Mediji koji prate razvoj znanosti te donose rezultate znanstvenih istraživanja vezane za klimatske promjene, kao i oni koji na različite načine pišu o posljedicama, umnogome su pridonijeli razvoju svijesti o problemu. Dok je to pripomoglo razumijevanju i potrebi da se s njim ozbiljno suočimo, način na koji pišemo umnogome utječe na i na mlade i na njihove roditelje često stvarajući posve oprečne reakcije, kako kod djece i mladih, tako i kod roditelja.

Anksioznost je zdrava reakcija na klimatske promjene te može biti važan čimbenik i pokretač konkretnih akcija u borbi protiv njih. S druge strane, one mogu imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje i odraslih i djece. Moderna psihologija prepoznala je kod djece i mladih simptome izazvane klimatskim promjenama koji se javljaju u širokom dijapazonu od tuge, paničnih napada i depresije, do povećanog rizika od samoubojstva. Eko-anksioznost trenutno se ne smatra medicinskim stanjem, ali je, barem u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda s vremenom dođe i do Hrvatske, ipak definirana kao „kronični strah od ekološke propasti”. 

Suočeni s ovim stanjem kod djece, roditelji nerijetko na njih reagiraju nezrelo. Često se strahovi djece ne tumače s ozbiljnošću koju zahtijevaju već ih se ismijava ili općenito predstavlja kao nevažne. Za razliku od roditelja, djeca reagiraju ljutnjom te zahtijevaju više konkretnih odgovora kako na svoje stanje, tako i na stanje planeta. 

Kod nas istraživanja po ovom pitanju nema, ali istraživanja koja su provedena u Australiji i Sjedinjenim Državama pokazuju da su djeca i mladi svjesni klimatskih promjena i vjeruju kako će one naštetiti njihovoj generaciji. Preko polovice američkih tinejdžera osjeća strah i ljutnju zbog klimatskih promjena, ali ujedno i većina njih rijetko ili nikada o tome ne razgovara s obitelji i prijateljima. 

Često se strahovi djece ne tumače s ozbiljnošću koju zahtijevaju već ih se ismijava ili općenito predstavlja kao nevažn (FOTO: Wikimedia)

„Kada se suoče s egzistencijalnim prijetnjama, ljudi se trude skrenuti misli pomoću nezrelih metoda kao što su potiskivanje bolnih emocija, izbjegavajući odgovornost i projiciranjem vlastitih strahova i nada na druge. U sličnoj maniri, čitatelji izbjegavaju vijesti koje im izazivaju sram i krivnju. Ovakva vrsta obrane posljedica je desetljeća neefikasne komunikacije i kolektivne apatije oko klimatskih promjena”, smatra Per Espen Stokens, psiholog i bivši norveški parlamentarac iz Zelene stranke. 

Kvalitativna studija provedena u suradnji američkog Sveučilišta Yale i pariške bolnice Cochin Port-Royal tvrdi kako je klimatska kriza okidač koji je rezultirao egzistencijalnim brigama i kod djece i kod roditelja. Mediji često djecu karakteriziraju nezrelom, kreiranom, oblikovanom i, praktično, u posjedu roditelja. 

Takvo što mogli smo, na primjer, vidjeti na jesen 2019. godine kada se veliki broj mladih okupio u Zagrebu na Globalnom prosvjedu za klimu, a na poziv inicijative mladih "Fridays For Future Croatia". Akcijom se željelo pozvati svjetske čelnike da na predstojećem summitu UN-a o klimi donesu hitne i adekvatne mjere kako bi se spriječila ekološka katastrofa, ali i općenito podići svijest ljudi o problemu globalne klimatske krize. 

„Želimo pritisnuti političare svih boja da napokon adresiraju krizu u kojoj se svijet nalazi i poduzmu neke konkretne mjere kako bi se spriječila katastrofa koja se već nazire kroz sve snažnije posljedice klimatskih promjena. Želimo da nas svi oni, koji su na pozicijama na kojima se donose odluke, čuju, da shvate da smo u strahu i da nećemo odustati od borbe za klimu sve dok pozitivne promjene ne budu jasno vidljive. Želimo da nas čuju i oni koji ne donose odluke, ali će snositi posljedice loših i neodgovornih politika. Ako prosvjedujete za bolje plaće, jer je vaša plaća mala, ako prosvjedujete za prava nekih skupina, samo zato što ste i vi u nekoj od tih skupina, priključite se i prosvjedu za klimu, jer klima nije nešto što vas se ne tiče, upravo su klimatske promjene problem svih nas, problem čije ćemo posljedice osjetiti i mi, ali i oni koji će se tek roditi“, ispričala je tada za Lupigu Laura Skala, jedna od organizatorica prosvjeda.

Laura Skala te 2019. godine imala je tek 17 godina (FOTO: Privatna arhiva)

Mladi su odšetali i do Markovog trga, tamo apelirali na Vladu da relevantne znanstvenike okupi u „klimatsku komisiju“ koja bi donosila prijedloge zakona kojima bi se ublažio štetan utjecaj klimatskih promjena. Još ranije iste godine je inicijativa mladih Vladi uputila „klimatske zahtjeve“, spominjući u njima Fond za tranziciju, prelazak na obnovljive izvore energije, fosilna goriva ... 

„Mislimo da nas nisu ozbiljno shvatili“, ocijenit će kasnije Laura. 

U dijelu javnosti njihov je prosvjed ismijavan, ponajviše zbog činjenice da ga organiziraju „djeca koja ništa ne znaju o životu“.

Navedeno američko-francusko istraživanje, nazvano „Ekološka svijest, tjeskoba i akcije među mladima i njihovim roditeljima – kvalitativna studija medijskih narativa“, reći će nešto više o tom fenomenu. 

„To se očituje i u kritici mladih klimatskih aktivista koje predstavljaju kao odrasle osobe pridajući im i odgovornost odraslih. Na taj način sami novinari skreću misli čitatelja oslobađajući ga odgovornosti od njihovih egzistencijalnih briga i životnih odabira”, tvrdi Laelia Benoit s Medicinskog fakulteta pri Sveučilištu Yale u gorespomenutoj studiji. 

A ta studija navodi kako mlade najčešće „napadamo”, i privatno, i u medijima, tvrdeći da su nezreli i ne mogu razumjeti realnosti klimatskih promjena. One su ili manje opasne nego što mladi misle, uopće ne postoje, ili neizbježne pa se njima nema smisla baviti. 

„Kritičari navode legalne prepreke s kojima se mladi suočavaju kao da je zakonsko dobno ograničenje za glasovanje rezultat samorazumljive razvojne prirode. Tvrde kako mladi nisu sposobni kritički razmišljati o ovim pitanjima, istovremeno ignorirajući kritičko mišljenje djece kao i greške u vlastitom kritičkom promišljanju. Za neke odrasle prava egzistencijalna ugroza su mladi aktivisti koji prijete rasturiti tradicionalni način života u kojem su djeca važna utoliko ukoliko predstavljaju nastavak svijeta kakav poznajemo”, upozorava znanstvenica s Yalea.

Problem ništa nije manji niti s druge strane. Naime, često se u medijima ekološki aktivisti posve nekritički predstavljaju kao spasioci planete. 

„Odrasli u ovom slučaju preuzimaju ulogu bespomoćne djece dok se djeca doživljavaju odraslom te se od njih očekuje da preuzmu najveći dio tereta kako bi svima osigurali budućnost”, objašnjava Laelia Benoit.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay