Tekst Nataše Govedić, teatrologinje, spisateljice i profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, prenosimo s prijateljskog sajta Kritika HDP

U punom jeku tragične pucnjave u beogradskoj školi i medijskog zakucavanja generalizacija kako su škole mahom grozno i opasno mjesto, molim vas zastanite na trenutak i zapitajte se zašto recimo The Guardian o smrti osmero beogradskih učenika i jednog zaštitara ne piše više od najnužnijih informacija i koliko je važno ne sijati dalje ideologiju „škole kao streljane“? I zašto profesionalno novinarstvo ne bi trebalo živjeti od raspirivanja gomila zapaljivih izjava o tragediji školske pucnjave, izjava koje reproduciraju senzacionalističko zgražanje i dodatno potiču društvenu proizvodnju panike (naglašavam: kao vrste nasilja)?

Kad smo to postali toliko žuta javnost da je u njoj „moralna panika“ (valuta brojnih totalitarnih režima) postala glavni transakcijski afekt svih razgovora o obrazovnom sustavu, još k tome s čestim zaključkom da škole ipak treba pretvoriti u zatvore s naoružanim stražarima na ulazu (pa time sigurno povećati koeficijent i učeničkog i učiteljskog osjećaja nemoći, uzrujanosti i anksioznosti)? Možda je vrijeme da progovorimo o temi školskog djeteta koje nije karikatura ni žrtve ni nasilnika. To se čini posebno važnim nakon „Detaljnih uputa“ koje je domaći ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, uputio svim ravnateljima hrvatskih škola dana 5. svibnja 2023. godine, a koje su školski primjer nepoznavanja situacije na terenu, isprazne retorike, promašene pedagogije nenasilja i uopće parodija promišljenih uzusa nošenja sa situacijama pucnjave u školi.

Ministar s (hrvatskog boga) Marsa

Fuchsova depeša nastupa kao da je prevencija nasilja jednostavna stvar. Evo vam uputa. Odozgo. Čemu razgovarati s ljudima koji to nasilje svakodnevno žive. Čemu ih saslušati. Dovoljno se malo nagnuti s balkona i paternalizirati. I što predlaže ministar? Malo držiš djeci predavanje o nenasilju, objesiš na školu natpis „Nulta tolerancija na nasilje“ (natpisi su baš dekorativni), pojačaš patrole psihologa po razredima (poznatih po svojoj omiljenoj, potpuno praznoj rečenici: „Djeco, ima li problema o kojima želite razgovarati?“ – svi naravno šute jer se ne žele dovesti u situaciju odmazde čim psihologinja izađe iz razreda), održiš nekoliko radionica o rješavanju konflikta (u kojima pravi nasilnici neće sudjelovati) i posao obavljen. 

Smiješno. To sve odavno postoji i u opticaju je kao disfunkcionalna školska politika, a poznato je i kao školski protokoli u službi sustavnog bullyinga. Djeca, naime, nisu futrole u koje učitelji i psiholozi samo trebaju ugurati „ispravno razmišljanje“ pa će sve biti u redu. Veliki dio problema i nastaje jer ih se tretira kao spremnike poslušnosti i odličnih ocjena. S djecom pogotovo nitko ne razgovara na način da ih sluša. „Upućuje“ ih se i „usmjerava“. Uopće se ne razmišlja da djeci treba još nešto osim vojnih direktiva o pristojnom ponašanju i gomile podataka koje se neprekidno pregledava i ocjenjuje, kao da je taj rezultat jedino mjerilo ma čije vrijednosti. Djeca su, dakle, već dugo u školskoj vojsci: drila ih se za apsurdno stresne i akademski sadistički „postrožene“ mature, pa ako ne padnu od iznemoglosti ili eksplozije opravdanog bijesa i nemoći, bit će emocionalno satrvena zbog etičke uzaludnosti svega što se u Hrvatskoj zove „školski uspjeh“.

