„Umjetnik anđeoskog glasa, koji liječi duše i otvara srca” - jedan je od opisa Bože Vreće, objavljen u New York Timesu. Drugi, poput francuskog Artea i španjolskog El Periodica, njegove su nastupe opisali kao “katarzične, transverzalne i unikatne”, a umjetnika nazvali „ikonom slobode“. Treći njegove koncerte opisuju kao “potpuni sufi trans”, koji oslobađa potisnute emocije te “izaziva suze na koncertima, kao i neke nadnaravne energije koje se pretaču od osobe do osobe i zajedno čine val ushićenosti, ljubavi i katarze“. Neki drugi, pak, primjećuju kako “dualnost kojom ovaj nesvakidašnji umjetnik zrači” Božu Vreću čini “jednim od najznačajnijih interpretatora modernog karasevdaha koji žanrovski zalazi i u sfere jazza, bluesa, spiritualnog i polifonog”. 

Taj će umjetnik, dakle, 13. ožujka, nastupiti u zagrebačkom Lisinskom. No artistički i emotivni vrhunci koje dostiže taj 40-godišnji umjetnik kozmosa i građanin svijeta imali su visoku osobnu cijenu. Božo Vrećo rođen je 1983. godine u Foči. Sudbina mu je dodijelila usud rata i drugosti istodobno – s majkom i sestrama preživio je ratne nesreće, patnju i smrt, a utjelovljujući muškarca i ženu, samo je naizgled mogao birati: pod pritiskom sredine, mogao je ili propasti, ili se izdignuti. Na fascinantan način, Boži je uspjelo ovo drugo. Kako, što ga je izvuklo, kako druguje s muzikom i ljudima, te kako živi u okrilju božanskog, ispričao je u nesvakidašnjem, ali svježem i iscjeljujućem intervjuu za Lupigu, koji može podsjetiti na autentičnost kakvu su opisivali ponajveći pjesnici kozmičkoga i astralnog, od Amerikanca Walta Whitmana do Bosanca Nikole Šopa.

"Dajte duši da pjeva, a ne grlu" - Božo Vrećo (FOTO: Sead Šašivarević)

Volite li nastupati u Hrvatskoj? Gdje ste dosad nastupali u Hrvatskoj i po čemu pamtite te nastupe?

- Svim srcem volim imati koncerte u Hrvatskoj i svake godine ih je sve više - na voljenim otocima, i u Dalmaciji. i u Istri i, dakako, u Zagrebu. Svaki put je to neko novo emotivno putovanje kroz epohe i vrijeme, kroz utjecaje i melizme sefarda, Bizantije, Otomanskog i polifonog autentičnog pojanja i nadglasavanja hercegovačkih pripjeva i tragičnih ljubavnih pjesama i balada. Svake godine donesem dašak i eksperimentalnog upliva, jer zaista mislim da glazba nema žanrovske forme - ona jeste glazba ili to nije. Ukoliko jeste sveta glazba, ona dopire do najtananijih osjećanja čovjeka i pušta i dopušta da njegova duša ispjeva i proživi svaki stih, svaku strofu i katarzični melodijski niz, a ako pak to jeste glupost koja nema nikakvog smisla u domeni glazbe, onda to ni ne treba zvati glazbom, jer nema nikakvog doticaja i upliva sa umjetnošću, a samim tim ne treba niti postati dijelom rasprave. Mislim da se danas pogrešno percipira pojam i glazbe i umjetnika. Zato i jesmo svjedoci najgorih tekstova, „autotune“ mehaničkih glasova i lakrdije koja kriterije široke narodne mase zadovoljava nasiljem i perverzijom. Ta masa zapravo niti nema sluha, već kao čopor slijedi besmislenost metaforičkog "zlatnog vola". Na pitanje po čemu pamtim moje nastupe, odgovor je - u sinergiji sa publikom, katarzičnom prepuštanju i taktilnosti emocije koja nadvisuje fizičku prisutnost i postaje refleksija duše koja isto osjeća, proživljava i emituje u sebi i oko sebe, kao receptor zvuka koji liječi, mijenja neke naše spoznaje i upućuje na suštinu. Katarza i trans su nešto čemu dugujem magiju koja se desi na mojim koncertima, to je već potpuno duhovna sfera prisutnosti i otvorenosti među mojim muzičarima, publikom i samim sobom, ta iskrena karika davanja uz improvizaciju koja se dešava na licu mjesta bez da se svaki ton kontrolira i već unaprijed zna po nekoj ustaljenoj monotonoj šabloni; stvaramo umjetnost glazbe kao sakralne, mitske, nadrealne i božanske, a to se može dosegnuti samo rizikom potpunog davanja glazbi da ona vodi, ona upravlja, ona diriguje i pronalazi načine i izvore: ja sam tada instrument u rukama božanskog bića, i tada nastaje neinscenirana magija ljubavi koja se osjeća ma gdje da sam došao zapjevati i dati sebe,otvoriti se, poput ispovijedi.

