Tekst prenosimo s prijateljskog Kulturpunkta

Kad sam pročitala vijest da je Jakov Sedlar snimio film "o mladoj Ruskinji koja istražuje svoj identitet na Pride paradi u Tel Avivu" znala sam da ovaj film po svaku cijenu želim pogledati (OK, ne baš po svaku cijenu nego besplatno). Domaći (hrvatski, i šire postjugoslavenski) filmovi koji obrađuju LGBTQ+ tematiku i likove oduvijek su mi predmet intimnog i profesionalnog interesa, i važno mi je detektirati i bilježiti u kojim se stilskim, formalnim i reprezentacijskim smjerovima u proteklih dvadesetak godina kreće ova još uvijek relativno mršava proizvodnja. Regionalni autori/-ce koji su se s početka 2000-ih, u vrijeme prvih Prajdova, pionirski otisnuli u ove tematske vode dugometražnim igranim filmom bili su redom benevolentni, liberalni, (pretpostavljeno) heteroseksualni muškarci i rijetka žena. Taj je prvi val iznjedrio Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, Go West Ahmeda Imamovića, Diši duboko Dragana Marinkovića i Čuvara granice Maje Weiss. U njihovim radovima homoseksualnost je uprezana u jaram kritike konzervativnog i opresivnog društva, pa su homoseksualni protagonisti/-ce nužno morali nastradati eda bi kritika društva bila jasnija. A lezbijska gledateljska pozicija postajala je pritom prostor kognitivnog sloma. 

Uistinu, predstavljanjem lezbijstva kao uopće mogućeg oblika egzistencije u godini suzavcem okupanog prvog hrvatskog Prajda 2002. film poput Finih mrtvih djevojaka bio je silno važan za lezbijsku vidljivost, no istodobno je servirao najcrnji scenarij za one koje sapfičkom stazom krenu. I dok je dobar dio pregladnjele lezbijske zajednice FMD pozdravio kao revolucionaran, osobno se živo sjećam goleme frustracije zbog tragične cijene vidljivosti i lezbijsko-gledateljskog bijesa koji smo "kolegica"[1] Iva Radat i ja tom prigodom detaljno pretočile u kritički osvrt. Premda posvjedočeno liberalan, progresivan i društveno osviješten autor (vidi njegov odličan dugometražni prvijenac Blagajnica hoće ići na more, 2000), Matanić je svejedno – po našem mišljenju – uspio ideološki promašiti. Može li se ipak onda, istom logikom, ova kritičarka nadati da bi autor Sedlarove pozadine mogao ugodno iznenaditi?

Znatiželja i(li) očaj

Jakov Sedlar, Tuđmanova državotvorna redateljska proteza, ideološki mi je toliko dalek da se s njegovim radom susrećem samo pukim nesretnim slučajem, kao onomad Zemlja s Melankolijom. Gledateljske traume od njegovog trapavog religio-nacionalističkog filmskog pisma nosim još od Gospe (1995) – a iz memorijske deponije bespotrebnih informacija nemoguće mi je deložirati opis Sedlara kao "hrvatske Leni Riefenstahl, ali bez Njemičina talenta", iz pera američkog producenta i redatelja Joea Tripiciana. Sedlarovi etički posrtaji nimalo ne zaostaju za estetskim – skandali vezani uza nj čak su i za hrvatske standarde impresivni, brojem i rasponom: njegovo poslovično falsificiranje povijesti, dokumenata; kako na filmu tako i onkraj njega, neovlaštena upotreba tuđeg intelektualnog vlasništva, netransparentno korištenje javnih sredstava, nepotistički manevri zapošljavanja kćeri po hrvatskim javnim obrazovnim institucijama, njegovo stalno zaposlenje u HNK na dvojbenim radnim mjestima… 

Kad je riječ o prikazu homoseksualnosti, Sedlarov autorski CV stavkama je dojmljiviji od mnogih (FOTO: HINA)

Međutim! Kad je riječ o prikazu homoseksualnosti, Sedlarov autorski CV stavkama je dojmljiviji od mnogih – još davne 1983. u kazalištu Trešnja postavlja progresivnu predstavu Bent o nacističkom progonu homoseksualaca prema tekstu Martina Shermana, a na filmu, adaptirajući Krležinu Agoniju (1998), ne libi se audiovizualno razraditi lezbijski podzaplet. U 2002. temi se opet vraća filmom Sjećanja na Georgiju, priči o sredovječnom gej glumcu na rubu živčanog sloma. Prema riječima kolege Grozdanića, ovaj komad trasha bio je proizvod "nesnalaženja, nekompetentnosti i neznanja", što možda ne ide u prilog Sedlarovom kvalitativnom tretmanu homoseksualnosti, no svakako je indikacija redateljevog kontinuiranog entuzijazma oko rečene teme. To mi je, očajnoj kakva jesam, bilo dovoljno da Sedlarovom novom filmu To Love and Back pristupim s dozom znatiželje i otvorenosti kakvu zasigurno ne bih poklonila njegovim drugim dokazano revizionističkim doku-kreacijama kao što su, recimo, Pravednik Stepinac ili pak Jasenovac – istina. 

