20 DANA U MARIUPOLJU: Pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame
Marko Stojiljković
16. 03. 2024.
uloge: | - |
---|---|
žanr: | ratni dokumentarac |
scenario: | Mstislav Černov |
režija: | Mstislav Černov |
Od tog datuma je ta faza rata koja još uvijek traje prošla kroz bezbroj svojih faza. Za mnoge od njih imamo sjećanja koja izviru iz medijski posredovanih slika, tekstova, video-materijala i audio-zapisa. Tako su nam poznati pojmovi kao što su bitka za Kijev, rušenje Irpinja, masakr civila u Buči i tromjesečna bitka za Mariupolj koji je tako postao globalno prepoznatljiv simbol ukrajinskog stradanja. U tom lučkom gradu na obali Azovskog Mora je za to vrijeme ubijeno najmanje 25.000 civila, a sam grad čija je populacija prije rata bila oko 400.000 razrušen je do razine praha i pepela, pa onda okupiran.
Dobar dio naših sjećanja na to vrijeme i to mjesto potiče od izvještavanja novinara i reportera koji su bili tamo na terenu. Jedan od njih bio je i Mstislav Černov, relativno mladi, a već prekaljeni ukrajinski novinar, fotograf, snimatelj i ratni reporter. U svojoj karijeri, on je već pokrivao sukob u Donbasu, rušenje malezijskog civilnog aviona, rat u Siriji, bitku za Mosul u Iraku ... Napad Rusije na Ukrajinu ga je dočekao upravo u Mariupolju odakle je izvještavao za agenciju Associated Press (AP). U prva tri tjedna bitke, dok je tamo boravio prije nego li se skupa sa svojom ekipom, fotografom Jevgenijem Maloletkom i terenskom producenticom Vasilisom Stepanenko, uspio evakuirati, Černov je snimio nekoliko stotina sati materijala. Nešto od toga smo sigurno viđali u vijestima.
U međuvremenu je od tog materijala složen i dokumentarni film „20 dana u Mariupolju“, Černovljev prvijenac u toj formi. Film je premijerno prikazan prošle godine na Sundance Festivalu, gdje je dobio nagradu publike, a poslije i na brojnim drugim specijaliziranim festivalima dokumentarnog filma i na specijaliziranim projekcijama širom svijeta, pa čak i na televiziji, budući da je nastao u produkciji tvrtke Frontline PBS. S ovogodišnje dodijele Oscara, film je ponio zlatni kipić u konkurenciji dugometražnog dokumentarnog filma, a hrvatska ga publika ima prilike pogledati na programu zagrebačkog Dokukina KIC.
Iako Černov film otvara sa scenom kada se ruski tenkovi sa svojim „Z” oznakama već pojavljuju u samom gradu, on se brzo vraća na početak. Pružajući minimalan kontekst koji nam je ionako poznat, Černov nas podsjeća da je prvi dan rata u gradu izgledao „normalno”, konstatirajući svojom naknadno snimljenom, trezvenom naracijom da „ratovi ne počinju eksplozijama i pucnjavom, nego – tišinom”. Odatle ćemo nadalje imati manje ili više kronološki slijed događaja tijekom kojeg će se naši kriteriji o tome što je normalno, a što nije polako mijenjati, baš kao što se mijenja pejzaž grada od nekada „normalne”, čak prijatne i funkcionalne naseobine u mjesto užasa i razaranja.
U narednih devedesetak minuta moći ćemo vidjeti kako ta normalnost erodira do nivoa borbe za puko preživljavanje, a u slučaju režisera i njegovog tima i do borbe kako da obavljaju svoj posao i šalju sliku stradanja u svijet. Suočeni s prvim granatama, civili će krenuti u podrume i u skloništa kojih nije ni izbliza dovoljno. Neki će se vratiti kućama, a njihove će kuće kasnije biti uništene. Ubrzo će ponestati hrane, vode, medikamenata, električne energije i signala za mobilne telefone i internet, a grad će se naći u potpunom okruženju.
Dobar dio vremena Černov sa svojim timom provodi u bolnici koja se sve teže nosi s pritiscima, kako onim materijalnim, tako i emocionalnim: njeni pacijenti su civili, nerijetko djeca i mladi, primjerice momci na čije su igralište pale granate dok su igrali nogomet, pa čak i bebe. Ista će bolnica kasnije biti pogođena, a trudnice i rodilje iz nje evakuirane (sjećate se tih slika). S viših katova bolnice, možda iste, a možda i druge, Černov će snimati kako tenkovi gađaju stambene zgrade, a kako požare nema tko ugasiti, budući da su i vatrogasne postaje razorene.
O toj normalizaciji užasa i razaranja nam neće govoriti svojim riječima, već slikama, ili kroz riječi i postupke ljudi koje snima. Liječnici će mu govoriti kako se osjećaju dok pokušavaju spasiti novorođenčad, pokazati gdje skladište leševe preminulih budući da su kapaciteti mrtvačnice popunjeni. Jedan policajac čija je jedina želja da svijet vidi razaranje grada i ubijanje civila postat će mu ključni saveznik. Vidjet ćemo i scene masovnih pokapanja i emocionalnu reakciju čovjeka koji je za to zadužen. Gledat ćemo i čovjeka koji svu svoju imovinu iz razrušenog doma vuče sa sobom na kolicima pod artiljerijskom vatrom, nemajući drugih opcija. Promatrat ćemo i kako neki ljudi grabe namirnice i robu iz pogođene prodavaonice dok ih prodavačica (možda vlasnica) tjera vani, ali od Černova nećemo dobiti osudu tih ljudi, jer on razumije da oni možda samo traže kompenzaciju za svoj gubitak. Uostalom, kako jedan od njegovih sugovornika kaže, „dobri ljudi u ratu postaju još bolji, a loši još lošiji”.
Černovljeve zapise s terena montažerka Michelle Mizner povremeno presijeca izvještajima iz globalnih medija gdje također možemo vidjeti neke od njegovih snimki, a ponekad i izjavama političara s obiju zaraćenih strana. To filmu daje dodatnu, kontekstualnu dimenziju, čineći ga dovršenijim i informativnijim. Nešto navođenja gledatelja u smislu diktiranja emocija prisutno je i kroz glazbu Jordana Dykstre koja dodaje skoro trilersku napetost, ali „20 dana u Mariupolju“ ni tada ne postaje ni banalan „news” dokumentarac, ali ni tezičan uradak, već ostaje vrlo pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: 20 days in Mariupol
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
davno sam na oviem stranicama najaviô da oligarhijski putinov režim ovaj rat ne može dobīti, ali ga ne smïje ni izgubiti. tada sam prëdvidïô i neizbježni poraz ukrajine, kakoti najveće stradalnice i tragičarke ovoga bezumnoga iztočnoslavenskoga bratoubojnoga rata, za geostratežske interese anglosaksonsko-židovskih "elitā", ali ne sāmo tieh. također sam najaviô i urušenje stare EU-rope, ter nakon razdïôbe ukrajine, prëustroj te anglosaksonsko-židovske vojno-politične tvorbe na nëkolike manje cjeline s novima namjenama. globalni potres će doseći i vatikan, ali i ostatak svieta, na čelu s washingtonom i londonom. opazka da russka oligarhija ovaj rat ne može dobīti, ne znači ni najmanje da će ga dobīti "globalni zapad". razumïje se, pod uvjetom da kina/kitaj ostane do konca mudro, udobno i spokojno sjedjeti na obali rieke, čekajući plovuća trupla svojih neprijateljā i suparnikā. kako god', na koncu svieh ratovā istinski gubitnik je vāsda mali čovjek.