Kakvu vrstu muzike sada istražujete? Mediji javljaju da vas trenutno naročito zanima stara sefardska ladino muzika. Ako je to točno, zašto? Molim vas da objasnite kakvo vas nadahnuće vodi u odabiru muzike koju želite izvoditi.

- Sefardska ladino glazba je nešto što je neodvojivo od sevdaholikog oblikovanja hercegovačkih tekstova i pripjeva koji su nastajali i prije svih migracija kultura koje su se doseljavale, ostajale i porobljavale tlo Balkana - da ne kažem samo Bosne i Hercegovine - jer sevdah je puno širi i obuhvatniji pojam, koji se očituje i u Srbiji, i u Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj i Albaniji. Pojam je tragedije i ljubavne gorčine, jada i čemera, tuge i melanholije, boli i leleka, šapata i uspavanke, jecaja i uzdaha suza. Sve je to nadahnuće koje nas čini poniznim pred ljubavlju kao božanskim darom i tek tada sve i nastaje, kada se ta ista ljubav izgubi, nestane, prekine, presahne, tada duša počinje svoju priču od koje se ili umre - “umrla je lijepa Elma, od verema” - ili otpjeva i zapiše epitaf ljubavne boli koja daje snagu da se život nastavi i preboli ta tuga nedostajanja. U tome i jeste sva čar tog stanja koje sevdah jeste, i sefardske ladino balade kojoj zahvaljujemo na melodičnosti psalama, uspavanki, tužbalica i svadbenih pjesama koje su, protkane sevdah tekstovima, činile da emocije žive, ožive i nadvise čovjekovu strepnju, i dadnu božansku snagu iscjeljenja. To je moj fokus koji svih ovih godinama zapisujem i istražujem, nadopunjujem i iznova stvaram kao kompozitor i autor. Niz se nezaustavljivo nastavlja, i onaj ko to živi istinski, poput mene, prepuštajući se tome sveprisutno, treba zabilježiti svaki takav impuls.

Prema biografijama objavljenima na internetu, glazbeno ste samouk umjetnik, premda vam je majka bila umjetnica. Možete li objasniti svoju fascinaciju muzikom? Kako ta fascinacija izgleda, kako se osjeća? Kako je sve počelo, i kako je to - učiti muziku potpuno sam?

- Kao disanje, glazba je proces disanja i proces percipiranja života, jer bez glazbe svijet bi bio neshvaćen, nepotpun, neiskren i nevoljen. Otud i moja fascinacija, posvećenost glazbi; saživljavanje sa svakim taktom, zvukom i stihom, riječju i jednostavnim i kompleksnim monofonim pripjevom koji nam je ostao u amanet kroz sve kulture koje su naseljavale naše tlo. To su čarobne riječi koje mogu u potpunosti izmijeniti čovjeka, promijeniti svijest i svijet, učiniti nemoguće i nestvarno. Vjerujem u istrajnu i sveobuhvatnu snagu zvuka, glasa i tona, ta trojaka sinergija stvara simfoniju i harmoniju univerzuma nastalu iz kaosa nas samih, i svijeta oko nas i u nama. Iz najveće tame nastaje najčišće svjetlo. Tako ja glazbu i vidim: kao prosvjetljenje.