No i prije no što sam i pokrenula player, dočekao me prvi gledateljski izazov. "Važno je što se film premijerno prikazuje na jednom od najvećih i najpoznatijih LGBTQ festivala na svijetu", rekao je Sedlar za Hinu. Je li samo meni neobično što nikome iz Hine, ni medija koji su vijest prenijeli, nije palo na pamet zguglati taj "najpoznatiji festival"? Da jesu, jedva bi preko lokalnih filadelfijskih novina iskopali vijest o virtualnom festivalu naziva PrideFLIX čije mrežne stranice ne sadrže program festivala (!), pa tako u principu nema traga da je Sedlarov film uopće ondje (virtualno) prikazan. Ali, dobro, takva je valjda priroda PR-a, i napumpavanje priče se podrazumijeva, čak će i najobjektivnija domaća izvještajna novinska agencija takvo što nekritički podržati. I zato sam odlučila da mi taj fabricirani suvišak promocije neće kontaminirati čitanje filma.[2]

U potrazi za žanrom

To Love and Back na Imdb-u je deklariran kao dokumentarni film, dok ga Sedlar u medijskoj najavi nešto sramežljivije opisuje kao "dokudramu", nadahnutu susretom s Ruskinjom koja je došla u Tel Aviv "istražiti tko je ona uistinu". Sedlar je svojim kontroverznim radovima već dokazao da žanr dokumentarnog filma doživljava više kao set tehničkih ili stilskih zahtjeva, okvir u koji se može utrpati bilo kakva "istina", čak i kad ta istina falsificira povijest i služi kao sredstvo širenja mržnje. Sudeći po sinopsisu ovoga filma, pitanje istinitosti i autentičnosti priče bilo je mogućno slabijeg političkog naboja, no svejedno su me zanimale implikacije redateljeve žanrovske identifikacije i dosega njegova intelektualnog (ne)poštenja.

Film se otvara doku-kadrovima eksterijera oronule ruske zabiti (Šatura, gradić stotinjak kilometara od Moskve). Kamera potom prelazi u interijer gdje zatječemo dvije 20+godišnje djevojke, Sašu i Valeriju, koje iz nerazjašnjenih razloga međusobno razgovaraju na engleskome i čitaju radove pjesničke zvijezde Instagrama, Rupi Kaur. (Pivo osobi koja javi autorici da je Sedlar bez dopuštenja i navođenja izvora za svoj film iskoristio oko tucet njezinih radova). Djevojke su, implicira se, zaljubljene, no svoju ljubav ne mogu konzumirati – čak ni u zatvorenom prostoru – jer će ih sugrađani "obilježiti, a možda i fizički napasti". Saša je pomirena s takvom sudbinom, a Valerija – koja ostaje protagonistica filma – odlučuje otići na Pride u Tel Aviv i testirati svoju seksualnost na slobodnom (sic!) teritoriju. U Tel Avivu se nalazi s redateljicom Alinom, "pravom lezbijkom", koja potom bilježi čitav proces junakinjinog lezbo-istraživanja – kroz razgovore s kamerom, s LGBT ekipom, kroz prajdovske partije, flertovanje i spetljavanje sa ženama itd. 

Ruskinje Valerija i Saša iz nepoznatih razloga razgovaraju na engleskom jeziku (SCREENSHOT: To Love and Back)

Što se tiče radnje filma, u klasičnom je smislu, dakle, nema. Valerija osvaja prostor vlastite slobode u ultimativnoj zemlji-okupatoru, ali njoj ovo čitanje nije dostupno. S najiskrenijom znatiželjom zaranja u queer svemir – i njezino povjerenje u projekt i autora Sedlara je opipljivo i dirljivo; ona se svlači, pleše, s kamerom dijeli svoje nesigurnosti, emocionalna otkrića, suze i smijeh. Svojom nevinošću, više od ičega drugoga, Valerija stvara dojam doku-autentičnosti i nosi film na svojim plećima – sve dok na scenu ne stupi: Vladimir Putin. Uistinu, i pod Sedlarovom scenarističkom palicom, junakinja ga u filmu sve češće zaziva, a u završnici mu se i izravno obraća u kameru, pozivajući g. Putina, tog moćnika nad moćnicima, u "naš svijet", na Pride u predivni Tel Aviv gdje će svjedočiti snazi naše ljubavi, itd. 