Fuchsova depeša nastupa kao da je prevencija nasilja jednostavna stvar (FOTO: HINA/Mladen Volarić)

Veza pucnjave i vojske jednom bi ministru stoga trebala biti očita. Kristalno jasna. Ali nije. Zadržimo se još malo na promašenosti Fuchsove preporuke da učitelji posebno obrate pozornost na „učenice i učenike koji su isključeni iz vršnjačke grupe, koji su povučeni, te se u vrijeme odmora ne druže s vršnjacima; učenice i učenike koji su razdražljivi, nervozni, neposlušni i agresivni; učenice i učenike koji su popustili u školi ili se njihovo ponašanje promijenilo, a izvršavanje školskih zadataka se pogoršalo: učenice i učenike za koje sumnjaju da koriste sredstva ovisnosti.” I što kad detektiramo sve ove vrlo, vrlo različite introverte? 

Fuchs: ”S navedenim učenicima i njihovim roditeljima djelatnici škole trebaju porazgovarati o tome koliko su zadovoljni školskim uspjehom i drugim aspektima života, kako se osjećaju u svom razredu i u školi, imaju li problema sa školom, u obitelji, s prijateljima ili ih muči nešto drugo. U slučaju potrebe, učenike i roditelje uputite školskom liječniku radi savjetovanja i obrade u odgovarajućim zdravstvenim ustanovama.” Opet smiješno promašeno. Sa žrtvom nasilja ćemo prvo pričati o ocjenama?! Malo im palamuditi o važnosti petica?! Ne bi me čudilo da Ministarstvo znanosti i obrazovanja predloži neki skupi AI-program koji će razvrstati povučenu i ranjivu djecu (dodatno je okrutno da su introverti sumnjiviji od ekstroverta) u „posebne skupine“ i time ih još jednom izolirati i dehumanizirati. Ni riječi o tome da su školska djeca recentno prošla kroz pandemiju, petrinjska i zagrebačka djeca i kroz potres, svakodnevno prate rat u Ukrajini, što je dodatno povisilo markere njihove anksioznosti, kao i agresivnosti. Ni slova o tome koliko se nasilja zbiva zbog manjka kritičnosti prema društvenim mrežama, manjka edukacije i nastavnika i roditelja o tome kako uopće koristiti digitalne aplikacije, na kojima je bullying veoma česta pojava, nerijetko povezana i s fizičkim prostorom škole (klinička psihologinja Gordana Buljan Flander o tome često govori i piše).

Nasilje bogatih

I međunarodno utjecajna knjiga „Bullying kao društveno iskustvo: društveni faktori, prevencija i intervencije“ (2015) Todda Migliaccioa i Juliane Raskauskas sabire niz istraživanja o tome da je portret zlostavljača multifaktorski, ali najčešće ne pripadaju skupini demonstrativno osjetljive djece (njima pripadaju žrtve), nego su dio mimikriranih, privilegiranih, glasnih, razmetljivih, bahatih, statusno visoko situiranih, “uzornih” učenika. Onih s najskupljim mobitelima. Uzmimo da naš ministar znanosti i obrazovanja to ne zna, ali pokušajmo vjerovati da barem želi pomoći stradalima. Kako to misli izvesti? Ne navodi koliko je danas malo psihologa u hrvatskim školama, koliko su prezauzeti, ni koliko je teško doći do psihologa koji imaju privatne prakse (čeka se najmanje pola godine) ni koliko košta privatno savjetovanje (minimalno pedeset eura). Odakle taj novac žrtvi? 