Rođeni ste 1983. godine u Foči. Danas, ime tog grada najčešće izaziva jezive asocijacije. Kako vi pamtite Foču? Kako vam je bilo odrastati ondje?

- Odrastao sam tamo zamišljajući svoj svijet, imaginarni svijet - svoj lični mikrokosmos koji danas hrabro i vrlo stameno i revolucionarno živim kao makrokosmos jer utječe na sve oko mene, čak i na one koji to nikad neće niti priznati - ali to se ni ne traži od njih. Dovoljna je samo moja nakana dobra koje isijava jače od svih zala na svijetu. Njome postanete imuni na strah od ljudi, i u vama prevlada ono božansko, hrabro srce koje može sve da dadne, i može sve da oprosti.

Kako ste, i gdje, proživjeli rat? Ne sumnjam da su vam to teške uspomene, ali molim vas da se pokušate prisjetiti bar nekih - time vaša vrijednost kao umjetnika postaje još izraženija.

- Preživjeli smo teške godine gladi, opasnosti od snajpera, hordi vojske koja dolazi i ubija na kućnom pragu. Moja Elma, o kojoj pjevam, tako je izgubila svoj nedužni život. Preživjeli smo pustoš, gledajući leševe, zbjegove, skrivajući se i pronalazeći smiraj u molitvi koja nas je održala da ne izgubimo razum gledajući i proživljavajući pakao oko nas. Sjećam se trenutka kada smo, skriveni u kući zakovanih prozora - bez svjetlosti i života za sve koji gledaju izvana - moje sestre, majka i ja čitali tiho pjesme i pjevali sebi u njedra, ispotiha, uz svijeću, i zamišljali drugačiji svijet, i bivali daleko od svega što se zbiva oko nas. Otuda su i moj stan i moj život i danas nezamislivi bez knjiga. Knjige su postale moj oslonac i štit satkan od riječi koje znaju što žele i hoće glasno poručiti - a to je veliki podvig, ne moj kao moj, već podvig čovjeka koji zna svoju vrijednost, i istrajno ispunjava svoju misiju i cilj. To sam i postao - misionar duša!

Kako ste prihvatili to što ste drugačiji od većine? Većina ljudi nastoji suspregnuti vlastite razlike, i isticati se što manje; naročito to vrijedi na Balkanu, gdje je strah jači nego na Zapadu. Vi ste krenuli suprotnim putem, u najtežim uvjetima, na najtežim mjestima, i izdržali, te vlastitu različitost pretvorili u vrijednost kojoj se svi dive. Gdje ste našli snagu, i kako ste je uspjeli održati?

- Bog je Ljubav i sve može. To bih vam ponovio kao mantru, hiljadu puta, dok ne postanete svjesni koliko je to snažno i svemoguće. Da nije bilo Boga koji je Ljubav u meni i oko mene, i nada mnom i u svakom mom koraku, snu, predosjećanju, uzdahu, strepnji, odvažnosti, nepokolebljivosti, bio bih prazna hartija bez ijednog slova. Ali njegova volja je bila spasiti me, podići me, utješiti me i ohrabriti me da mogu, hoću i umijem. Kad je Bog Ljubav uzeo moj život u svoje ruke, tada sam i postao nedodirljiv na ljudske uvrede, otrovne strijele koje su se zaricale u moje tijelo al' ga nisu učinile slabim i nemoćnim; naprotiv, postao sam imun na otrov zala i moje dobro je postajalo time jače, zasljepljujuće i odvažnije da promijeni tok i mog života i živote hiljada drugih koji mi pišu o tome, svjedoče tome i bivaju djelom toga nadnaravnog u nama. Kada čovjek nadvlada strah od ljudi, u njemu ostaje samo Božansko sjeme, a tada sve već ima puno dublji smisao. Pa čak i breme dualnosti, otvorene javne dualnosti je Njegov savršen plan koji zaista govori da svo kamenje bačeno na mene stvara popločan put drugima i ne skrnavi me niti remeti moj fokus prema istinskom zbog kojeg sam tu, nego ih poziva da prihvate sebe, prepoznaju iskonskog sebe i zagrle svoju jakost nadvladavši ego i slabosti. Time je i moja žrtva podvig, a moja misija dobro djelo učinjeno u ime Boga Ljubavi.

