Film je, doduše, imao kakvu-takvu festivalsku turneju, ali je nakon nje izgubio utrku za nacionalnu nominaciju za Oscara za strani film od objektivno slabijeg, ali viđenijeg i prijemčivijeg naslova „Društvo snijega“ Juana Antonija Bayone.

Daleko od toga da je ovo prvi problem u Ericeovoj dugoj, kvalitetom bogatoj, ali naslovima ne baš plodnoj autorskoj karijeri. Njegov prvijenac „Duh košnice“ (1973.) smatra se remek-djelom i primjerom balansa između hrabrosti i mudrosti kritiziranja španjolskog diktatora Francisca Franca dok je rečeni još bio živ kroz alegoriju i simbolizam. Ericeov drugi film, „Jug“ (1983.), prošao je kroz produkcijski pakao i ostao bez sredstava zbog čega je snimljeno tek dvije trećine scenarija, ali je i tako „kompromisno” sklepan toplo dočekan od globalne kritike. Treći autorov dugometražni uradak je dokumentarac „San o svjetlosti“ (1992.), dosta hermetičniji po svojoj prirodi, nagrađen u Cannesu, ali bez antologijskog statusa. U međuvremenu je Erice snimio pregršt kratkih filmova i segmenata omnibus-projekata, te dokumentarac korespondencije s iranskim filmašem Abbasom Kiarostamijem, a radio je i na razvoju jednog dugometražnog igranog filma, „The Shanghai Spell“ (2002.), ali su producenti ipak optirali za Fernanda Truebu kao redatelja.

Ponešto od tih autobiografskih crtica može se učitati i u „Zatvori oči“, a spletom referenci na samu svoju karijeru Erice i otvara film. Analogno snimljena sekvenca prikazuje nam posjet bezimenog čovjeka (Coronado) svom starom prijatelju koji samog sebe zove Tužni Kralj (Pou). Osvjetljenje je u ključu „Juga“, a vrijeme radnje 1947. godina, direktan epilog Drugog svjetskog rata, ali i referenca na „Duh košnice“. Mjesto radnje je zapušteni dvorac u francuskoj provinciji, a Tužni Kralj, zapravo izbjegli Sefard zahvalan prijatelju koji ga je u turbulentna vremena preveo preko Pirineja, ima jednu posljednju želju: da još jednom vidi svoju kćer za koju ne zna gdje je, pa mu je potrebna prijateljeva pomoć da ju pronađe.

Ispostavlja se da je ta sekvenca zapravo film u filmu. Film se zove „Oproštajni pogled“, sniman je 1990. godine, ali nikada nije završen. Razlog za to je nestanak glumca Julija Arenasa koji je igrao prijatelja i protagonistu filma za koji njegov redatelj Miguel Garay (Solo), koji je s Julijom imao vrlo bitno prijateljstvo formirano prvo u mornarici, onda na sceni i u zatvoru (iz političkih razloga), kaže da je zamišljen kao klasična avantura. Ne zna se je li Julio živ ili nije, je li poginuo nesretnim slučajem ili se ubio, a misterij njegovog nestanka predmet je interesa urednice i voditeljice senzacionalističke TV emisije koja se bavi neriješenim slučajevima, a filmski i foto-materijal, kao i Miguelov intervju za istu možda mogu poslužiti kao tragovi da se Julio pronađe.

Miguel od tada nije snimio nijedan film i odselio se iz Madrida u kamp na moru gdje se bavi literarnim prijevodima. Kada mu je već otvorena stara rana, on će gledati da kako god zna pomogne u potrazi za nestalim prijateljem, jednako tako se nadajući da će sam sa sobom riješiti i neke stvari iz svoje prošlosti. Potraga ga vodi kroz krug njima nekada bliskih ljudi kao što su montažer Max (Pardo), zajednička bivša djevojka Lola (Villamil) i Juliova kćer Ana (Torrent, djevojčica iz „Duha košnice“), način istrage su duge konverzacije, a velike nade se polažu u transformativne moći sjećanja i – filma.

Ovako opisan, „Zatvori oči“ djeluje kao klasičan triler potrage, možda malo više artistički dorađen nego što je to obično slučaj. Filozofska komponenta je, pak, tu od početka, a kako potraga za nekim zapravo postaje potraga za samim sobom i izgubljenim životom, ta komponenta preuzima. Također, nije teško prepoznati autobiografske elemente, ali Erice se ovdje zapravo ne ispovijeda, jer zapravo nema zašto. Umjesto toga, autor obilato koristi vrijeme, puštajući likovima i njihovim međusobnim odnosima da se razviju u dugim scenama razgovora fino posutim s nešto profinjenog, najčešće filmofilskog humora. Erice ubacuje čak i momente „relaksacije od relaksacije”, pa će protagonist sa svojim susjedima zapjevati pjesmu iz vesterna „Rio Bravo“ Johna Forda „My Riffle, My Pony and Me“.

Glumci naprosto blistaju u toj kombinaciji prostora i vremena, slobode i blagog vođenja. U Solovom tumačenju, Miguel je protagonist s kojim se možemo suživjeti, a Coronadov Julio savršeno eluzivan, iako zapravo ni sam nema što kriti, kao kakav lik iz kantautorske balade. Mario Pardo kao Max unosi nešto vedrine, Soledad Villamil koju možda pamtimo iz suvremenog klasika „Tajna u njihovim očima“ Juana Josea Campanelle pokazala se kao savršen izbor za ženu iz prošlosti koju ne možemo zaboraviti, dok izbor Ane Torrent, u međuvremenu ostvarene glumice, možemo shvatiti i kao redateljevo priznanje da se kinematografija može odvijati i bez njega.

Kinematografija može postojati i bez Ericea, ali bi svakako bila siromašnija. Redatelj nam to demonstrira i savršenom upotrebom fotografije, analogne i digitalne za različite nivoe svoje filmske priče, te vrlo mudrim i strpljivim pristupom montaži, zbog čega je „Zatvori oči“ možda spor, ali svakako omamljujući film koji nas sve više i više uvlači u svoj svijet. Riječ je tu o djelu velemajstora.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zatvori oči

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.