Marko Šunjić, znat će to ljubitelji dobrog stripa, čovjek je koji stoji iza Fibre, bez dvojbe jedne od najboljih izdavačkih kuća u regiji, koja se specijalizirala za kvalitetne, “umjetničke” stripove. Zagrebačka Fibra razbija predrasude o stripu kao šundu ili manje vrijednoj umjetničkoj formi, te svako njeno izdanje praktički dolazi s garancijom kvalitete. 

INTERVJU SA HRVATSKIM STRIP-JUNAKOM: Dokaza nemam, ali novac iz Algoritma nije mogao nestati

TVORAC „ALANA FORDA“, MAX BUNKER, ZA LUPIGU: „Tek treba reći - kraj“

EL SHATT: Emotivna priča u stripu

Ovaj intervju svojevrstan je nastavak razgovora s Fibrinim urednikom kojeg je naša Ana Benačić vodila sad već davne 2017. godine. 

"To je nekakav začarani krug: stripovi se ne prodaju jer su skupi, skupi su jer su naklade male, naklade su male jer se ne prodaju" - Marko Šunjić (SCREENSHOT: YouTube)

Reci nam nešto o počecima Fibre. Ti si obožavao strip, ali si primijetio da na našem tržištu nema kvalitetnih stripova, i da ih nitko neće objaviti ako ih ti ne objaviš …

- Ja sam odrastao na stripovima koji su bili popularni kad sam bio dijete, dakle „Zagor“, „Tex Willer“, „Alan Ford“ i tako dalje. I onda kada je počeo rat, 1991. godine, stripovi su prestali dolaziti na kioske jer su izlazili uglavnom u Srbiji. Tada sam taman krenuo u gimnaziju i bilo je, kao, stripovi su ionako samo za djecu, a ne za odrasle. Završio sam gimnaziju, upisao faks u Zagrebu 1995. godine, i onda se nakon par godina na kioscima pojavio „Mister No“, koji je bio moj omiljeni junak iz djetinjstva. Kupio sam taj strip i dogodio mi se flashback, kao Proustov madeleine. I onda sam počeo mahnito kupovati i skupljati sve te stare stripove koje sam kao dijete volio. Skužio sam da mi nekako nisu više tako super kao što su mi bili kad sam bio dijete, jer sam ih u međuvremenu, na neki način, prerastao. Znači - volim stripove, ali dajte mi nešto drugačije, nešto što odgovara odraslijem meni. Tako sam tako počeo njuškati i tražiti pa sam naletio na super stvari koje su me oduševile. I htio sam još toga. Kao neki junkie koji se navukao na drogu, dajte mi još! 

Prije nego što je Fibra počela, je li kod nas bilo klasika tipa "Maus", "Persepolis" …?

- Ne, čak ni toga nije bilo. Fibra je imala sreću što su prije nje u Hrvatskoj uglavnom izlazili samo ti klasični strip junaci iz sedamdesetih i osamdesetih, znači, stvari poput talijanske Bonelli produkcije - „Zagor“, „Alan Ford“, ili klasični francuski stripovi tipa „Blueberry“, „Asteriks“ …

„Tintin“?

- „Tintin“ je bio u izdanju Algoritma, tamo negdje 2010. godine, ali ga oni nisu dovršili. Tako da je Fibra imala sreću što je mogla birati creme de la creme. Ja sam čitao i birao - ovo mi je super, ovo želim objaviti, i tako sam objavljivao sam vrh svjetske strip produkcije, što je u principu velika rijetkost u svijetu, jer nemaš baš situaciju u drugim državama da je pod jednom izdavačkom kućom, pod jednim krovom, tolika koncentracija kvalitete. Svugdje drugdje imaš konkurenciju, svi se bore za naslove i rijetko se dogodi da je toliko svega dobroga pod jednim krovom. Tako da Fibra vjerojatno ima jedan od najboljih kataloga na svijetu. 

„Maus“ ima već pet izdanja (IZVOR: Fibra)

Ja se s tim slažem. Je li se pojavila neka konkurencija u međuvremenu? Zerocalcare mi je bio odličan, to nije Fibra izdala …

- To nije Fibra. Kolikogod da Fibra radi, ipak ne može sve. Pojavili su se neke kolege izdavači koji pokušavaju, imaju neki svoj put, filozofiju, viziju .. Samo, to nije jednostavno. Fibri je sad bitno lakše utoliko što ima ime, brend koji je prepoznatljiv i ljudi su nekako navikli vjerovati brendu jer ih nije iznevjerio. Budući da Fibra toliko toga objavljuje, nekome novome se puno teže probiti, što mi je žao, ali tako je. Međutim, ipak su se zadnjih godina pojavili i CRŠ i Barbatus i Sputnik, nekoliko novih izdavačkih kuća koje se trude i rade dobre stvari. Rekao bih da je Fibra probila led i da predvodi taj val.

