Režija:
Joe Charbanic
Lovac (The Watcher)
Ivor-Car
10. 07. 2003.
ocjena:
godina:
2000.
trajanje:
97 min
| uloge: | James Spader, Marisa Tomei, Robert Cicchini, Keanu Reeves, Ernie Hudson, Chris Ellis |
|---|---|
| žanr: | triler |
| scenario: | Clay Ayers, Joe Charbanic, David Elliott, Darcy Meyers |
| režija: | Joe Charbanic |
Riječ je o trileru u pravom značenju tog pojma. Dakle, napeto je, uzbudljivo, puno dodatnih zapleta i svega onoga uz što ćete na lijep način utrošiti nešto više od sata i pol prije spavanja, ali je sigurno da nećete zaspati prije samoga kraja. To je glavni adut filma, ukoliko zaboravimo onaj, ipak, najzvučniji – momak po imenu Keanu Reeves igra potpunog negativca i ne ide mu tako loše!
Ovo je triler, pravi oridžidži triler, što može biti mana ovom filmu, ali i njegova prednost. Dakle, sve ovisi o pogledu na stvar, želite li u datom trenutku ono što piše na omotu ili ste skloniji onome što se ne da okvalificirati. U mom slučaju ovaj put je to bila prednost.
Prvi je to pravi, visokobudžetni film i ne baš tako mladog redatelja, Joea Charbanica, momka koji je zanat pekao režiranjem video spotova. Tako da je ovo njegov debitantski igrani film.
Kao i tko zna koliko puta do sada u povijesti Hollywooda tematika je serijski ubojica, i to ludi serijski ubojica, kako je to i uobičajeno za sve serijske ubojice, osim što je ovaj ovdje malo
luđi od većine ostalih ili barem on tako misli. U svakom slučaju nije to neki divljak koji ubija koga stigne, gdje stigne i kako stigne, već je to fini, uglađeni, rafinirani i nadasve pametni luđak, a pozadinu onoga što ga goni da bude takav, u filmu niti nećemo saznati. Zanimljiv je redateljev izbor glavnog negativca, koji je pao na Keanu Reevesa, tako da su napokon došli na svoje svi oni kojima Keanu ide na živce jer je njihovim izabranicama jako slatki pa ih one užasno iritiraju ponavljajući isto. Napokon ga mogu mrziti i navijati da ga netko nagradi metkom u čelo, u filmu naravno. Zapravo je Keanu i najveći adut ovog filma jer Lovac nije naišao na dobre kritike (nazivaše ga B filmom, što meni može biti samo plus), kao i na odaziv gledatelja koji ostaviše kino dvorane polupraznima. Zapravo to i nije film za kino dvorane, već za lagano neobvezno piće i iće ispred televizijskih ekrana. Konačno sam siguran u to i mogu ustvrditi da sam te godine bio u pravu kada sam birajući večernju zabavu jednog ponedjeljka, rezerviranog za kino, pretpostavio da je bolje pogledati Otrovno pero markiza de Sadea, a Lovca pričekati u videoteci. I eto bio sam u pravu.
Od početka filma pratimo priču rezigniranog FBI-ovca (James Spader) na bolovanju i njegove posjete zgodnoj psihijatrici (Marisa Tomei). Na bolovanju i na psihijatrijskoj pomoći Spader
je završio nakon što je izgubio suprugu u požaru koji je nastao nakon što ju je onaj serijski ubojica s početka priče pokušao ubiti, a kojim se u svojoj istrazi Spader bavio. Tu priču o gubitku voljene pratimo tijekom cijelog filma kroz kratke usporene scene, što je vjerovali ili ne ujedno i moja najveća zamjerka Lovcu. Nešto kao "ne damo vam sve odjednom". Jer što jest da jest, te sekvence su se mogle sažeti u jednu i tako prepustiti gledatelja filma da uživa, a ne ga stalno prekidati, jer zapravo ta priča sa strane nije ni napeta budući da svako biće inteligentnije od puža može pretpostaviti kako je i zbog čega rezignirani FBI-ovac izgubio suprugu, a svi detalji s tim u vezi i nisu bitni. U svakom slučaju te sekvence nisu nužne za radnju, barem ne na takav način i išle su mi na živce. Točka.
