TRENUTAK ISTINE: „Ja ne pozivam na raspad Ruske Federacije, već ga predviđam“

Alexander Etkind

17. lipnja 2022.

TRENUTAK ISTINE: „Ja ne pozivam na raspad Ruske Federacije, već ga predviđam“

Alexander Etkind (1955. Sankt-Peterburg, Rusija) profesor je istorije i šef katedre za odnose Rusije i Evrope na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci. Tekst je izvorno objavljen u The Moscow Times.

Šta se desilo sa Ruskim carstvom? Raspalo se na kraju imperijalističkog rata. Šta se desilo sa Sovjetskim Savezom? Raspao se na kraju Hladnog rata. Šta će biti sa Ruskom Federacijom?

Odgovor je očigledan, mada će mnoge rastužiti. Ruski patriotizam je takav da čak ni oni koji se protive režimu u Kremlju nisu spremni da priznaju imperijalnu prirodu sadašnje ruske države. Čak i oni koji aktuelnu rusku vlast smatraju nepravednom, nekompetentnom ili jednostavno opasnom, veruju u opstanak Ruske Federacije u njenim granicama. Čak i ljudi poput mene, koji Ukrajini žele vojnu pobedu, a ruskim vladarima izlazak pred međunarodni sud, nisu spremni da priznaju da će to posledično dovesti do prestanka postojanja same zemlje.

Kolaps je već dugo predmet zebnje i predviđanja. Mogao se usporiti povoljnom ekonomskom situacijom, kompetentnom vladom, veštom diplomatskom igrom ili prosto srećom. Vladajuća partija je izabrala naziv koji upravo odražava njen duboki strah od raspada, kao i izostanak drugih vrednosti: Jedinstvena Rusija.

Ruski partneri na međunarodnoj sceni nisu želeli ovaj raspad. Neki su bili zahvalni federaciji za okončanje opasnog i skupog Hladnog rata. Drugi su se jednostavno opirali promenama, kakve god da su, plašeći se njih više nego samog rata. Do kolapsa koji preti federaciji neće doći zbog stranih naroda ili vlada, već protiv njihove volje i suprotno njihovim predviđanjima. Verovatno će se to desiti i protiv volje građana Rusije: takvi problemi se obično ne rešavaju na izborima.

Dugo vremena – dve decenije – u Rusiji se ništa istinski značajno nije događalo. Sve se promenilo sa drugim rusko-ukrajinskim ratom, koji pristalice ideje ujedinjene Rusije nikada nije trebalo da započnu. Za one koji su zabrinuti za očuvanje federacije došao je trenutak istine.

Era imperija odavno je gotova. Carstva su propadala nakon ratova i ustanaka u kojima je mnoštvo nacionalnih država nastalo na ruševinama bivših kolonija. Poljsko-britanski pisac Džozef Konrad smatrao je da na svetu ne postoji nijedan komad zemlje koji nije kolonizovan. Engleska, bivša rimska kolonija, postala je središte novog carstva. Poljsku, centar gravitacije u istočnoj Evropi, podelile su među sobom tri neprijateljske države. Istočna Pruska, nekadašnja metropola i mesto krunisanja kraljeva, pretvorila se u koloniju. Ranije se gotovo isto desilo sa zemljom Tatara. Istorija se odvija bez ikakvih pravila. Carstva rastu i opadaju, kao talasi na olujnom moru.

Ukrajina
"Čak ni oni koji se protive režimu u Kremlju nisu spremni da priznaju imperijalnu prirodu sadašnje ruske države" (FOTO: Lupiga.Com)

S druge strane, gotovo sva carstva su nestala u 20. veku, u procesu nazvanom dekolonizacija. Carstvo je poraženo drugim oblicima države: nacionalnim i federalnim. Savremena Rusija, nacionalna država, sebe naziva federacijom, poput Nemačke ili Švajcarske, a zapravo se ponaša kao imperija u fazi opadanja.

Po čemu se federacija i imperija razlikuju? Federaciju definiše sloboda ulaska i izlaska njenih članova. Imperije se održavaju silom, dok se federacije ne protive svom raspadu. Početkom 20. veka to se zvalo „pravo na samoopredeljenje, uključujući secesiju“. Ovaj princip je sadržan u Deklaraciji o pravima naroda Rusije, koju su boljševici usvojili novembra 1917. Kasnije je nestao iz ustavnih tekstova.