Koliko sam skužila, sve je počelo kao “passion project”, ali vi sada zapravo poslujete s dobitkom?

- Da. Ja sam nekih 15 godina radio paralelno svoj programerski posao i Fibru u slobodno vrijeme. U tvrtki u kojoj sam radio kao programer, radili smo softver za Hrvatski Telekom i onda nas je Telekom odlučio zamijeniti s nekim drugim. Ja sam se našao u poziciji da biram hoću li ići na neki novi projekt, neki ozbiljniji posao koji će mi uzimati puno vremena, što bi značilo da neću imati vremena za Fibru, ili ću se samo posvetiti Fibri. Odlučio sam se posvetiti samo Fibri, i odonda ona baš posluje uspješno i stabilno. Kvaka je u tome što je Fibra mali pogon - samo dvoje zaposlenih, što je za kuću koja godišnje radi preko 100 izdanja jako malo. To je anomalija. Ja sam sposoban u tom dijelu pripreme, prijeloma … puno toga radim sam. Obavljam, dakle, prijelom, radim oko 90 posto posla oko pripreme izdanja, ali i računovodstvo, pregovore, uređivanje … Skoro sve osim prijevoda i skladištenja. Imamo prevoditelje, lektora, dizajnericu i skladištara. Većina njih su freelanceri, a kad bi Fibra bila “normalna” kuća, kad bi imala redakciju sa sedam-osam ljudi, koliko bi bilo normalno za taj obim posla, pitanje je koliko bi bila uspješna ili profitabilna. No, za sada, dok ja hendlam većinu posla, to funkcionira.

Imate li sada veće naklade nego prije? Znam da je to ranije bilo otprilike 500 …

- Nešto malo … Da, naklade su 500 primjeraka. Tu i tamo se dogodi - Igor Kordej, Manu Larcenet – neka “jača” imena idu i do 1.000 primjeraka. Prosjek je 500. To je, nažalost, stvarnost, s obzirom na to da smo malo tržište i da stripovi više nisu popularni kao nekad. To je nekakav začarani krug: stripovi se ne prodaju jer su skupi, skupi su jer su naklade male, naklade su male jer se ne prodaju. To je, dakle, začarani krug iz kojega je teško izaći. 

Ja sam nekako pomislila, kada sam pročitala da poslujete s dobitkom, da je popularnost stripova ipak narasla …

- Kvaka je u tome što je Fibra godinama radila na nuli ili s minusom, ali svejedno je imala veliku produkciju zato što joj nije bilo nužno da zarađuje - ja sam imao drugi posao od kojega sam živio. Nakon toliko dugog niza godina stvorio se ogroman back catalogue. Publika je malo narasla i ljudi su počeli kupovati te stare stvari.

Stranica kultnog "Perzepolisa" (IZVOR: Fibra)

Je li bilo stripova koji su imali više izdanja?

- Da, recimo, „Maus“ ima već pet izdanja. Znači pet puta 1.000 – „Maus“ je na skoro 5.000. „Perzepolis“ također ima tri izdanja. To je moja misija, da dokle Fibra postoji, ti neki klasici kao što su „Maus“ i „Perzepolis“ bit će dostupni na policama. Mislim da ti stripovi moraju biti dostupni. „Maus“ i još neki meni bitni stripovi neće nikada izaći iz tiska. 

Možeš li nabrojati još par tih stripova koji će uvijek biti dostupni?

- „Eternaut“, „Svagdanja borba“, „Čuvari“, „V for Vendetta“ … Neke stvari koje su meni bitne svjetonazorski, koje su bitne kulturološki, koje su bitne za strip kao medij …

U ranijem intervjuu za Lupigu puno je riječi bilo o Algoritmu, jer se on odvijao kada je Algoritam propao. Ostali su vam dužni pola milijuna kuna. Možeš li nam dati update o toj situaciji? Koliko znam, Znanje je naslijedilo Algoritam, i kada idem u tu knjižaru, vidim tamo puno vaših stripova.