"Bosna je zemlja ljudi sa očima punim merhameta i suza; zemlja planina u kojima vile još žive, al' se skrivaju sve dublje jer su zli ljudi svo drveće posjekli, pa su sad u korijenju tih gorostasa" (FOTO: Sead Šašivarević)

Kako pomoći samosvojnim, drugačijim, različitim ljudima? Kako ljude osloboditi straha od različitosti, koji prerasta u mržnju, nasilje i zlo? Što da čini država, što društvo, što mediji, a što svatko od nas?

- Sva ljudska bića imaju jedan neizostavan istovjetan zadatak - da vole i prigrle drugoga, da mu pomognu, da misle dobro, čine dobro i da isijavaju dobrotu. Da žive kroz ljubav, jer time spoznaju i Boga u nama. To je jedini način i ono zbog čega smo stvoreni, jer sve što nam talent kasnije preusmjeri ima isti istovjetan tok - stvarati u ime ljubavi, koja hrani, nadahnjuje i tješi, podiže, uslišuje i hrabri. Kada bi cijeli svijet, i mediji, i država, i mi sami tako živjeli, zla ne bi niti bilo; iskorijenili bismo sve sto uništava i prirodu, a nas same sistematski uklanja. Stalno to gledam i primjećujem da su ljudi jedni drugima postali najveći neprijatelji. Žele uništiti jedni druge zarad novca, prestiža, moći, statusa ... Zar to nije poražavajuće?! Zar to nije najtužnija ispovijest čovječanstva? Da se ljudi žele uzajamno uništiti, nauditi jedni drugima, zarad idolopoklonstva, bezumlja, oholosti i pohlepe ... Kada sve to sagledam, ja onda i nisam ljudsko biće. Sve dok je Bog Ljubav u meni tako jak i sve jači, činit ću dobro sebi i drugima, stvarati iz srca ma što o meni rekli, i biti sretan jer je sve od mene Njemu dato, Njemu kome sve dugujemo i to me tješi, jer ima nas još, itekako nas ima, onih koji nose svjetlost u sebi i sjaje kroz tminu kao zraka sunca. Gledao sam neku noć dokumentarac o Aurori borealis - baš takav fenomen su i ljudi koji nose i isijavaju svjetlost bez posustajanja, umora i distrakcije od ma koga i bilo čega, pravi štitonoše ljubavi od kojih sam jedan. I to je radost svih radosti: spoznati da misija dobrote jeste ona zbog koje jeste tu i činite to što činite.

Zanima li vas politika? Što mislite o njoj i o današnjoj političkoj situaciji u Bosni i na području bivše Jugoslavije?

- Apolitičan sam i ne vjerujem nijednoj stranci. Sve je to opijum za narod koji će zarad novca, u velikoj većini, učiniti sve, baš sve, pa prodati i dostojanstvo i dušu ako treba. Gnušam se toga. Pokušavam živjeti van okvira sistema. To je moguće, jer ne ovisite o njima, pa kad od njih ništa ne tražite niti očekujete, imate svoj mir u svom tom košmaru. I dajete sve od sebe da vaš cilj ostane i opstane kao konstanta.