Neke kompozitne federacije su se raspale bez upotrebe sile, kao što su Sovjetski Savez i Čehoslovačka. U drugim slučajevima, raspad je izazvao građanski rat uz međunarodno učešće. To se u istoriji desilo u Sjedinjenim Državama, a u naše vreme u Jugoslaviji: snage su bile nejednake, a jedna strana je nametala svoju volju drugoj. Bilo je slučajeva i kada je raspad bio miran, ali su povređeni ponos i poništene ambicije doveli do odloženog nasilja. To se zove revanšizam i otvara put novom ratu.

Ja ne pozivam na raspad Ruske Federacije, već ga predviđam; u tome je razlika. Raspad se mogao izbeći – bilo je dovoljno ne pokrenuti rat sa Ukrajinom. Ali revanšizam je bio jači od opreza. Raspad ove federacije – kompleksne, veštačke, krajnje neravnopravne i sve neproduktivnije zajednice – dogodiće se zbog njenih lidera u Moskvi i samo zbog njih. Oni koji vole federaciju, oni koji misle da bi ljudima bilo gore ako bi federacija nestala, oni koji ideju ujedinjene Rusije vide kao glavnu, pa čak i jedinu političku vrednost – svi oni za to treba da krive one i samo one koji su započeli ovaj rat.

Na koliko delova će se raspasti ova federacija i da li će ti delovi odgovarati sadašnjim granicama njenih republika i pokrajina? Narod će odlučiti u svakom pojedinom slučaju. Na lokalnom nivou, postojeće institucije, lideri i granice imaće ulogu u primeni „prava na samoopredeljenje, uključujući secesiju“. Međutim, ima još mnogo drugih odlučujućih faktora: ekonomskih i kulturalnih, domaćih i međunarodnih. Nove države će biti raznolike: neke će biti demokratske, druge autoritarne. Sve će biti više povezane sa svojim susedima, trgovinskim i bezbednosnim partnerima, nego sa bivšim, istrošenim i odbojnim srodnikom.

Teritorije koje su pripadale drugim nacionalnim entitetima pre nego što su ušle u sastav Rusije posle Drugog svetskog rata (Istočna Pruska, delovi Karelije, Kurilska ostrva) sa neskrivenim zadovoljstvom će napustiti federaciju. Etničke i verske tenzije u naročito kompleksnim područjima kao što je Kavkaz mogu izazvati nove ratove. Raspad federacije dovešće do daljeg rasta socijalnih nejednakosti, što je obeležje Rusije poslednjih decenija. Pokrajine koje proizvode sirovine biće bogatije, a ostali regioni će biti siromašniji. Narodi koji uživaju veće slobode pokazaće novu kreativnost. Počeće da trguju onim što samo slobodna društva mogu da stvore. Izumeće svoje komparativne prednosti, nove i jedinstvene.

Istorija će se nastaviti. Međunarodna zajednica, koja ne voli prevrate, konstatovaće promene pre ili kasnije i potrudiće se da izbegne krvoproliće. Onda će biti održana mirovna konferencija, po uzoru na Parisku konferenciju 1918.-1919. koju su organizovali pobednici Prvog svetskog rata. Rusija, koja je do tada već bila potpisala separatni mirovni sporazum u Brest-Litovsku, nije bila pozvana. U pregovorima za novi mirovni sporazum posredovaće susedi novih zemalja: Ukrajina, Kina, Norveška, Poljska, Finska, Kazahstan i druge. Svoju ulogu će imati i istorijski uspešnije federacije, kao što su Evropska unija i Sjedinjene Države. Novi Evroazijski ugovor će završiti posao započet u Versaju pre jednog veka.

Prevela Milica Jovanović

Lupiga.Com via Peščanik

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Srodne novice

broj komentara: 15

Komentari

  1. Prolaznik prije više od 2 godine

    @Mad Max - vaš komentar apsolutno opravdava vaš nadimak - mad! "Autor teksta" je Rus, pa je malo blentavo da ga se optužuje za rusofobiju. S druge strane vaša dijagnoza je puno jasnija - vi ste rusofil, samo zato što ste Srbin. To je toliko glupo i besmisleno da ne znam kako vas nije sram.

  2. Mad Max prije više od 2 godine

    Nemoguće je ne primetiti - osim rusofobije koja je vidljiva iz svemira - određenu nedoslednost autora teksta: u prvoj rečenici on upućuje na zakonomernost istorijskih procesa, sa jasnom aluzijom na predstojeći raspad Ruske federacije jer se, jelte, posle rata raspalo u Rusko carstvo (I svetski rat) a posle rata (Hladnog) se raspao i Sovjetski savez. Na kraju, pak, šestog pasusa, autor kaže: "Istorija se odvija bez ikakvih pravila". Rekao bih da je tako i sa ovim tekstom: pisan je bez ikakvih pravila. Logičkih, naučnih i bilo kakvih.

