Ovo je jubilarna, trideseta godina otkako dr. sc. Goran Sušić, sa svojim timom, okupljenim u udrugu Grifon, prstenuje bjeloglave supove na Kvarneru. Do sada su spasili preko 160 supova, od čega je njih 138 uspješno vraćeno u prirodu, te su obilježili više od 1.000 bjeloglavih supova, po čemu su najuspješniji takav tim na svijetu. Kako bi došli do njihovih gnijezda na liticama ili ih spasili iz mora, svladavaju brojne prirodne prepreka, a neke druge prepreke, one financijske prirode, s kojima se suočavaju unatrag nekoliko godina, sada opasno prijete gašenjem čitavog, tri desetljeća građenog, projekta.

UGROŽENA VRSTA: Pored skupog oporavilišta za supove, ptice završile u nastambi za lavove ZOO vrta

Najboljem timu na svijetu u prstenovanju ove vrste ptica kojoj prijeti izumiranje, na put su, pogađate, stale hrvatske institucije koje, za razliku od onih u ostatku svijeta, nemaju previše sluha za rad udruge Grifon koji se brinu za supove, te goleme ljepotane što su, kao čistači, važna karika ekosustava i njihovim bi se nestankom povećao rizik od širenja bolesti. Zbog posljedica nebrige supovi su izumrli od Učke, preko kanjona Paklenice, Zrmanje, Krke, preko Omiša do Biokova i zaleđa Dubrovnika, a neki od preostalih supova s Kvarnera odlaze se gnijezditi u Francusku, Srbiju, Italiju i Grčku te tamo i ostaju.

„Zbog nedostatka novca za financiranje ovog projekta, već smo nekoliko godina prisiljeni smanjivati broj dana koliko tim može raditi na prstenovanju, a posljedično se smanjuje i broj prstenovanih supova. Ove godine, nakon punih 29 godina prstenovanja supova, može se dogoditi da, zbog nedostatka novca, projekt više nećemo moći nastaviti“, upozorava Sušić. 

Put do gnijezda bjeloglavog supa (FOTO: Udruga Grifon)

I dok hrvatske institucije nemaju sluha, paradoksalno, zahvaljujući angažmanu volonterke Cornelie Kruchten, apel za spas hrvatskih supova stiže iz Njemačke. Tamošnja turistička agencija, koja za razliku od domaćih turističkih agencija, ne zarađuje na turističkim turama koje, zbog bolje zarade, vode i do samih gnijezda supova, poziva njemačke građane na donacije kako bi se hrvatskim stručnjacima pomoglo da ustraju u projektu u koji je Sušić uložio čitav radni vijek. 

„Iz turističke agencije Kroatien-Liebe.de su nekoliko puta izvijestili o hrvatskom projektu, zahvaljujući gospođi koja vodi online putničku agenciju. Za razliku od mnogih turističkih agencija, ona poslu prilazi vrlo odgovorno, mnoge ture koje nudi, sama prethodno testira te je zgrožena, primjerice, stampedom turista na Plitvice, kao i neodgovornim ponašanjem prema supovima čiji su mladi ugroženi grupama turista, koje se vodi preblizu gnijezda. Osobno sam o Udruzi Grifon prvi puta čula 2014. godine, u jednom dokumentarcu o njihovom projektu koji se emitirao na jednom njemačkom TV kanalu. Bila sam toliko impresionirana tim golemim pticama da sam ubrzo doputovala u Hrvatsku kako bih posjetila centar udruge, čiji su me stručnjaci i volonteri oduševili svojim entuzijazmom. Ti su ljudi sedam dana u tjednu svakodnevno vozili po 150 kilometara, nerijetko u dugim kolonama vozila tijekom sezone, samo kako bi nahranili ptice. Tada sam im se odlučila pridružiti te sam svoj put i boravak financirala novcem od naknade koju sam dobila kada sam ostala bez posla. Uvidjevši da se ovi divni ljudi bore s kroničnim nedostatkom novca, počela sam pisati prezentacije za prikupljanje sredstava, no kako niti jedna molba koju sam poslala hrvatskim tvrtkama, bankama i drugima, nije urodila plodom, okrenula sam se zemljama njemačkog govornog područja. Ubrzo nakon toga pristigle su donacije od tvrtke Petshop i od proizvođača optičkih uređaja, što nam je bilo od velike pomoći“, kaže nam Njemica, Cornelia Kruchten, odlučna da zajedno s prijateljima iz Hrvatske, nastavi borbu za opstanak, kako kaže, posljednjih hrvatskih bjeloglavih supova.