Što je za vas Bosna? Kako biste vi opisali vlastitu zemlju?

- Zemlja ljudi sa očima punim merhameta i suza; zemlja planina u kojima vile još žive, al' se skrivaju sve dublje jer su zli ljudi svo drveće posjekli, pa su sad u korijenju tih gorostasa; zemlja upornosti, prkosa, neustrašivosti, ljudi koji mogu sve: čak i kad ih izvrnete naopačke oni se na noge dočekaju. Zemlja je to i hrabrih kraljeva i žetelaca, i prelja i vrelih tepsija u kojima miriše sve što nam je od predaka ostalo; zemlja gorskih jezera i rijeka u kojima teče i naša krv i borba i zavjet da ostajemo tu, jer je to naša utroba i naše nebo, naše doline uspavanih kamenih stećaka i naši gradovi iznikli opet iz pepela; naše zore u kojima se čuju i ezani i crkvena zvona; i miris ramazanskih somuna niz mahale kad siđe i ispuni nozdrve; i snijeg koji pada tako da prekrije svu našu muku i pustoš, taj gusti snijeg sa Bjelašnice koji sakrije u njedra Sarajevo u kome smo to što jesmo, i pred Bogom i pred ljudima, svako za sebe, i svako prema drugome onako kako misli da treba. Zemlja je to u kojoj, da biste bili svoji i opstali, morate biti žigosani, pregaženi, osramoćeni, poniženi, uvrijeđeni, pa ako sve to preživite i opstanete, tek tada se može reći da živite umjetnost, jer ste je odbranili, dokazali, kao svoje tkivo, kao svoju kost i svoje breme, kao najvrjednije svoje, svoju dušu. Ja uostalom i nisam umjetnik: ta titula i nije titula, jer danas se svako naziva umjetnikom. Ali ono što mogu reći jeste da sam ostao ljudsko biće i insan koji i dalje voli ljude i vjeruje Bogu Ljubavi kome sve duguje, pa i tu žrtvu.

Bismo li mogli ustvrditi da sevdalinka i izvan Bosne polako osvaja status koji joj i pripada - status umjetnički vrijedne folklorne forme, rame uz rame s ostalim evropskim folklornim izrazima, kakav je irska, škotska, engleska narodna muzika, fado, francuska šansona, ruska romansa, dalmatinska klapska muzika ...? Jeste li zadovoljni recepcijom sevdalinke izvan BiH?

- Glazba se osjeti i nije potreban izravan prevod da biste postali dijelom neke pjesme i njene priče. Ta tragedija i emotivna struktura jasno se intenzivira i osjeti u svakome ko sluša srcem - jer glazba se ne sluša ušima. Gdje god da sam otputovao u svijetu, ljudi reagiraju isto na moje izvedbe i ples, katarzičan, energičan, mantričan ushit koji dovede do usijanja i naboja takve energetske i emotivne čulne spoznaje, da kao da levitiram. U nekim trenucima glazba me toliko obuzme da ni ne znam što sve proizilazi iz mene, i glasovno i pokretom, nadvlada mnome i rasprši se dvoranom ka publici do usijanja. Sigurno će sevdah sve jače i intenzivnije uticati na ljude. Ta je glazba oduvijek bila glazba svijeta, a ne samo jednog područja, jer je nastala iz različitih dijelova svijeta i samo se vratila i vraća svom korijenu. Pretače se i prepliće s puno različitih žanrovskih cjelina – iako, kao što rekoh, u žanrove ne vjerujem, ali ih spominjem da bih za čitatelje lakše uvezao nešto što je toliko slično i toliko identično po iskazu emocija i ritma, i ritualnog i sakralnog i spiritualnog, da se o tome može danima i mjesecima studijski pripovijedati. Emocije su univerzalni jezik duše, i nije uopće bitno na kojem jeziku pjevate - samo dajte duši da pjeva, a ne grlu, jer to i jeste glavna razlika između onog ko samo interpretira sevdah i onog ko ga živi i proživljava, i na sceni i van nje. Čak je i laiku razlika vrlo jasna i uočljiva. Pjesma duše ne zna slagati i obmanuti. Ona vas gane i izliječi, izmami suze i taj osmijeh olakšanja ... Kakav niz iscjeljenja, zar ne?!