Nego vratimo se onome što se zove fabula iliti kratki sadržaj. Saznajemo kako se Spader (u filmu detektiv Joel Campbell) nakon gubitka voljene povlači iz Los Angelosa u Chicago, gdje nastavlja živjeti bez ikakve svrhe i gdje boluje od raznoraznih psihosomatskih bolešćurina među kojima je najgroznija ubitačna migrena. Jednom riječju njemu je dosta života, što najbolje opisuje dionica filma u kojoj smo mogli čuti nešto iz repertoara
Portisheada. Iz te letargije ga onaj serijski ubojica, Keanu (čovjek kojem se niti jednom u filmu ne spominje ime) odlučuje izvući, te i on dolazi u Chicago i ubija mu susjedu ne bi li ga malo trgnuo. Nakon toga odlučuje zaigrati s njim smrtonosnu igru tako što mu šalje fotografiju žrtve jutro prije nego li će je ubiti i na tu igru troši finu paricu jer sve fotke šalje preko Fedex-a, a nema čovjek para, jer čini se da ništa ne radi u svom životu osim što ubija, čak ni svojim žrtvama ne mazne usput novčanik, a žrtve su uvijek žene, koje on obvezno šarmira, a zapravo već šarmirajući ih svatko može vidjeti kako je riječ o manijaku. No, to su sve uobičajene filmske šupljine. I tako Joel prihvaća bačenu rukavicu i priča kreće, i to napeta i uzbudljiva priča koja se može pratiti s užitkom, a nije previše zahtjevna, reklo bi se baš za odmor moždanih vijuga.
Isprva se gledatelju čini kako obojica (Spader i Reeves) glume katastrofalno loše, ali što ih se duže gleda njihova gluma postaje sve realističnija, pa je tako, primjerice, njihov telefonski dijalog u kojem Joel glumi krajnju nezainteresiranost iznimno realan i upečatljiv, baš kao i sam Joelov ponovni susret s istim zločinom gdje se on odmah ne postavlja nadmoćno, već surađuje s policijom kao svaki normalan ljudov-civil. Najžešći napad kritike doživio je film preko nerazrađenog odnosa između negativca i pozitivca, ali pobogu kako, kad taj odnos uopće ne postoji, jer ovaj je pacijent i to je to, nema se tu razrađivati šta. Nemam više što za reći osim da film svesrdno preporučam jer ćete uz njega provesti ne pametnih, ali napetih 97 minuta.
Prvi je to pravi, visokobudžetni film i ne baš tako mladog redatelja, Joea Charbanica, momka koji je zanat pekao režiranjem video spotova. Tako da je ovo njegov debitantski igrani film.