  3. Desno od lijevo prije više od 2 godine

    @kretetusa crno-zelena ili zeleno-crna koalicija na balkanu se nece ni osjetit jer je balkan svim njemackim strankama pa i ovim dvijema u drugom planu, jedino bi mogla srbija stradat kao kolateralna zrtva dosljednije njemacke politike protiv ratobornog putina koji ih je 20 godina vukao za nos i doveo ih u situaciju da je bajka o jeftinom ruskom plinu samo kgb-ova propagandna bajka na koju su njemacki politicari nasjeli dok ih je ostatak svijeta bezuspjesno upozoravao. Ta bajka kako su samo zapadni temelji na sirenju trzista/kapitala dakle novcu je samo bajka za naivne quasi ljevicare kojima se jos uvijek u kremlju prividaju komunisti i borci protiv zapada/kapitalizma iako su i oni dok ih je bilo isto kao i zapad radili na sirenju trzista/kapitala dakle novca. Dok rusko sirenje trzista/kapitala dakle novca kroz slijepo vezanje europe za navodno jeftine ruske energente iako rusija sustavno vojno napada svoje susjede koristeci zapadne novce vec 20 godina u tim ratovima ti ne vidis nego samo mantras propagandnu bajku iz proslog stoljeca

  4. kretetusa prije više od 2 godine

    'na scenu stupa crnozelena ili zelenocrna koalicija koja ce za putina ... biti puno neugodnija'

    nije stvar u tome sto ce putinu biti ugodno ili neugodno, nego koliko ce biti bolno po nas. mislim da neke sustinske razlike izmedju koalicija u odnosu prema putinu i nece biti osim na razini medijskog/politickog spina. biti ce zato razlika u prebacivanju troska sankcija, pomoci ukrajni i budgeta za naoruzanje ...a to vodi u unutarnjepoliticka trvenja....

    EU zajednistvo se temelji na zajednickim humanistickim vrijednostima....BRUS! temelji se na sirenju trzista/kapitala i eu fondovima. dakle novcu.

  5. Arkaj prije više od 2 godine

    U normalnoj situaciji ovu crnu prognozu budućnosti RF moglo bi se gledati kao na jedan od mogućih pravaca razvoja koga se može usporediti s nekim drugim, manje crnim i onda izvlačit vlastite zaključke. Ali ovo nisu normalna vremena i drukčiji pogledi osim crnih nisu dozvoljeni.
    Ako se mene pita ovakva propaganda svojom jednostranošću izaziva sažaljenje. Jer ako ovako naštimanim mikroskopom pogledamo Ukrajinu i EU onda Rusija odjednom postaje arkadija i mirisni raj na zemlji. Počnimo s ljudima na čelu. Da se kao putnik nađete na brodu u oluji koji počinje propuštat more i da možete birat zapovjednika koga bi odabrali? Zelenskog, pijanistu što svira bez ruku u kožnoj opravi i s štiklama? Trojku na čelu EU, Van der Liden, Mišela, Borellia? Putina?
    Ako pogledate kakve su im dosadašnja postignuća u životu i reference onda dilema koga treba slijedit u teškoj situaciji praktički ne postoji.
    Ako gledamo Ukrajinu onda je njena sudbina već danas daleko gora od ove koju autor predviđa RF. Ukrajina je bila u dubokim problemima i prije Majdana ali je nakon puča i instalacije proameričkog režima prešla tačku bez povratka. Klaun Zelenski govori o vraćanju Krima pod ukrajinski suverenitet iako svi ozbiljni analitičari znaju da su to tlapnje i da je pitanje koliko će uopće ukrajine ostat kao države i kako će se to što ostane zvati. Ako to rusi ne okupiraju tu će se sliti neonacistički ološ i kriminalne bande iz cijele bivše ukrajine, a obični ukrajinci će radije ostat tamo gdje su emigrirali.
    EU s pajacima koji je vode hrli prema irelevantnosti na svjetskoj sceni, s ekonomskim nazadovanjem i nezadovoljstvom njenih naroda. Postaje USA "krajina" prema "svjetskom otoku" aziji gdje glavnu riječ vode novi igrači, Kina, Indija, Rusija, Iran, Turska itd.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija