Koliko god se činilo neobičnim, strategiju kamikaza nisu izmislili ni Japanci, ni islamski fundamentalisti. Militaristički suicid ima drevne i diljem svijeta razgranate korjene, a rodio se sa samim ratom. Prvi i najstariji ratnik-samoubojica o kojem postoje pouzdani dokumentirani zapisi bio je Rimljanin, konzul Decio Mure, koji je u borbi kod Sentina (295.g. prije Krista), protiv koalicije Etruščana, Gala i Sanita, lansirao svoje tijelo na neprijateljske položaje da bi ih odvukao sa sobom i omogučio pobjednički manevar vlastitim trupama. Kamikaze se javljaju i među keltskim plemenima gdje su se male skupine boraca dušom i tijelom odanih raznim božanstvima rata, opijale i drogirale te nagih tijela obojanih u plavo bacale na protivničke rovove. I američke prerije bilježe ratnike kamikaze, koji su slijedili strogi kodeks časti zasnovan na hrabrosti u borbi do posljednjeg daha. Bili su to dog soldiers iz plemena Sioux i Cheyennes, koji su kretali u rat s kolcem koji su zabijali na mjestu borbe i za njega se vezali dugačkom vrpcom, gdje bi ostajali za cijelog trajanja bitke bez obzira na ishod-život ili smrt. Izraz kamikaze, koji znači "božanski vjetar" dolazi od japanskih pilota koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata obrušavali na neprijateljske ciljeve. Prva akcija izvedena je 5. srpnja 1944., sa 17 aviona protiv Pete flote Sjedinjenih Država. Ukupno su potopili ili oštetili 250 brodova. Jako je interesantna i ekstremistička muslimanska sljedba Assassina u srednjem vijeku (Assassin na arapskom znači "odan hašišu"). Pokorno su slušali svog vođu koji je nosio titulu "Starca s planine". U zamjenu za obećanje pristupa užicima iz Alahovih vrtova, oni su uz pozamašnu potporu opojnih droga odlazili u samoubilačke pohode. Odgovore ovih teško shvatljivih pojava najčešće nalazimo u tradiciji, koja se eto nastavlja i u našem vremenu.