Kao i tko zna koliko puta do sada u povijesti Hollywooda tematika je serijski ubojica, i to ludi serijski ubojica, kako je to i uobičajeno za sve serijske ubojice, osim što je ovaj ovdje malo
luđi od većine ostalih ili barem on tako misli. U svakom slučaju nije to neki divljak koji ubija koga stigne, gdje stigne i kako stigne, već je to fini, uglađeni, rafinirani i nadasve pametni luđak, a pozadinu onoga što ga goni da bude takav, u filmu niti nećemo saznati. Zanimljiv je redateljev izbor glavnog negativca, koji je pao na Keanu Reevesa, tako da su napokon došli na svoje svi oni kojima Keanu ide na živce jer je njihovim izabranicama jako slatki pa ih one užasno iritiraju ponavljajući isto. Napokon ga mogu mrziti i navijati da ga netko nagradi metkom u čelo, u filmu naravno. Zapravo je Keanu i najveći adut ovog filma jer Lovac nije naišao na dobre kritike (nazivaše ga B filmom, što meni može biti samo plus), kao i na odaziv gledatelja koji ostaviše kino dvorane polupraznima. Zapravo to i nije film za kino dvorane, već za lagano neobvezno piće i iće ispred televizijskih ekrana. Konačno sam siguran u to i mogu ustvrditi da sam te godine bio u pravu kada sam birajući večernju zabavu jednog ponedjeljka, rezerviranog za kino, pretpostavio da je bolje pogledati Otrovno pero markiza de Sadea, a Lovca pričekati u videoteci. I eto bio sam u pravu.Od početka filma pratimo priču rezigniranog FBI-ovca (James Spader) na bolovanju i njegove posjete zgodnoj psihijatrici (Marisa Tomei). Na bolovanju i na psihijatrijskoj pomoći Spader
je završio nakon što je izgubio suprugu u požaru koji je nastao nakon što ju je onaj serijski ubojica s početka priče pokušao ubiti, a kojim se u svojoj istrazi Spader bavio. Tu priču o gubitku voljene pratimo tijekom cijelog filma kroz kratke usporene scene, što je vjerovali ili ne ujedno i moja najveća zamjerka Lovcu. Nešto kao "ne damo vam sve odjednom". Jer što jest da jest, te sekvence su se mogle sažeti u jednu i tako prepustiti gledatelja filma da uživa, a ne ga stalno prekidati, jer zapravo ta priča sa strane nije ni napeta budući da svako biće inteligentnije od puža može pretpostaviti kako je i zbog čega rezignirani FBI-ovac izgubio suprugu, a svi detalji s tim u vezi i nisu bitni. U svakom slučaju te sekvence nisu nužne za radnju, barem ne na takav način i išle su mi na živce. Točka.Nego vratimo se onome što se zove fabula iliti kratki sadržaj. Saznajemo kako se Spader (u filmu detektiv Joel Campbell) nakon gubitka voljene povlači iz Los Angelosa u Chicago, gdje nastavlja živjeti bez ikakve svrhe i gdje boluje od raznoraznih psihosomatskih bolešćurina među kojima je najgroznija ubitačna migrena. Jednom riječju njemu je dosta života, što najbolje opisuje dionica filma u kojoj smo mogli čuti nešto iz repertoara
Portisheada. Iz te letargije ga onaj serijski ubojica, Keanu (čovjek kojem se niti jednom u filmu ne spominje ime) odlučuje izvući, te i on dolazi u Chicago i ubija mu susjedu ne bi li ga malo trgnuo. Nakon toga odlučuje zaigrati s njim smrtonosnu igru tako što mu šalje fotografiju žrtve jutro prije nego li će je ubiti i na tu igru troši finu paricu jer sve fotke šalje preko Fedex-a, a nema čovjek para, jer čini se da ništa ne radi u svom životu osim što ubija, čak ni svojim žrtvama ne mazne usput novčanik, a žrtve su uvijek žene, koje on obvezno šarmira, a zapravo već šarmirajući ih svatko može vidjeti kako je riječ o manijaku. No, to su sve uobičajene filmske šupljine. I tako Joel prihvaća bačenu rukavicu i priča kreće, i to napeta i uzbudljiva priča koja se može pratiti s užitkom, a nije previše zahtjevna, reklo bi se baš za odmor moždanih vijuga. Isprva se gledatelju čini kako obojica (Spader i Reeves) glume katastrofalno loše, ali što ih se duže gleda njihova gluma postaje sve realističnija, pa je tako, primjerice, njihov telefonski dijalog u kojem Joel glumi krajnju nezainteresiranost iznimno realan i upečatljiv, baš kao i sam Joelov ponovni susret s istim zločinom gdje se on odmah ne postavlja nadmoćno, već surađuje s policijom kao svaki normalan ljudov-civil. Najžešći napad kritike doživio je film preko nerazrađenog odnosa između negativca i pozitivca, ali pobogu kako, kad taj odnos uopće ne postoji, jer ovaj je pacijent i to je to, nema se tu razrađivati šta. Nemam više što za reći osim da film svesrdno preporučam jer ćete uz njega provesti ne pametnih, ali napetih 97 minuta.