Gdje je konkretno zapelo, tko je karika koja ovaj puta škripi u glomaznoj birokraciji i što će se dogoditi s ovom zaštićenom i rijetkom vrstom ptica, ako u zemlji u kojoj su svili svoja gnijezda i dalje ne bude razumijevanja za projekt koji ih tri desetljeća štiti od potpunog izumiranja, koje se već dogodilo u drugim dijelovima Hrvatske, razgovarali smo s Goranom Sušićem. Pitamo ga hoće li institucije mrtvo-hladno gledati kako 30-godišnji projekt propada zbog 20 000 kuna.

„Supove sam započeo istraživati 1981. godine. Prvo hranilište za njih otvorio sam godinu kasnije, na otoku Cresu, a iste sam ih godine počeo i prstenovati. No, sustavno prstenovanje i markiranje krilnim markicama započeo sam 1990. godine, okupivši tim penjača i asistenata, na čelu s poznatim speleologom Brankom Jalžićem, koji je ostao dio mog tima svih 29 godina. Danas s ponosom mogu reći da je prstenovanje bjeloglavih supova jedan od najdugovječnijih, ako ne i najdugovječniji projekt koji se u Hrvatskoj provodi u cilju upoznavanja faktora koji utječu na opstanak te ugrožene vrste. Tijekom godina u timu se izmijenilo tridesetak ljudi koji su uglavnom potpuno volonterski sudjelovali u projektu, te čak 3.000 volontera iz čitavog svijeta. Do sada sam, sa svojim timom, obilježio više od 1.000 bjeloglavih supova, po čemu smo najuspješniji u svijetu, jer niti u jednoj drugoj zemlji ne postoji tim koji je potpuno sam prstenovao više od 1.000 ovih ptica. Tijekom tog, tri desetljeća dugog, razdoblja prstenovanje je bilo financirano na razne načine, a za vrijeme djelovanja Eko-centra Caput Insulae-Beli, najčešće smo projekt financirali vlastitim sredstvima. Od 2010. do 2014. godine uspjeli smo troškove pokrivati zahvaljujući programu monitoringa stabilnosti populacije, sufinanciranog od županijske Javne ustanove Priroda iz Rijeke, koja upravlja ornitološkim rezervatima u kojima gnijezde supovi“, kaže Sušić u razgovoru za Lupigu.

Goran Sušić s prstenovanim supom (FOTO: Udruga Grifon)

U svakoj godini koja je uslijedila bilo je, prisjeća se, sve teže osigurati dostatna sredstva, pa je, zbog nedostatka novca, tim bio prisiljen postepeno smanjivati broj dana, a time i broj kolonija u kojima su provodili prstenovanje.

