BORIS DEŽULOVIĆ: Split - Kronika jedne propasti
Odrastao sam u prizemlju kuće podno tvrđave na Gripama, nadomak samom povijesnom središtu Splita. Do tamo – do Pazara i Palače – s Gripa su se spuštale tri ulice: Rokova, Partizanska i u sredini moja, Prilaz VIII. korpusa, danas Glagoljaška. Bila je to mirna četvrt, sa starom bačvarijom, kemijskom čistionicom, pekarom, mesnicom, vinarijom, frizerom, malom radnjom za izradu ključeva, jednom automehaničarskom radionicom, kvartovskim dućanom mješovite robe koji su naši stari po predratnom vlasniku zvali ‘Ferić’ i čoporima bučne, polugole i tamnopute djece.
Na mjestu stare bačvarije danas je Evanđeoska crkva Radosne vijesti, koja tu gradi veliki betonski kompleks s tridesetak apartmana, a veliku apartmansku zgradu pored nje gradi i američka tvrtka Cross Holding LLC iz Ohija. Na mjestu kemijske čistionice danas su Apartments Miraflores, pekara je turistička agencija Emanuel, a frizerska radnja je postala Apartman studio Vanilla. Vinarija je danas ArtStudio suvenirnica, a u turističke apartmane pretvoreni su čak i automehaničarska radionica, mala kvartovska mesnica i Ferićev dućan. Samo je butiga starog meštra za izradu ključeva zaključana i prazna, premala za apartman.
Djece više nema, nema više ljudi. Sve kuće, u sve tri ulice koje se s Gripa spuštaju prema Pazaru i Palači, danas su označene firmama hostela ili plavim tablama s natpisom ‘Apartman’. U cijeloj Partizanskoj ulici danas živi valjda još samo Jurica Pavičić. Nešto niže, nekoć glasovita pučka Radunica potpuno je ispražnjena od stanara: čista, uredna, uzorno uređena i potpuno pusta. Studio, apartman, soba, hostel. I groteskni Dani Radunice, kada se jedan dan u godini domoroci na privremenom životu u prigradskim favelama vrate u svoju slavnu ulicu, pa za korejske i australske turiste peku srdele i igraju turnire u briškuli. Naša stara osnovna škola – nekad Bruno Ivanović, danas Lučac – nekoć jedna od najvećih u državi, što je onomad radila u tri smjene, ove će jeseni upisati manje od dva razreda prvašića. Ne u Ličkoj Dubravi ili Kninu, ne u predgrađu Vinkovaca, nego u centru drugog najvećeg grada u državi.
Sve odatle, s Gripa i Lučca sedamdesetih, geografija Splita – geografija odrastanja moje generacije – postala je nešto poput izmaštane mape iz kakve Tolkienove fantazije.
Naše djetinjstvo, recimo, bile su Bačvice, pučka plaža za djecu, penzionere, piciginaše i male Slavonce, što bi gore iznad plićaka, iz sobe u dječjem odmaralištu Crvenog križa Osijeka, prvi put gledali more. Sve kuće u prstenu oko Bačvica danas su označene firmama hostela ili plavim tablama s natpisom ‘Apartman’. Studio, apartman, soba, hostel. Putokaz koji je na raskršću iznad plaže donedavno upućivao na hotel Park, jedini na ovoj strani grada, svake godine se povećava i izdužuje novim tablama, i danas je bizarni, pet-šest metara visoki totem s nazivima dvadesetak hotela. Iznad same plaže ovih dana niču još tri, slavni stari hotel Park pretvoren je u generički nekakav luksuzni resort, i ostala je među njima samo mala zgrada osječkog Crvenog križa. Malih Slavonaca, međutim, više nema: dječje odmaralište danas je, jasno, Hostel Vila Mikica.
