Intervju Francesca Verderamija s Massimom D'Alemom objavljen je u talijanskom dnevniku Corriere della Sera, 16. rujna 2024. godine pod naslovom "Predsjednika Srbije vidio sam u ordinaciji svog zubara. Onda je trebalo napasti Kosovo".

Preveo Mladen Barbarić

Massimo D'Alema 21. listopada 1998. godine ulazi u Palazzo Chigi (sjedište talijanske vlade u Rimu, op.p.) u ulozi premijera praćen proročanstvom (bivšeg predsjednika republike, op. p.) Francesca Cossige koji je (tada u ulozi doživotnog senatora, op.a) izjavio kako će „lider ljevice imati ključnu ulogu u ratu na Kosovu”. I uistinu, pet mjeseci kasnije, rat je buknuo. 

Postoji, stoga, i razlog radi kojega prvi premijer postkomunist u povijesti republike (Komunistička partija Italije nikada nije sudjelovala u vlasti, a tek su 1996. godine njene dvije sljednice, Partito Democratico della Sinistra, Demokratska stranka ljevice i Riforndazione Comunista, Novooformljeni komunisti, u okviru koalicije lijevog centra sudjelovali u vladi tadašnjeg premijera Romana Prodija koja zbog rebalansa proračuna u jesen 1998. godine gubi podršku Novooformljenih komunista i pada, op.p.) razgovor započinje rečenicom „mi smo bili lojalni saveznici SAD-a ali, zajedno s drugim europskim zemljama, u odnosu koji nije uvijek bio jednostavan”. Upravo zbog toga priču o ratu na Kosovu započinje preludijem.

- Prodijeva namjera da krizu vlade (koju su izazvali Novooformljeni komunisti, op.a.) prekine prijevremenim izborima bila je neizvediva jer je već odobrio "Nalog za aktivaciju", akt kojim vlade NATO saveza svoje vojne snage službeno prepuštaju zapovjedništvu NATO-a. To je bio trenutak vjerojatnog i imanentnog rata. U trenutku kada je pala Prodijeva vlada (21. listopada 1998. godine, op. p.), mi smo bili u predratnom stanju. Tada sam (istog dana, op. p.) otišao kod predsjednika republike (u talijanskom političkom sustavu, predsjednik republike mandat za sastavljanje vlade daje osobi, ne nužno članu parlamenta ili neke stranke, na prijedlog Klubova zastupnika parlamentarne većine, a za koju vjeruju da može sastaviti vladu koja će dobiti povjerenje oba doma parlamenta). Oscar Luigi Scalfaro (tadašnji predsjednik republike, op.p.) bio je jasan: "Vi ste ludi". Izbori se nisu mogli održati i ta je činjenica uvjetovala čitav razvoj krize, a ja sam napravio sve da ne dođe do rata. Sve.

Kako to mislite "sve"?

- Sreo sam se, u jednom vrlo neformalnom kontekstu, s predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem koji je bio čovjek od povjerenja predsjednika jugoslavenske federacije Slobodana Miloševića. Susret je organizirao moj zubar.

"Ne bojimo se tih prijetnji. NATO nikada neće imati hrabrosti da se pojavi u našem dvorištu" - poručivao je Milan Milutinović (FOTO: Darko Dozet/WikiCommons)

Vaš zubar?

- On je radio i živio u Furlansko-Julijskoj regiji na granici između Italije i bivše Jugoslavije, a Milutinović je bio njegov pacijent. Susret je organizirao u ordinaciji u Rimu. Bio je to dramatičan razgovor jer se dogodio dan nakon masakra u Račku (napad na selo Račak u kojem je 15. siječnja 1999. godine ubijeno 45 mještana, op. p.) gdje je srpska paravojska ubila desetine kosovski civila, etničkih Albanaca. Rekao sam mu: "Niste svjesni kako će ta tragedija dovesti do eskalacije i prouzročiti vojnu intervenciju". Cinično mi je odgovorio - "Ne bojimo se tih prijetnji. NATO nikada neće imati hrabrosti da se pojavi u našem dvorištu". To je bio znak kako je riječ o vladajućoj strukturi koja nije bila svjesna što će se dogoditi.

Tada ste se pomirili s činjenicom da će doći do sukoba?