U mom dvadesetogodišnjem aktivističkom iskustvu, nasiljem su pogođeni oni socijalno i ekonomski najugroženiji, dakle oni kojima je iznimno teško izdvojiti novac za psihologa, a nasilje obično provode djeca koja su bogata i zbog toga jako privilegirana u razredima i zbornicama i učitelji ih ili štite ili ih se boje, a mahom ih smatraju solidno prilagođenima sustavu. Roditelji zlostavljača često su ugledni ili dobrostojeći ljudi (odvjetnici, političari, arhitekti, liječnici, estradne zvijezde, trgovci, nogometaši itd.) koji su brigu o djeci prepustili dadiljama i najskupljim modelima mobitela. Nikakav sustav te tipične školske nasilnike, iza kojih često stoji neka veća klika ili veći dio razredne grupe, ne označuje kao „opasne“. Dapače. 

Nasilnici su gotovo uvijek statusno ili klasno privilegirani (FOTO: Pixabay)

To su odlični, „modelni“ učenici, odlikaši iz „uglednih“ obitelji, obećavajući sportaši itsl. Tvrdi kao kamen, neempatični, uvjereni da će roditelji platiti i na neki drugi način zataškati sve vrste njihovog verbalnog i fizičkog nasilja. Gotovo nikada nisu dio marginaliziranih skupina, premda imaju osobine koje psihologija navodi kao tipične za profil bullyja (odrastanje unutar emocionalno hladnih, ambivalentno privrženih ili posve neprivrženih obitelji, rano nametnuta etika „vladavine jačeg“, nisko samopouzdanje, slabe socijalne vještine itd.). Ali gotovo uvijek su statusno ili klasno privilegirani. Boje ih se i učitelji, ne samo djeca. Često nastupaju u grupama, često imaju klike i sljedbe, ponekad mogu mobilizirati čitav razred za nečije mučenje. Možda bi, dakle, svaka škola trebala napraviti popis najbogatijih obitelji i sve ih poslati na procjenu koja u slučaju detekcije obiteljskog manjka empatije aktivira državni program za pomoć sociopatima. Kad već dajemo apsurdne prijedloge, ovaj bi barem bio učinkovitiji u stvarnoj detekciji potencijalnih bullyja.

Romani o učenicima bez pedigrea

„Čik (najbolje ljeto od svih)“ njemačkog autora Wolfganga Herrndorfa je prozni tekst o dva „sumnjiva tipa“, tipična introverta, o školskim propalicama, koji je od 2004. godine – kad je prvi put objavljen u Njemačkoj – do danas doživio 93 izdanja. Pazite, to nije Pilić-roman napisan jezikom puderijere, s poantom o zaljubljivanju kao smislu života. To je roman u kojem jedan usamljeni bogati klinac i jedan jednako tako usamljeni siromašni klinac kradu već mnogo puta ukradeni pa napušteni auto bez registarskih tablica i voze se Njemačkom. I prvi put u životu imaju osjećaj da je nekome do njih stalo i da nisu „u mašini“ potpuno prazne egzistencije. Zbog njihove vožnje zabitim cesticama nitko se ne uzrujava, jer nikome nije stalo do njih. Njih je, međutim, briga za puno toga. Postaju prijatelji, a i njima mnogi ljudi postaju prijatelji. Susreću ljude koji ih ne osuđuju. Dapače, mnogi ih odrasli nahrane i napoje ili im na neki drugi način pomažu na putu. 

Već vidim lica naših moralizatorica po zbornicama: Oh, pa nećemo im valjda davati knjige koje kriminal predstavljaju kao zabavu! To je ista ekipa koja djeci o prvom, formativnom klasiku literature za tinejdžere, Salingerovom „Lovcu u raži“ (1951), govori kao o „romanu o psihopatu“, premda je u pitanju iznimno emocionalno i akademski inteligentno, ljutito i zlostavljano dijete kao protagonist, opisano u vremenu kompleksne procedure žalovanja za bratom. Ali za „čuvarice dječje nevinosti“, koja nikada nije postojala i nikada neće postojati, uvijek je bolje djeci lagati nego govoriti istinu o stvarnim tinejdžerima. 