Osim hipsterskih barova, authentic restorana i heritage hotela na Pjaci više nema ničega (FOTO: Pixabay)
Onih godina s Bačvica sam upao u srednju školu i otkrio alkohol, rock’n’roll, filmove i čudesnu mogućnost zarade vlastitog novca: u početku krađama po knjižarama i prodajom pročitanih knjiga antikvarijatima, a onda i poštenim radom preko Student-servisa ili pomažući ocu u njegovim faturetama za HNK. Nije bilo mobitela, ali nalazili smo se bez nesporazuma – naš je mobitel bila telefonska govornica u zgradi glavne gradske pošte. Otamo, s plaćom Student-servisa nalazili smo se u Holcerovu baru ‘Bili as’ na Pjaci, s ostacima plaće u jeftinim brodovima-buffetima Dioklecijan i Istranka usidrenima na Rivi, s babinim džeparcem u Klubu ratnih vojnih invalida – popularnoj birtiji ‘U po noge’ – a bez novca u podrumima Dioklecijanove palače, posljednjem utočištu moje generacije, gdje bismo zajebavali legendarnog splitskog konceptualnog umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta u njegovu revolucionarnom antimuzeju: naši su fast-foodovi bili vojna pekara kraj Ekonomske škole i Bobisova tvornica, u kojoj smo u sitne sate kupovali vruće krafne.
Bobisova tvornica danas je, naravno, Art Hotel, a nekadašnja vojna pekara kraj Ekonomske – hotel Time. Dioklecijanovi podrumi odavno su šareni vašar suvenirske galanterije za one Korejce i Australce, a na mjestu Trokutova antimuzeja danas je otužni konfekcijski Souvenir Shop. Legendarna ‘U po noge’ postala je nekakav Eat & Drink kurac & palac, na mjestu brodova-buffeta za radničku klasu i omladince odzvanja čudovišna pseudodalmatinska muzika s brodova za BreathTaking Sunset Panoramic City Cruises, a ‘Bili as’ – u čijemu smo izlogu zalutalim strancima nekad pokazivali originalan Peleov dres, koji je Holcer užicao na Kraljevoj oproštajnoj utakmici na Marakani – danas se uređuje u recepciju luksuznog Piazza Heritage Hotela.
Na Pjaci više nema ni knjižara iz kojih smo krali knjige, Morpurgo i Naprijed su zatvoreni, knjižara na kantunu ispod ure danas je Fast Food Ciprianis, izdavačka kuća Logos postala je Palace Judita Heritage Hotel, a obližnji Svijet knjige – Olive Oil Bar.
Osim hipsterskih barova, authentic restorana i heritage hotela na Pjaci više nema ničega i nikoga, zatvoreni su čak i butici. Vlasnik restorana Pjaca preuzeo je ovih dana i kultni Jugotonov dućan, u kojemu sam kupio prvu ploču u životu: drugu ploču u životu kupio sam u robnoj kući Prima, tamo gdje je danas Prima Luce Luxury Rooms. Prvu gitaru – sjećam se, Hagstromov fretless-bass – čeznutljivo sam gledao na odjelu muzičkih instrumenata u robnoj kući Dalma, na mjestu današnjeg Hostela Quasimodo, a prvu kupio u robnoj kući Koteks, tamo gdje je danas, jasno, En Route Hostel.
Čuveni generacijski dućani ispod Holcerova bara, u kojima smo kupovali prve Starke i Levi’sove petsto jedinice, danas su Barbarossa Pub & Grill i Kitchen 5 Food & Wine, a u glasovitoj Zadarskoj ulici, Splićankama poznatoj po bezbrojnim prodavaonicama cipela, ostala je jedna jedina mala butiga cipela. Sve ostalo je studio, apartman, soba, hostel, pub, grill, food, wine.