- Znanje i Hoću knjigu su naslijedili Algoritam. Na kraju se ispostavilo da je dobro da su oni propali, iako nas je to koštalo. Srećom, ovi koji su preuzeli Algoritam, dakle, Znanje i Hoću knjigu, su na nekim zdravim nogama. To sada funkcionira normalno, i više nema takvih problema, niti bih ih ja dopustio. Fibra ima jak webshop i vjernu publiku, tako da ne ovisi o lancima knjižara. Meni nije neophodno da tamo budem prisutan, kao što je prije bilo s Algoritmom. Nema smisla da nekome daješ nove naslove, on to prodaje i onda ti ne plati. Sa Znanjem to sada funkcionira normalno, mi im damo nove naslove, oni to prodaju i plate nam. 

Kakva je situacija sa striparnicama kod nas? Ja znam za „Stripovi na kvadrat“ u Preradićevoj - onako, klasično, malo, simpatično mjesto. Koliko ste orijentirani prema njima i koliko vam je važno da se vaši stripovi i tamo nalaze?

- Mi smo frendovi - scena je mala. Postoje još tri striparnice – „Asteroid B612“ u Gajevoj u Zagrebu, „Babilon“ u Đakovu i „Columbo“ u Splitu. Super je da postoje, da se ta kultura razvija. Meni će moja publika doći na webshop, ali svejedno, super je da možeš doći na takvo mjesto, naletiti slučajno na nešto, pogledati, prolistati. Jako je bitno da striparnice postoje, ali šteta što svi, koliko sam shvatio, grcaju u problemima, kao i knjižare. Ali evo, opstaju, i po meni je bitno da opstaju, i nadam se da će preživjeti što duže. 

Ovo je više moja osobna refleksija: kad nekome kažem da obožavam stripove, reakcija često bude neki blago prikriveni podsmijeh, u smislu “ha-ha, kako djetinjasto” ili “to je treš”. Koliko misliš da su se te predrasude u vezi stripova kao navodnog šunda ili treša promijenile i koliko je Fibra doprinijela u razbijanju tih predrasuda? Na koncu, je li to jedan od tvojih ciljeva?

- Nije da mi je cilj per se. Počeo sam se baviti stripovima jer imam potrebu biti kreativan, izraziti se, a kako ne znam crtati i slabo pišem, onda je urednički izbor moj način da se izrazim. Kad bih mogao crtati i pisati, radio bih to. Te stripove koji su meni dobri i želim ih objaviti - dajem ljudima da čitaju. Samim time što biram stvari koje su kvalitetne, onda se nekako kao side effect, nuspojava, događa to da se stripovi malo drugačije gledaju. Netko tko je mislio da su stripovi šund, pa uzme „Mausa“, pa uzme „Perzepolis“, pa uzme „Čuvare“, pa kaže “gle, nije to baš tako”. Ne možeš te stvari raditi na silu, nego moraš raditi kvalitetno, dugoročno, i onda će se ta paradigma nekako polako, sama od sebe promijeniti. Ljude treba samo na neku foru nagovoriti da uzmu strip u ruke. Ljudi su zbog tih predrasuda neskloni probati, uzeti strip u ruke, ali kada ih pridobiješ da uzmu nešto u ruke, onda se iznenade, pa uzmu drugi, treći … I onda su moji!

Kordej & Colin (IZVOR: Fibra)

Koliko su bitne knjižnice u svemu tome? Ja sad, recimo, idem na Brač, i knjižnica u Supetru je jako dobro opskrbljena Fibrinim stripovima. Znači, gradić na malom otoku ima mjesto gdje se može pročitati stvarno puno kvalitetnih francuskih stripova … Dakle, tu je taj element dostupnosti, čak i u nekim malim sredinama gdje nikad ne bi pomislio da ćeš naći tako nešto.

- To je nešto što mene jako veseli jer sam svjestan da ti stripovi nažalost nisu jeftini, nisu dostupni svima. Nekad kad smo bili klinci, umjesto dvije krafne za užinu na velikom odmoru kupio si strip. Taj dan si bio gladan, nema veze! Danas stripovi, bar oni koje Fibra radi, ipak koštaju neki novac koji klincima uglavnom nije dostupan, ali zato mi je bitno da su oni dostupni kroz knjižnice. Ne moraš kupiti, odi u knjižnicu, posudi, pročitaj. Knjižnice su jako bitne da onima koji si ne mogu priuštiti kupovinu omoguće konzumaciju tih stripova. To je prava stvar, to me baš veseli. Događa mi se da dobijem mejlove … Na Visu imamo jednu knjižnicu gdje su tete knjižničarke super, pa mi pričaju kako imaju par lokalnih stanovnika koji jako vole stripove i njima je to jako živa scena, i preko zime … Mene to veseli! Znaš da si nekome donio neku emociju. Dođu mi mejlovi - kako mi je strip promijenio život. Kao uredniku i izdavaču, to mi je velika satisfakcija.