Ako vam ovo zvuči prilično bizarno, to je zato što jest. I dok je u svojoj nevinosti još i funkcionirao kao komadić nečijeg (makar politički kratkovidnog) istraživanja, invokacijom Putina film se razotkriva kao još jedan oportunistički poduhvat Jakova Sedlara, u ovom slučaju u službi izraelskog pinkwashinga i navodne kritike totalitarizma. Dojučerašnji osobni filmograf malog hrvatskog Putina Franje Tuđmana danas poziva ruskog diktatora na red, i na izraelski Pride![3] Istinabog, pažljivija gledateljica mogla je shizofrenu ideološku bazu filma detektirati već u samoj uvodnoj špici na kojoj vijori zastava duginih boja preko kojih se protežu slova "Oluja film presents". Je li moguće zamisliti poremećeniji, politički ciničniji kadar? 

U etičko-estetskom mulju

Do grla u nevoljama sa žanrom (dokumentarac? dokudrama? krv nije voda?) te zbunjena i osupnuta potpunom mrežnom nevidljivosti filma onkraj Sedlarovih promotivnih sebića, kritički relevantne informacije odlučila sam potražiti u najmračnijem zakutku Interneta! Uistinu, kad sam putem Facebooka kontaktirala protagonistkinju filma Valeriju, inače Ukrajinku, doznala sam da film nije njezina priča, da je baziran na "priči koju je Jakov smislio" plus na njezinoj improvizaciji. Drugim riječima, film nije dokumentarac, ni dokudrama, nego Sedlarova smišljotina – što bi bilo posve legitimno da je plasiran pod drugom etiketom. Baš kao što je njegove filmske posvete Tuđmanu ili Stepincu valjalo svrstati u žanr znanstvene fantastike. Osim što je sumnjiva etička odluka, servirati ovaj film kao dokumentarac o ruskim lezbijkama problematično je i u smislu osobne sigurnosti protagonistkinja – premda Ukrajinke, ovim filmom djevojke na sebe preuzimaju doku-etiketu koju možda nije najpametnije nositi na područjima bivšeg Sovjetskog Saveza.[4] Pred odjavnu špicu, klasična dokumentaristička bilješka o sudbini protagonistkinje kaže: "Valerija se još i danas hrabro i s ljubavlju trudi smanjiti mržnju, strah i poticati toleranciju."

Na kraju će se ispostaviti da dokumentarac nije dokumentarac i da nije Valerijina nego Sedlarova priča (SCREENSHOT: To Love and Back)

Film To Love and Back vjerojatno neće vidjeti više gledatelj(ic)a od 579, koliko je navodno platilo ulaznicu za Agoniju. Oni koji ga pogledaju pamtit će ga sat-dva po očajnoj montaži zvuka, povremeno lijeno nesinkroniziranim sa slikom, po lošem engleskom, po nelagodnim voajerskim kadrovima djevojačke golotinje i možda najviše po Valeriji koja uistinu daje sve od sebe i – zahvaljujući nepoznavanju ideopolitičkog zaleđa i zadužbine Jakova Sedlara – film iznosi svojim entuzijazmom i uvjerenjem da radi važno umjetničko djelo. U tom smislu Sedlarov film ostaje bizarni bastard autorove zanatske nekompetencije i oportunizma, te nečije nevine i iskrene vjere u snagu filma da mijenja svijet. Drugim riječima: govno umotano u zastavu duginih boja. 

Šteta tkanine.

[1] Kad kažem kolegica, razumije se, mislim na tadašnju djevojku.

[2] Također, na svojim Facebook stranicama Sedlar se svojedobno javio s Pridea u Tel Avivu, s informacijom da ondje snima film s "preko 250.000 statista". Čekamo Hinu da prenese vijest.

[3]Radni naslov filma bio je Zašto Vladimir Putin nije došao na Pride u Tel Avivu?

[4]Prije svega par godina sudjelovala sam na lezbijskoj konferenciji u Kijevu, gdje su hotel u kojem se održavala opkolile konzervativne skupine, trebala nam je policijska zaštita, a i jedan od prozora hotela je razbijen u napadu. Ukrajina, moglo bi se reći, nije mnogo tolerantnija od Putinova carstva.

Lupiga.Com via Kulturpunkt

Naslovna fotografija: To Love and Back