Jeste li zadovoljni osuvremenjivanjem sevdalinke u BiH? Dalmatinska klapska pjesma, na primjer, velikim je svojim suvremenim dijelom komercijalizirana, pa je čak i politika nastoji instrumentalizirati. Kako je sa sevdalinkom? Znamo da ima sjajnih izvođača.

- Neki to čine bolje, neki ne; neki to čine iz različitih pobuda: samo zbog novca, neki samo zbog ega, neki samo zbog ljubavi prema toj pjesmi, neki samo zbog slave, neki zbog pedigrea, neki samo zbog kompleksa, neki samo zato što im je to najvažnije u životu ... Sve mi je to prihvatljivo. Navikao sam da postoje i dobri i loši ljudi, i lažovi i iskreni, i umjetnici i kvaziumjetnici, i oni koji daju i oni koji samo uzimaju ... I za sve te kategorije postoji skupina ljudi koja ih podržava. Pa onda neka svako odabere čemu pripada. Meni, u mom radu, niko ne smeta. Čak štoviše, želim svima da dosegnu radost davanja i stvaranja umjetnosti, jer tek tada je to punina kruga.

Postoji li u današnjem kaotično brzom životu još igdje suptilna atmosfera i emocije kakve izražava sevdalinka? Drugim riječima, je li sevdah u muzici samo još nostalgično podsjećanje na lijepe, ali davno iščezle osjećaje, ili ga ima i danas, usprkos svoj ovoj buci i kaosu?

- Na to pitanje već sam vam odgovorio: postoji, itekako postoji. Zašto bih odolijevao svemu kroz što sam prošao i prolazim, kad vjerujem u tu emociju, koja je u ljudima najveće blago? Probuditi emocije u okamenjenom biću najveći je podvig. U to sam se i lično uvjerio. Ljudi žive lažne živote. Pretvaraju se, jer su kroz odrastanje sputavani da budu što su željeli. Nauče živjeti s tim oklopom, a ispod svih tih slojeva kuca duša koja može, ukoliko osjeti pravu, čistu i iskrenu, jaku i snažnu emociju, da sve te oklope i zidove oko sebe i u sebi poruši, da poleti ka nečemu slobodnijem, ka prihvatanju samoga sebe. Znam puno ljudi koji su poslije mojih koncerata promijenili profesije, partnere, ugnjetavanja, napustili lažna gnijezda i lažne prijatelje, pa postali slobodni i sretniji ljudi, baveći se onim čime su oduvijek željeli, prepustili se ljubavi onoga koga su oduvijek potajno voljeli, otputovali živjeti onamo gdje su oduvijek sanjali da bi živjeli, izrekli ono o čemu su oduvijek ćutali, zagrlili sebe još jače poslije svih godina odricanja i odbacivanja svog iskonskog bića ... Zato vam i govorim: emocija postoji, dobri ljudi postoje, iskrena pjesma živi i dalje, hrabra bića i dalje sjaje, Bog Ljubav i dalje štiti i daruje po zasluzi i zato, na koncu ovog razgovora, reći ću i vama i vašim čitateljima, među kojima sigurno ima i onih koji duboko osjećaju moju ljubav i glazbu: ne dopustite nikad da vas bilo što i bilo ko porobljava i na bilo koji način mijenja; budite to što osjećate da jeste, što volite u sebi, što u vama gori i trepti, što u vama pjeva i kliče ... Budite pjesma koju ću tek ispjevati i zapisati; budite demijurg koji nepogrešivo zna što čini i koliko je to važno, svjetlosnim godinama važno – nikada to ne zaboravite.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sead Šašivarević