Claude Lorius je zaljubljenik u Antarktik gdje je u šezdesetak godina svoje karijere proveo više od deset godina, odlazeći tamo u nekoliko navrata i u različitim kombinacijama, vršeći istraživanja glečera. On je predani znanstvenik, klimatolog, zagovornik teze o ljudskom faktoru u globalnom zatopljenju i jedan od pionira spektrometrijskih istraživanja leda. U pitanju je, laički rečeno, forenzička metoda ispitivanja klimatskih uvjeta kroz vrijeme, preko ispitivanja mjehurića zraka u ledu. Ključna stvar je dubina s koje je uzorak iskopan – što je ona veća, to je uzorak stariji i govori o ranijoj epohi. „La glace et le ciel“ („Led i nebo“) je dokumentarac o njemu i njegovom znanstvenom radu.

Odlična vijest za gledljivost filma je to što ovo nije tipičan suhoparni znanstveni sadržaj koji se isključivo bavi tehničkim detaljima istraživanja i iščitavanja rezultata. Naravno, ima i toga u određenoj mjeri, a Loriusova metodologija je besprijekorna, pa su rezultati koje je dobio izuzetno pouzdani, odnosno njegove riječi imaju veliku težinu. Druga dobra vijest je da ovo, također, nije ni jedan od onih dosadnih aktivističkih dokumentaraca s ciljem mobilizacije širokog kruga ljudi kako bi se izbjegao neki katastrofični scenarij. Odnosno, nije to do pred sam kraj, a taj i takav kraj prilično odudara od ostatka filma i očito je kompromisnog karaktera kako bi se na tome poentiralo i kako bi se publiku osvijestilo po pitanju globalnog zatopljenja i makar nominalno aktiviralo u pravcu borbe protiv istog.

Vitalni Claude Lorius (FOTO: La glace et le ciel)

Dva su razloga zašto „La glace et la ciel“ uspjeva na filmskom planu. Prvi je, svakako, njegov subjekt kojeg vidimo čas kao vitalnog čovjeka od 82 godine kojem još uvijek ne smeta da se pentra po ledenjacima i izlaže ekstremno niskim temperaturama, čas kao svakako mlađeg znanstvenika sa sjajem u očima, odrješitom da unatoč vremenskim uvjetima svoj posao obavi kvalitetno i odgovorno. Snimke iz bliže prošlosti su dosnimljene za potrebe filma, dok su one starije autentične i arhivske. Lorius je, inače, vrlo zahvalan protagonist ove priče jer pored znanstvene discipliniranosti, odrješitosti i hrabrosti, on posjeduje i nemalu količinu literarnog dara i filozofske mudrosti da sve to zanimljivo zabilježi i postavi u određene kontekste. 

Mi ga na ekranu pratimo kako se razvija kao znanstvenik, od istraživača i avanturista, do, od strane struke, globalno prepoznate figure, a pritom je dovoljno iskren da ne poseže za nekakvom romantizacijom bilo sebe, bilo mjesta na kojem obavlja svoj posao. Da, tamo je vraški hladno, pušu strašni vjetrovi, a reljef terena se ne može uvijek ni vidjeti ispod naslaga snijega i leda, tako da je svaka ekspedicija potencijalno smrtonosna, a čak i nešto tako trivijalno poput zapisivanja u notes podrazumijeva skidanje rukavica i sa sobom povlači rizik gubitka prstiju. Čak i kada dođe do sentimentalnih momenata, kao što su trenuci kameraderije na Loriusovom prvom putovanju ili kasnije osjećaj dužnosti američkih, sovjetskih i francuskih istraživača da nađu zajednički interes unatoč Hladnom ratu, oni svejedno djeluju iskreno i zasluženo.

Drugi adut filma je njegov autor Luc Jacquet, i sam zaljubljenik u Antarktik i autor “oscarovskog” dokumentarca „Carsko putovanje“ u kojem je na terenu zabilježio masovne migracije pingvina u sezoni parenja. Jacquet sjajno koristi potencijal svog subjekta, pod kontrolom ima i ritam i tempo da linearna struktura u kojem jedna misija mijenja drugu, a nova saznanja se grade na prethodnima, ostane dinamična. Odnos arhivskog i dosnimljenog materijala je odlično pogođen i autor ima osjećaj kada valja skrenuti sa teme i znanstveno izlaganje relaksirati s nečim životnijim. Jedina njegova oštra intervencija je upotreba glumca za zaduženje naratora, ali ovdje to nije neukusno i lažno – ne očekuje se valjda od Loriusa da pored svega što je napravio na kraju sam čita kartice teksta.

Naravno, u filmu će svoje mjesto naći i saznanje da nuklearne probe emitiraju radioaktivne čestice u više slojeve atmosfere, pa šteta od njih nije samo lokalizirana, već je globalna kao i zaključak da industrijalizacija i ljudska aktivnost utiču na deglacijaciju dosta više od puke statističke greške. Te argumente, međutim, Lorius i Jacquet ne koriste kako bi se obračunavali sa “nevjernicima” i kako bi ih prozivali da negiraju znanost radi vlastitih sebičnih interesa, niti da bi ponudili fundamente za nekakav noviji, drugačiji svijet. Ne, ovo nije film koji potpaljuje već uvjerene i antagonizira one koji nisu. U svojoj metodičnosti i zahvaljujući svom prijemčivom “heroju”, ovakav film će potaknuti i one koji o ovoj temi ne razmišljaju da ipak razmisle malo. I to je, čak i bez onog aktivističkog kraja, značajan doprinos eko-aktivizmu. 

Što je dubina veća, to je uzorak stariji i govori o ranijoj epohi (FOTO: La glace et le ciel)

Riječka publika film može pogledati 27., 28. i 29. travnja u Art kinu Croatia, dok će se projekcije u Splitu, u Kinoteci Zlatna vrata, održati 2. i 5. svibnja, dok je u Zagrebu, u Kinoteci, film na rasporedu 11. svibnja u sklopu programa "Dokukino gostuje u Kinoteci".

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: La glace et le ciel