Nema trgovina, nema knjižara, nema antikvarijata, nema ni naših kina u kojima smo pušili prve cigarete i držali prve ženske sise. Nekad slavno po matinejama i pornićima, kino Tesla danas nezainteresiranim Korejcima i Australcima nudi bizarnu izložbicu prepariranih žaba, kino Marjan je Caffe-restaurant Bajamonti, a kino Central sada je Central The Club s plesačicama, sushijem i šampanjcem. Jeftino kino doma splitskog brodogradilišta, popularnog Vickovog doma – u kojemu smo slavili mature – srušeno je zajedno sa zgradom Doma i danas je tu hotel Globo, a zajedno s kinom srušena je i zgrada nekadašnjeg Doma JNA, važno mjesto opusa češkog arhitekta Josefa Kodla i splitske arhitektonske moderne, na čijem mjestu vlasnik njemačkog Birkenstocka gradi, jasna stvar, megaluksuzni hotel.
Pustoš na mjestu srušenoga Gusarova doma sada je okupljalište britanskih backpackera (FOTO: Pixabay)
Konačno, nema ni Student-servisa ni pošte: tamo gdje se nekoć nalazio Student-servis sada je luksuzni hotel Cornaro, koji je odnedavno zauzeo i cijelu monumentalnu zgradu glavne gradske pošte. Čak i na mjestu radionica iza zgrade HNK-a, u kojima sam s ocem radio scenografije za teatar, danas su hosteli Le Monde i Split Garden. Uskoro neće više biti ni banke u kojoj sam tada od HNK-a i Student-servisa podizao prve honorare: čuvena Šegvićeva zgrada Splitske banke na Peristilu – u kojoj je smješten i Filozofski fakultet – postat će, razumije se, hotel.
Zajedno s njima, nestale su jedna po jedna i geografske točke naših studentskih dana. Prostorije mog fakulteta – studija likovne kulture i povijesti umjetnosti – vraćene su crkvi i danas je to gorda palača splitske nadbiskupije. Kultnu Kadu – nekadašnji zatvoreni bazen, tada bilijar-klub u kojemu smo kratili studentske dane – Grad je mijenjao s vlasnikom hotela Luxe i danas tamo nezainteresiranim turistima nudi bizarnu izložbicu prepariranih riba i figura dinosaura, ambiciozno nazvanu Prirodoslovni muzej. Popularna ‘Tribina’ kraj Zlatnih vrata, okupljalište splitskih intelektualaca i studenata – u kojoj su održavane izložbe, paneli i jazz-koncerti – danas je šminkerski restaurant O’Zlata, u kojemu Australce i Korejce zabavlja Popularni Jole.
Moje studentske osamdesete, recimo, obilježila su tri Zvonka, alternativni teatar i omladinske novine. U trošnom stanu dopisnika Borbe i kazališnog entuzijasta Zvonka Tarle u palači Augubio kraj Peristila pripremali smo fantastičan ulični teatar, koji smo kasnije uselili u bivši Gusarov dom na Matejušci; kod drugog jednog Zvonka, starog obiteljskog prijatelja i profesora književnosti Zvonka Kovača, uselio sam se napustivši roditeljski dom, otkrivši u njegovoj biblioteci u Velom Varošu rusku avangardu; s trećim pak Zvonkom, Krstulovićem, u potkrovlju zgrade rektorata splitskog sveučilišta otkrili smo novinarstvo i radili Omladinsku iskru.
Zvonko Tarle odavno se odselio iz stana kraj Peristila, u kojemu smo se igrali Brechta – tamo su danas hotel Palace Augubio, Gothic Palace Luxury Rooms i restaurant Augubio Congo – a pustoš na mjestu srušenoga Gusarova doma, još jedne važne točke Kodlova opusa i splitske moderne, sada je okupljalište britanskih backpackera. Stan profesora Kovača danas je, hvala Bogu, apartman – eno ga odmah kraj hotela Villa Marjan – a zgradu rektorata, u čijemu je prizemlju bila redakcija Omladinske iskre, nedavno je pak kupio investitor koji će je adaptirati u – što drugo? – heritage hotel. Čak i opskurni kvartovski buffet, u kojemu smo uz pelinkovac promišljali nove brojeve Iskre, danas je hostel Spalato.