Možeš li mi pojasniti proces odabira stripova? Velika većina tvojih stripova u izvorniku nije na engleskom, nego uglavnom na francuskom. Čitaš li ih na izvorniku, i kako ih otkriješ? Kojim se kriterijima vodiš za odabir?

- Jedini kriterij kojim se vodim je taj da mi strip kad ga pročitam bude dobar. Moj ukus je kriterij, i to je srećom jedini kriterij koji imam. Do sada se očito pokazao dobrim. Nekima je Fibra previše umjetnička. Nije toliko komercijalna, naginje artu, nije baš mainstream, iako ima ponešto za sve. Moj ukus je dobar lakmus papir i trudim se ne ići protiv sebe. Ne mogu protiv sebe. Ako mi se nešto ne sviđa, ne sviđa mi se, kolikogod to bilo razvikano. Ja puno čitam zato što sam strip fan, i toga toliko gutam, na talijanskom, francuskom, španjolskom. Čitam na izvorniku, dobivam PDF-ove na uvid unaprijed, prije nego što su stripovi službeno objavljeni. Neki veliki izdavači s kojima dugo surađujemo već znaju moj ukus, pa mi šalju stvari koje bi mi mogle odgovarati.

Da li postoji neki naziv ili kategorija za tu vrstu stripova koje ti najviše izdaješ? Ja to zovem “artsy” ili umjetnički strip.

- Graphic novel? Na hrvatskom crtani roman, iako je crtani roman nekakav pogrdan izraz jer u naše vrijeme crtani romani su bili vestern stripovi. “Roman” bi trebao značiti roman kao vrhunac književne forme, ali roman u slikama - nacrtani roman. Graphic novel je izraz kojeg su Amerikanci skovali ne bi li odvojili umjetničke stripove od konfekcijskih, industrijskih ogromnih serijala, sveski – „Zagor“, „Batman“ - koji traju od 1939. godine … Graphic novel je jedna priča, jedna cjelina i to je to. 

Je li Fibra izdavala neke stripove koji bi bili više “comic” serijali?

- „Batman“, „Rip Kirby“, „Calvin i Hobbes“ … To su iznimno kvalitetni serijali. Fibra je, međutim, najviše fokusirana na stripove koji su zaokružena cjelina, koji ne traju unedogled i nemaju po milijun epizoda, nego je unutar jedne knjige cijela priča - ili dvije, tri knjige. Self-contained. 

Možeš li nam predstaviti Fibrinu dječju podetiketu Niku?

- Moja kći se zove Nika, i kad se zainteresirala za stripove, nisam joj imao ništa za dati da čita. Dakle, imam kolekciju od tisuća i tisuća stripova, a nemam joj što dati, jer svi moji stripovi su ozbiljniji, nisu za njen uzrast. Kako bih njoj dao nešto da čita, pokrenuo sam podetiketu Nika u kojoj sam birao neke stripove za djecu. I to joj se svidjelo, a svidjelo se i hrpi druge djece, jer takve stvari baš nedostaju. Dječji stripovi me baš vesele, jer moramo odgajati novu publiku. Mi stare prdonje idemo polako prema zalasku sunca, a novi klinci dolaze i treba ih nekako privući stripu, a za to trebaju kvalitetni sadržaji. Klincima od sedam-osam godina ne možeš dati „Mausa“. Moraš im dati nešto lagano, duhovito, šarmantno. To je ideja - da klinci zavole čitanje i strip. Od tih dječjih stvari jako su popularna „Hilda“, „Višnjin dnevnik“, „Veliki zli lisac“ - kao dobar Pixarov crtić. To su sve strani stripovi, nažalost.

Iz edicije Nika (IZVOR: Fibra)

Meni je sinonim za domaći strip „Modra lasta“ nisam ju dugo uzela u ruke, pa ne znam da li se oni još uvijek drže?

- „Modra lasta“ i dalje izlazi. I dalje imaju strip od nekoliko stranica, ali sad to dosta varira. Nije to kao nekad kad je stalno išao Ivica Bednjanec s „Osmoškolcima“, „Jasnom“ i „Lastanom“. Sada imaju autore koji rade po par sezona, pa dođu novi … To je isto okej. Znači, postoji i to. Jako je bitno za mlade autore da se imaju gdje objavljivati, učiti se stripu, početi nešto raditi i od toga živjeti.