- Ne još. Kada je etničko čišćenje uzelo maha, zajedno s Albanijom smo organizirali humanitarnu misiju na granici s Kosovom. Proveo sam Uskrs (prvi tjedan travnja 1999. godine, op.p.) kod Kukesa (grad na sjeveroistočnoj granici Albanije s Kosovom, op.p.) i vidio tisuće izbjeglica kako bježe od rata. U tom trenutku sam se uvjerio kako vojna intervencija nema alternative.

Tako ste se priklonili vojnoj misiji?

- Prije toga sam s Billom Clintonom održao vrlo osjetljiv razgovor. Taj dijalog s američkim predsjednikom bio je iznimno bitan za nastavak događanja, kao i za ulogu koju je Italija imala u tome. Clinton mi je rekao: "Razumijem da ste u teškoj situaciji. Shvaćam i probleme vaše vlade. Stoga, ukoliko se u sjedištu NATO-a ne usprotivite upotrebi sredstava Saveza, i na raspolaganje stavite vaše vojne baze, neće biti potrebno da Italija direktno sudjeluje. Operacija će biti koordinirana u okviru kvarteta SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka".

Koji je bio vaš odgovor?

- Rekao sam: "Neće biti kvartet već kvintet". Da smo Italiju ostavili u ulozi nosača aviona NATO saveza više ne bi imali nikakve važnosti, nikakvog političkog utjecaja na razvoj krize. I bio je kvintet. Ušli smo u krug zemalja koje su preuzele punu odgovornost i bili na istoj ravni sa saveznicima. 

Tako ste im 24. veljače 1999. godine stali uz bok i započeli napad na Jugoslaviju bez mandata UN-a.

- Provedba rata bila je kompleksna uz otvorena neslaganja u kvintetu. Mi smo, na primjer, bili protiv bombardiranja srpskih gradova, a podupirala nas je i Njemačka.

Ali Beograd je svejedno napadnut.

- Te su operacije provodili Amerikanci i Britanci projektilima sa njihovih nosača aviona u Jadranu te letjelicama koje su dolazile iz SAD-a, a koje su gorivom punili tijekom leta. Naše zračne snage koncentrirale su se samo na srpske trupe stacionirane na Kosovu, što je i bila temeljna osnova vojne intervencije.

"Usprkos uvriježenom mišljenju, vojnici su uvijek oprezniji u ratu jer ga poznaju. Zapravo su političari ti koji huškaju na rat." (FOTO: Marietta Amarcord/WikiCommons)

To je bio jedini delikatni trenutak?

- Najdramatičniji se trenutak odvio tijekom travnja 1999. godine na sastanku NATO-a u Washingtonu organiziranom u povodu 50. obljetnice NATO saveza (trodnevni samit održan od 23. do 25. travnja 1999. godine, op.p.). Rat na Kosovu je trajao, a Milošević se nije povlačio. Tijekom jednog od sastanaka smo se podijelili.

Tko je, osim Vas, još bio na sastanku?

- Clinton, engleski premijer Tony Blair, njemački kancelar Schröder, francuski predsjednik Jacques Chirac i premijer španjolske José María Aznar koji je također pozvan. Dakako, prisutan je bio i američki general Wesley Clark, vrhovni zapovjednik NATO-a.

Što se dogodilo?

- Blair, kojeg je podržavao Aznar, je smatrao kako je potrebna prava kopnena invazija. Diskusija je postala vrlo gruba. Italija, Francuska i Njemačka bile su protiv. Clark je rekao: "Napravit ćemo kako nam bude naređeno. Imamo planove, ali nemojte misliti kako ćemo naše vojnike poslati u rat na planine Kosova. Ukoliko odlučimo intervenirati, morat ćemo ući u Srbiju". Formalno je ostao neutralan, ali naglašavajući obujam i rizike operacije pomogao je da prevlada zdrav razum. Usprkos uvriježenom mišljenju, vojnici su uvijek oprezniji u ratu jer ga poznaju. Zapravo su političari ti koji huškaju na rat.

Preostalo je i da Clinton nešto kaže.

- Američki predsjednik je na divan način zaključio raspravu rekavši: "Nećemo napraviti ništa što bi podijelilo Europu. Učinit ćemo samo ono s čime se svi možemo složiti. Predsjednik SAD-a ne može dijeliti Europu". Na taj je način pitanje potencijalne invazije zaključeno. No, ostao je problem kako pronaći političko rješenje. Tijekom čitavog sukoba nitko nikada nije rekao "želimo pobijediti u ratu protiv Srbije". Ta glupa fraza nikada nije izgovorena. Mi smo ponavljali kako je vojni pritisak usmjeren ka povlačenju srpskih trupa s Kosova i zaštiti stanovništva. Trebalo je, dakle, raditi na političkom rješenju, objašnjavao sam Amerikancima.

