„Sedmo nebo“, prvijenac do sada etablirane zagrebačke autorice kratkih filmova Jasne Nanut pripada toj drugoj, daleko rizičnijoj sorti i pritom je, vidi vraga, još i začinjena elementima romantične drame jer u njenom središtu leži preljub i nošenje nespretnog muškarca s prtljagom istog. Ako pritom uzmemo u obzir da romantične komedije u sadašnjoj kino-distribuciji igraju samo o praznicima (svakako za Valentinovo, možda u iznimnim situacijama i oko Božića ili, pak, za vrijeme ljeta za što već moraju imati i jednu bezobrazniju, provokativniju notu), dok su iz redovne ponude skoro izbrisane, pitanje je koliko će domaći proizvod te vrste uvjeriti skeptičnu publiku. Ni prve vijesti iz Pule, gdje je film zagrebačke produkcijske kuće Petnaesta umjetnost premijerno prikazan, nisu baš blistave, budući da je film kod poslovično blagonaklone publike prošao tek solidno, dok je kritika bila podijeljena s tendencijom mlakog prijema.

Za početak, bez okolišanja možemo reći da „Sedmo nebo“ nije loš film i da svoj osnovni zadatak razgaljivanja (prije negoli nasmijavanja) uglavnom ispunjava, s nekoliko elemenata koji se čak penju do nivoa vrlo dobrog. Nešto lošija vijest je da se to ne uklapa baš skladno u cjelinu i da zbog toga film nekako ostaje visjeti u zraku, pa kao takav može bolje poslužiti kao još jedna potvrda da je Jasna Nanut više nego sposobna autorica koja prolazi kroz tešku tranziciju s kratkog na dugi metar i pritom možda i neke odluke odlaže dok ne donese krivu.

Naš ne pretjerano simpatični protagonist je Nino Radman (Mikić), televizijski redatelj ne naročito ispunjen svojim poslom (a to je režija plesnih emisija za široku publiku) koji pritom pati od visokog tlaka. Njegov problem je što svoju suprugu Kseniju (Mihalić), s kojom inače ima funkcionalan odnos kako u kući s djecom, tako i vani u društvu, vara s plesačicom Tamarom (Jerković). Taj preljub nije čisto fizički, a čini se da nema ni transakcijskih komponenti s bilo koje strane, zbog čega Nino osjeća pritisak. Situacija, naime, traje već nekoliko godina, a naš „muškarac na ivici nervnog sloma” ima taman toliko hrabrosti da sa svojim prijateljem glumcem Dinkom (Butijer, izvanredan) „uvježbava” razgovor koji bi vodio sa Ksenijom, ali opet nedovoljno da nešto doista i poduzme. Za početak, da donese odluku ...

Iako je Krešimir Mikić vješt glumac, a lik blago arogantnog, smušenog muškarca u krizi srednjih godina mu može biti jedan od tipskih, problem je što je Nino kao lik uglavnom prikazan jednodimenzionalno, s tek ponekom natruhom za nešto više. Primjera radi, osim što je nespretni preljubnik s taman toliko grižnje savjesti da se zbog toga osjeća loše, ali da ništa ne poduzima, on je zapravo dobar suprug i sjajan otac. Ništa od toga, međutim, ne opravdava zašto bi se mlađa žena s vlastitom karijerom u usponu zaljubila baš u njega. Kada na to dodamo i činjenicu da dvije glumice izgledaju kao žene u istom tipu (a likovi se donekle tako i ponašaju), a da to nije dovoljno iskorišteno ni za komični, a ni za dramski potencijal, shvaćamo da problem nije ni u glumi, ni u režiji, već u nedovoljno čvrstom scenariju koji je možda preživljavao puno sitnih, a ne nužno povezanih prepravki. 

Problemi se nastavljaju i s odsustvom konzistentnog ritma, što je manje do montažera Tomislava Stojanovića, a više do Jasne Nanut koja itekako zna postaviti pojedinačnu scenu ili sekvencu, odnosno od pojedinih od njih napraviti kompletni kratki film, ali da joj teže ide spajanje sekvenci u konzistentnu cjelinu. Neki od tih momenata, poput uvodne sekvence „tajnog” vikend-odmora u toplicama, „psiho-dramskih” seansi glumačkog treninga između Nine i Dinka, „korporativne kulture” oko snimanja televizijske emisije u kojoj „zvijezde plešu”, pa i samog inteligentno polu-otvorenog kraja, zaista su zlatni, ali bi „Sedmo nebo“ kao filmsko djelo možda čak i bolje funkcioniralo da je ostalo u kratkom metru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sedmo nebo