Drugi ogromni i globalni hit tinejdžerske literature, „The Perks of Being of Wallflower“ (1999) Stephena Chboskyja, kod nas preveden kao „Charlijev svijet“ (premda je mnogo točniji prijevod „Plusići povučenosti“), bavi se iznimno traumatskim obiteljskim, točnije seksualnim zlostavljanjem protagonista. Opet moralizatori žele spaliti knjigu, a tinejdžeri spavaju s njom ispod jastuka. I čitaju je. I najviše ih se tiče potreba glavnog lika da ne budu spašeni samo anđeoski dobri protagonisti iz Caprinih filmova, nego oni „prekriženi“; oni kojima se svijet urušio i ruševine su ih zatrpale. 

Nakon ova dva izvanredno slojevita teksta na mjesto popularnosti kod teen-čitatelja dolazi „Čik“, u kojemu bogati Maik (s majkom alkoholičarkom i tatom poslovnim zombijem) te njemački imigrant iz Rusije čiji je nadimak Čik (dečko iz mafijaškog miljea koji briljira u ocjenama onda kad se u stanju probuditi i doći do škole nenadrogiran) otkrivaju jedan o drugome da nisu smeće, kako ih inače gleda školski sustav fokusiran na ocjene. Neprocjenjivo!

Za „čuvarice dječje nevinosti“, koja nikada nije postojala i nikada neće postojati, uvijek je bolje djeci lagati nego govoriti istinu o stvarnim tinejdžerima (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Svi veliki tinejdžerski romani koje sam navela imaju bajkovni obrazac ružnog pačeta (pazite: introverta) koje u sebi tek treba otkriti labuda, ali njemačka varijanta je posebna po tome kako nam pokazuje društveni kontekst. Citiram iz romana: „Još od malena tata me učio da je svijet loš. Svijet je loš i ljudi su loši. Ne vjeruj nikome, ne razgovaraj sa strancima i tako dalje. To su mi govorili roditelji, to su mi govorili učitelji, a to mi je rekla i televizija, kad gledaš vijesti: ljudi su loši. Kad gledaš televizijske reportaže: ljudi su loši. Možda je to i bila istina, ljudi su 99% bili loši. Ali ono što je u tome bilo čudno je da smo Čik i ja na svome putovanju susretali isključivo onih jedan posto koji nije bio loš. Telefonom probudiš nekoga u četiri ujutro, bez dobra razloga, a on je superljubazan i još ti nudi i pomoć. Na takvo što bi možda u školi trebalo upozoriti, da nas ne bi potpuno zateklo. Ja sam u svakom slučaju bio toliko zatečen da sam samo zamuckivao.“

Herrndorf ne pretjeruje, ne slika nam kičersku sličicu u kojoj se svuda dijele križići, kružići, hljepčići i inspiracijski citati. Naprotiv. Situacija je svima na svoj način gadna, ali ljudi se s njome nose tako da ne satru elementarno dostojanstvo dvoje izgubljenih klinaca. I to „malo“ je dovoljno da obojica likova u kratkom periodu svojeg romana-ceste sazriju u obazriva i odgovorna ljudska bića, koja na završnoj dionici sudske obrade zakonskog prijestupa koji su počinili ne lažu. Snose posljedice. Jedino što kroz avanturu zajedničkog života bez mobitela, kao i bez roditeljskih utega na nogama, postaju i duboke, tople, privržene osobe – za što je na početku romana bilo vrlo malo šanse. Čak su i jedan o drugome imali goleme predrasude. Ali onda su se upoznali. I promijenili. Odnosi to čine ljudima. Preoblikuju ih. To je ukratko i čitava poanta odlazaka psihoterapeutu, koji također „djeluje“ samo ako s njime ili njome uspostavite dobar odnos. Gle čuda, tako je i u školama. I u svim relacijama gdje nešto od nekoga i o nekome učimo.