A oni?

- Italija je bila jedina zemlja koja je u Beogradu imala otvorenu ambasadu i održavala (komunikacijske, op.p.) kanale. Te je kanale potpomagala i Zajednica Sveti Egidije (laička organizacija Katoličke crkve zaslužna, između ostaloga, za mirovne sporazume u Mozambiku 1992. godine i završetak građanskog rata u Gvatemali 1996. godine, op.p.) i, posebice, nadbiskup Vincenzo Paglia (tada župnik crkve Svete Marije na Trastevereu u Rimu, prvi svećenik koji je dobio dozvolu da posjeti Albaniju prije demokratskih izbora 1991. godine, danas nadbiskup u mirovini) koji je imao važnu ulogu u približavanju stavova s vladom (Federativne Republike Jugoslavije, op.p.). Tada sam rekao Clintonu kako s Miloševićem treba pregovarati o oslobođenju Ibrahima Rugove, "balkanskog Gandhija", simbola nenasilnog otpora Kosovara. On je predstavljao umjereno krilo kosovskog nacionalizma, one koji su najskloniji suživotu sa Srbima. Rugova je bio u kućnom pritvoru i, u dogovoru s Amerikancima, uspjeli smo ispregovarati njegovo oslobađanje. U pregovorima je, opet u dogovoru s Amerikancima, sudjelovala i Rusija.

"Otvorio se put službenoj inicijativi predsjednika Finske Marttija Ahtisaarija" (FOTO: Nick Macdonald/WikiCommons)

Zar Rusija u UN-u nije vetom blokirala NATO napad?

- Istina, ali bivši ruski premijer Viktor Černomirdin dva puta je u tajnosti došao u Rim. Zajedno smo večerali u zgradi vlade i kasnije nazvali Clintona da dogovorimo granice u kojima će se voditi pregovori (o oslobađanju Rugove, op.p.). Dan kasnije Černomirdin je otišao u Beograd razgovarati s Miloševićem. Sve to se događalo dok je rat trajao.

A Clinton?

- Samo jedno ga je brinulo: "Ukoliko Milošević oslobodi pacifista Rugovu, ovaj bi mogao imati negativno mišljenje o akciji NATO-a i to javno govoriti". No, vjerovao nam je i Rugova je oslobođen. Neki su tada pisali kako je "Italija oslobodila političku lešinu". Međutim, Rugova je bio važan za političko rješenje krize i premoćno je dobio izbore održane nakon rata. Naše su službe otišle po njega i dovele ga u Rim. Čim je došao, rekao je: "Zahvaljujem NATO-u što brani moj narod". Bio sam na ulici kada me nazvao Clinton i zahvalio na uspješno izvedenoj akciji. Teren za političko rješenje bio je pripremljen.

Što to znači?

- Znači kako je to doprinijelo da se pronađe diplomatski izlaz. Otvorilo je put službenoj inicijativi predsjednika Finske Marttija Ahtisaarija. Kada je došlo do dogovora sa Srbijom i kada se Srbija povukla, na Kosovo nije došao NATO već vojne trupe pod okriljem UN-a koje su činili i ruski vojnici. Obzirom da je NATO reagirao bez dozvole UN-a, na taj se način ponovo uspostavio i međunarodni pravni okvir. Kada razmišljam o tome i promatram što se događa danas, nije mi jasno gdje je nestala politika? Gdje je napor da se stvori neki održivi scenarij za ono što treba doći.

Govorite o sukobu u Ukrajini?

- Govorim o određenim pričama koje nemaju smisla. Neki uporno ponavljaju kako "moramo pobijediti u ratu". Mislim na Blaira ili bivšeg sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga. Ovo je rat u kojem nitko ne može pobijediti. S jedne strane imamo nuklearnu silu, a s druge vojnu moć Zapada. Ako se to ne zaustavi, posljedice mogu biti katastrofalne za cijeli svijet. Politika bi morala naći izlaz.

Da li je zamisliv izlaz koji bi podrazumijevao da Ukrajina prihvati gubitak dijela teritorija?

- Zar Kosovo nekada nije bilo dijelom Srbije? Odlučio je narod Kosova. Možda bi i sada građani Donbasa, pod zaštitom međunarodne zajednice, mogli odlučiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Darko Dozet/WikiCommons

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.