da rana detekcija i stručna podrška u vidu ranih intervencija djeci s rizicima za probleme u ponašanju omogućuje optimalizaciju sazrijevanja, socijalizacije i razvoju njihovih punih potencijala što upućuje na nužnost sustavnog djelovanja. Iz tog razloga je potrebno utvrditi model stručne pomoći za djecu bez administrativne kategorizacije jer se trenutačno za njih ne provodi sustavna procjena i ne izdaje institucionalno i administrativno rješenje. Ako govorimo o sustavnoj prevenciji, tada moram reći da se tu ne radi samo o djeci gradskom vrtiću nego i o djeci koja su smještena u privatne vrtiće (a koji imaju još manje stručnih suradnika kompetentnih za ranu intervenciju od gradskog vrtića) kao i djeci koja nisu uključena ni u koji oblik institucionalne ili izvaninstitucionalne brige i skrbi, a pripadaju u marginalizirane i deprivirane društvene grupe, poput djece iz romske zajednice ili djece nezaposlenih roditelja koji ne mogu dobiti mjesto u vrtićima.

Kako bi se radile procjene kojoj sve djeci su potrebne stručne intervencije, ukoliko već nisu kategorizirana kao djeca s posebnim potrebama?

- Indikaciju može dati odgojiteljica ukoliko dijete boravi u vrtiću, može dati roditelj koji ima potrebu za podrškom te patronažna ili socijalna služba u trećem slučaju. Indikacije su zabrinutosti za optimalni sveukupni razvoj djeteta koje bilo koja od navedenih zainteresiranih strana može imati. 

Kako je zamišljen budući Centar za rane intervencije?

- Ovaj centar, radnog naziva Centar za rane intervencije bi se uglavnom bavio područjem rizika za probleme u ponašanju u kasnijoj životnoj dobi. On bi radio na osnovi multidisciplinarnosti i bio bi utemeljen na recentnim znanstvenim spoznajama i evidence based pristupu. Pružao bi stručne usluge procjene i tretmana djeci i obiteljima, te konzultacija predškolskim ustanovama u koje su djeca uključena. Utemeljitelj takvog centra može biti lokalna zajednica koja surađuje sa sveučilišnom zajednicom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: privatni album

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".