Rizična ponašanja

Prema istraživanjima o ponašanju adolescenata, njih u svim društvima živo zanimaju takozvana rizična ponašanja. Alkohol, brza vožnja, seksualni promiskuitet, kršenje zakona, psovka i pljuvačka, ispadanje iz roditeljske matrice funkcionalne poslušnosti vladajućem poretku stvari. U knjizi „Privlačnost rizika: Zašto tinejdžeri rade to što rade“ (1995), Lynn Ponton objašnjava da mladim ljudima treba „provjera pravila“ svijeta u koji stupaju. Njihov je skepticizam zdrav i često konstruktivan. Služi tome da se sagledaju mnoge dimenzije društvenog licemjerja, koje zbilja jesu dio naše svakidašnjice. Ali adolescenti tek stupaju na taj teren. I imaju sva prava uložiti žalbe. I staviti primjedbe. U opasnosti su (po sebe ili druge) oni adolescenti koji nemaju nikakve figure podrške u obitelji, školi i vršnjačkim grupama ili oni koji su već pretrpjeli neku vrstu ekstremnog nasilja čija se trauma zrcalno aktivira na drugima. 

„Čik“ je roman koji kreće iz te točke. U policijskoj državi, Maika i Čika bi se uvelo u program posebnih mjera i prepustilo vegetiranju u sjeni nastavnika i sustava kojima bazično nije previše stalo do „škarta“. U tekstu Wolfganga Herrndorfa pokazuje se da otpadnici nisu otpad. Problem je u normativnim vrijednostima. U idealima sebičnog zgrtanja para i imovine kao jedinom kriteriju kapitalističke ideologije. U tome da za adolescente nema drugih kulturnih sadržaja osim jeftinog alkohola po supermarketima, ispijanog na klupicama ispred istog tog supermarketa. U preziru prema svima koji malo istupe iz utrke u naoružavanju statusnim simbolima. U rutinskom posramljivanju znakova samostalnog mišljenja i kritičke inteligencije. 

Suvremeni romani o bullyingu mahom se vraćaju na nasilje većine (FOTO: Strašnije od šake)

Suvremeni romani o bullyingu mahom se vraćaju na nasilje većine, a ne nasilje manjine. Primjerice, dokumentarac „Kad smo bili nasilnici“ (2021) Jayja Rosenblatta nakon pedeset godina vraća se grupi učenika koja je prebila suučenika u školskom dvorištu. „Nebo“ (2009) nagrađivane autorice Mieko Kawakami puno govori o militarističkom i kapitalističkom kontekstu čitave japanske kulture. Treba li isticati da mačistički kult oružja, zarade i poželjne bezosjećajnosti, a ne ulaganja u kritičke, umjetničke i kulturne sadržaje mladih, obilježava i naša poratna društva? Ili govoriti da su na književnim stranicama učitelji u japanskim i južnokorejskim školama učiteljice i učitelji često opisivani kao „čuvari konclogora“, dakle ljudi koji više ništa ne osjećaju oko sustavnog bullyinga, nego samo prekorače preko slomljenih klinaca, kao da su u pitanju kutije?

Cjepivo u obliku mrvica slobode

Prevoditeljica romana „Čik“, Anda Bukvić Pažin, ne samo kao majstorica transfera između njemačkog i hrvatskog jezika ili evociranja u našem kontekstu blagoironijskog autorskog žargona adolescencije, progovara u knjizi i kao autorica pogovora. Osim što čitateljima govori o prevođenju kao vokaciji, potiče publiku romana da tekst čitaju više puta. Prvi puta da upoznaju temu i likove. Drugi puta da pogledaju kojim su točno destinacijama prošli Maik i Čik ili da preslušaju muziku koju slušaju. Treći puta zato da počnu misliti i pisati o sebi. O svojoj usamljenosti. O svojim prijateljima. Školi. Roditeljima. 