Heritage hotel, boutique hotel, design hostel, design apartments, luxury rooms, antique rooms, street food, eat & drink, food & wine, pub & grill, oyster & sushi, steak & craft, fine dining, city walking, panoramic cruises, authentic souvenirs, to je moj Split danas. Studio, apartman, soba, hostel. U cijelom širem središtu moga grada ne postoji kuća neoznačena firmom hostela ili plavom tablom ‘Apartman’.
Nije, naravno, problem što moga Splita nema. Uvijek je tako bilo i uvijek je tako trebalo biti, da nečiji gradovi više nisu njihovi. Tako grad nastaje i živi. Moj Split, recimo, nastao je na ruševinama Smojinog. Problem je kad grad više nije ničiji. Kad se preseli iz sebe, pa se građani povuku u predgrađa, a grad na Instagram profile svjetskih usputnika.
Iz Splita tako nije samo kirurški odstranjen svaki trag života, već i samog sjećanja na život. Baš svaka čuka geografije naših bivših života danas je hotel ili hostel, pub & grill ili food & wine. U apartman je uređena, recimo, i trošna kućica u kojoj je živjela moja baba, apartman je danas i trošni stan u Palači u koji se onomad iz Komiže doselio moj djed, apartman je i stan u Getu u kojemu mi je rođen otac. Baš svaki stan u kojemu sam kasnije podstanario i živio – a bilo ih je mnogo i bilo ih je svugdje, od Varoša do Bačvica, od Dimitrove do Domaldove, od Kruševića gumna do Cankareve poljane – danas je turistički apartman. Čak i općinska zgrada u kojoj se moja generacija vjenčavala odnedavno je adaptirana u hotel Corner.
Na koncu, kao simboličko, obredno samoponištavanje grada splitski je gradonačelnik nakon susreta s premijerom prije koji tjedan izjavio kako ‘nema smisla da gradske službe zauzimaju prvi red do mora’, najavivši kako će i golemi kubus nekadašnje Banovine na Zapadnoj obali, danas zgrada Gradskog vijeća, postati – ekskluzivni hotel.
Gradonačelnikovu rečenicu valjat će upisati kao epitaf Splitu. ‘Nema smisla da gradske službe zauzimaju prvi red do mora.’ Nema, eto, nikakvog smisla da službe koje služe građanima zauzimaju atraktivne i skupe gradske lokacije. Nema smisla da išta za urođenike zauzima te lokacije. Ni gradska uprava, ni pošte, ni fakulteti, ni knjižare, ni kina, ni trgovine cipelama, ni radnje za izradu ključeva. Ni stanovi za življenje ljudi.
‘Nema smisla’, pisat će na deset svjetskih jezika na nadgrobnoj ploči antičkog Splita, veličanstvenog mediteranskog grada koji su vlast, struka i građani cijeloga ispraznili, iznajmili i amputirali od urbanog života, kako bi turisti neometano uživali u autentičnom mediteranskom urbanom životu.
Grada bez ikakvog urbanog, socijalnog, kulturnog i svakog drugog pojedinačnog smisla.
Tekst Borisa Dežulovića donosimo u suradnji s tjednikom Novosti, koji možete pronaći na kioscima diljem Hrvatske.
Lupiga.Com via Novosti
Naslovna fotografija: Pixabay
Komentatore..što se tiče ko je ko u Hrvatskoj i ko je ko među Hrvatima,najbolje je analizirati emisije Branka Uvodića.On je ,u svom turbonacionalnom zanosu,napravija najbolje zapise i dokumente.U kulturnim dijelovima tog opusa se pjeva ,pleše i recitira.Tamo sve prši od kandidata za pozornicu.To je normalna Hrvatska.
U vukojebinama nemaš koga stavit na pozornicu.Dištonaju bez sluha,nemaju ni minimum razvijenih čula..negledljivo.Nepresušni kleronacionalizam i glavni pojedinačni divovi dolaze baš iz tih niskoprofilnih vrleti.Jeli to onda Hrvatska za uzor?Jer su odatle najljući borci?Borci za što??Što bi drugo i mogli biti nego borci???Za to ne treba neki talent.Ili je to Hrvatska koju bi trebalo nekako prikriti dok se ne razvije?