Imamo li neke novije strip autore na koje bi trebalo obratiti pažnju, i koliko je Fibri važno da podrži lokalnu strip scenu? Moram priznati da nisam baš upoznata s novijim hrvatskim stripom, znam samo klasike - Macan, Žeželj, Kordej …

- Fibra zadnje tri godine objavljuje „Godišnjak hrvatskog stripa“. To je edicija koju uređuje Darko Macan gdje on svake godine izabire najbolje od domaće strip produkcije. To je album od oko 140 stranica, s više stripova od osam do deset stranica. To je naš mali doprinos tome da se autore vidi i čuje. To je i dalje premalo, trebalo bi to pojačati, ali zasad je to realnost. Postoje novi klinci koji crtaju i koji su super. Korina Hunjak, recimo, pa Mihael Bađun ... Sjajnih crtača ima, vidiš drugačije glasove, svaki ima svoj stil … Tu treba rada, treba brusiti i raditi na tome da postanu vrhunski, a to mogu samo ako ih netko objavljuje. Ima nekoliko fanzina, udruga Hrvatski autorski strip, „Strop“ Darka Macana, tako da postoji aktivna domaća strip scena. Fibra je tu korak iza - znači, kad ti klinci postanu baš, baš dobri, onda dođu do Fibre, a prije toga moraju izučiti zanat. 

Možeš li preporučiti neki Fibrin strip koji je prošao nezapaženo, a tebi je jako drag?

- Za većinu stripova koji su meni baš dobri, ne mogu reći da su baš prošli nezapaženo. Kao podcijenjen strip izdvojio bih „Bracu“, strip koji sam objavio prošle godine i jako me dirnuo, a nije baš imao neki odjek. 

"Jako me dirnuo 'Braco', ali je prošao nezapaženo" (IZVOR: Fibra)

Kojim planiranim izdanjima se najviše veseliš?

- „Grička vještica“ - radi se o stripu kojega je Andrija Maurović nacrtao prema Neugebauerovom scenariju, koji je izlazio u Večernjem listu šezdesetih godina. Bio je objavljivan u sveskama nekoliko puta, ali uvijek po tehnologijama tiska koje su onda vladale - lošnjikavo. Mi smo otkrili da u fundusu Nacionalne i sveučilišne knjižnice postoji sačuvan cijeli originalni strip. Objaviti ćemo „Gričku vješticu“ s originala, koja će izgledati identično - ne kao crno-bijeli strip, nego će se vidjeti table kakve je on crtao, gdje se vidi svaki potez, s korektorom, greškicama, nijansama crne … To je baš za uživanje u crtežu. Tome se jako veselim. Jako smo dugo na tome radili i konačno će ove jeseni izaći. Jedva čekam!

Za kraj intervjua donosimo vam i kratku preporuku Dore Pavković za najbolje od recentnijih Fibrinih izdanja: dva stripa Manua Larceneta, kojega Šunjić (i mnogi drugi) smatraju trenutno najboljim strip autorom na svijetu. 

„Grupna terapija“ je nevjerojatno nadahnuti strip o nedostatku nadahnuća; urnebesna sprdačina s obilnim dozama samopodsmijeha. Larcenet se sprda sa samim sobom kao neadekvatnim i odsutnim ocem i “propalim” strip autorom kome je slava udarila u glavu. Mnoštvo je tu urnebesnih kaotičnih situacija, a Larcenet u potrazi za inspiracijom isprobava crtanje namjerno loših, trashy stripova unutar stripa najrazličitijih žanrova i stilova. Tako se, na primjer, razgovor sa sinom crtan Manuovim klasičnim stilom odjednom pretvara u treši mangu. Rijetko zabavno iskustvo čitanja!

„Cesta“, adaptacija slavnog romana Cormaca McCarthyja, ne može biti različitija od „Grupne terapije“ - stilski, tonski, vizualno … što ukazuje na to koliko je Larcenetov opus eklektičan. Izrazito atmosferičan, proganjajući strip, sličan jednoj ranijoj Larcaneteovoj adaptaciji, fenomenalnom Brodeckovom izvještaju. „Cesta“ prati preživljavanje oca i sina u pustošima Amerike nakon nedefinirane apokalipse. Putuju na jug i nigdje se ne zadržavaju dugo. Larcenet se uglavnom oslanja na crtež kako bi nam ispričao priču, s minimalno dijaloga. Postapokaliptički (pod)žanr po mom je mišljenju najupečatljiviji u vizualnim medijima - crtež savršeno dočarava atmosferu posvemašnjeg beznađa, ali i neku surovu ljepotu opustjeloga svijeta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.