Izvrstan pristup. I stvarno me zanima ima li trenutno u Hrvatskoj nastavnica koje su spremne s učenicima raditi na takvoj vrsti kulture polaganog prolaska tekstom i izgradnji slične čitateljske samosvijesti (u romanu je Maik na satu materinjeg jezika javno osramoćen kad napiše sastavak koji točno opisuje ponašanje njegove ovisničke majke)? Ili ćemo pristati da živimo lažne parole, gladijatorske skandale, opće žutilo u kojem streljane dolaze na mjesto bilo kakve pedagogije prepoznavanja mladenačkog gnjeva, a tragedija školskih ubojstava postaje medijska farsa nove objektifikacije i preživjelih i mrtvih učenika?

Farsično je da ministri obrazovanja još uvijek, ni 2023. godine, ne shvaćaju da učenicima ne trebaju novi nadzor i nove kazne, nego smanjenje pritiska „odličnog uspjeha“ i statusnih napetosti, ukidanje modela izvrsnosti, kao i radikalna humanizacija školskih programa; stavljanje mnogo većeg naglaska na umjetnost u školi, što je dokazano jedini nenasilni način da se djeca nose sa svojim frustracijama i traumama. Zemlje u kojima djeca uče s užitkom, a ne štrebaju za rezultate na maturi, savršeno razumiju što je to umjetnost kao pedagogija. Mi se ponašamo kao da umjetnost u školi spada u babysitting i kao da uvođenje kompjutora nije najobičnija trgovina, rutinska zarada proizvođača i dilera kompjutora, da nije nova etapa dehumanizacije, nego „oterećenje“ od ljudskog zahtjevnog odnosa učenik/učitelj. Gle čuda, baš taj ljudski odnos – prema svim neplaćenim, nezavisnim i dugotrajnim istraživanjima – čini glavnu motivacijsku komponentu u učeničkom usvajanju gradiva. U odgoju. I obrazovanju. Komponentu koju kompjuter nikada neće posjedovati.

Konflikt kao promjenjivo stanje

Vratimo se još malo na Herrndorfov roman, u kojem tinejdžeri mogu preživjeti i oporaviti se od ekstremnih zanemarivanja i zlostavljanja jer nisu „prazne ploče“ koje ispisuju isključivo odrasli licemjeri, nego mlada, ali etična i dinamična ljudska bića. Ta je poruka mnogo važnija od pitanja koliko vrsta psihopatologije postoji među nastavnicima, a koliko među učenicima. 

Roman koji govori o otpornosti na diskvalifikaciju čini mi se neusporedivo značajnijim čak i od odličnog dokumentarca „Djeca tranzicije“ (2014) Matije Vukšića, u kojem su izabrana djeca/likovi prikazana isključivo kao robovi očekivanja i standarda odraslih osoba. Mislim da je način da deaktiviramo različite naprave ekstremnog nasilja vezan za mogućnost da djeci ne gradimo još čvršće konclogore „sigurnosti“, nego da njegujemo elementarni interes – svakodnevnu otvorenost, propusnost, zainteresiranost, receptivnost – odraslih osoba za dječja iskustva i istine. To zvuči lako, ali toga ima malo.

I nije čudo da je Herrndorf toliko čitan: nitko u tom tekstu nikoga ne „spašava“. Pogotovo ne školski sustav ili sustav brige za delinkvente ili policija. Ali nitko nije ni „propalica“. Nema pojednostavljivanja, crno-bijelih klasifikacija, nema policije koja patrolira po školi s legalno dozvoljenim oružjem, nema kvazimoralizatora koji djeci i učiteljima lijepi svoje površne, senzacionalističke etikete. „Čik“ je roman blage, uviđavne prijateljske relacije. Usporavanja. Razbijanja ideologije izvrsnosti. Jer upravo na toj se maloj, sporoj i „beskorisnoj“ relaciji ljudskog uvažavanja temelji i sav naš relativno siguran svijet.

Lupiga.Com via Kritika HDP

Naslovna fotografija: HINA/TANJUG/Jadranka Ilić