„Ova bi godina trebala biti jubilarna, trideseta, otkako provodimo projekt o kojem direktno ovisi kasnije ustanovljavanje velikog broja ekoloških parametara vezanih uz ovu vrstu ptica. Nedostatak interesa sponzora mogao bi dovesti do toga da nećemo moći platiti niti osnovne troškove broda, posade i hrane. Nedostaje nam najmanje 20.000 kuna. Za pomoć smo se obratili svim nadležnim institucijama koje bi trebale prepoznati da je prstenovanje mladih, bjeloglavih supova neophodno za njihovu uspješnu zaštitu. Pisali smo Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, Hrvatskoj agenciji za okoliš i prirodu, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te Javnoj ustanovi Priroda koja upravlja ornitološkim rezervatima u kojima gnijezde bjeloglavi supovi. Nadali smo se da će bar netko od njih pronaći način da nam pomogne u sufinanciranju prstenovanja bjeloglavih supova u ovoj godini, kako bismo zadržali kontinuitet ovog projekta, u cilju zaštite ove vrste. Nažalost, nade su se ubrzo rasplinule. Ovih su nam dana stigli negativni odgovori od svih nadležnih i odgovornih institucija“, objašnjava nam Sušić s kakvim se problem susreću on i njegov tim.

Jedini odgovor koji još nije stigao u trenutku kada smo razgovarali sa Sušićem bio je onaj iz Javne ustanove Priroda. On je stigao upravo u trenutku zaključenja ovoga teksta i u njemu stoji da JU Priroda za provedbu aktivnosti prstenovanja trenutno može osigurati samo 9.000 kuna, uključujući PDV, što ni izbliza nije dovoljno da se zatvori financijska konstrukcija za ovu godinu.

Na molbu Grifona, nadležnim institucijama da pokušaju pronaći način da pomognu u sufinanciranju prstenovanja bjeloglavih supova, iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, koji potpisuje Ivana Jelenić, načelnica Sektora za bioraznolikost i strateške poslove, navodi se kako to Ministarstvo nema planirana sredstva za traženu namjenu u 2019. godini niti mogućnosti direktne dodjele sredstava za ovakvu aktivnost jer ne provode natječaje za financiranje udruga. Natječaje, kako su naveli, provode Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i Ured za udruge. I tako se stvari, kaže Sušić, ponovo vraćaju na početak, jer ih upućuju na Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a upravo ih je taj Fond prvi odbio.

„Sredstva za tu namjenu nemamo osigurana u Financijskom planu Fonda. Također nismo u mogućnosti dodijeliti sredstva neposrednim zahtjevom Vašoj udruzi već isključivo putem javnog natječaja. Budući da isti nije u planu ove godine to nažalost nije moguće“, odgovara mr.sc. Vlatka Gulan Zetić, s pozicije voditelja Službe za zaštitu prirode

Sušić pojašnjava i zašto je prstenovanje ovih ptica, kojima prijeti izumiranje, toliko važno. Naime, tek kada su pojedine ptice obilježene, može se ispravno zaključiti koji su uzroci smrtnosti, što su faktori koji ugrožavaju opstanak tih ptica na gnjezdilištima, koliko žive, koja gnijezda koriste i da li se po odrastanju vraćaju na matične kolonije ili se ostanu gnijezditi negdje drugdje, kolika je vjernost unutar parova, kolika je vezanost uz gnijezdo, kolika je stopa preživljavanja pojedine starosne skupine te čitav niz drugih faktora koje treba znati kako bi se uspješno upravljalo populacijom vrste kojoj prijeti izumiranje.

„Supovi koje smo obilježili viđeni su u četrdesetak zemalja, od Španjolske na zapadu, preko Švedske na sjeveru i Rusije na istoku, do afričkog Čada na jugu. Više tisuća prikupljenih podataka o njihovom kretanju dalo je posve novu sliku o selidbi mladih ptica te vrste. S tim smo podacima nastupili i na svjetskoj konferenciji o pticama grabljivicama u Južnoj Africi i rezultate potom objavili u knjigama. Prstenovanje je pokazalo i u kojoj mjeri bjeloglavi supovi stradavaju od pojedinih uzroka, od trovanja, preko lovačke puške, pa do elektrokucije na stupovima dalekovoda ili presijecanja napola od strane elise vjetroelektrane. Prstenovanjem smo dokazali da su neki naši supovi ostali gnijezditi u Francuskoj, Srbiji, Italiji i Grčkoj, a nisu se vratili u matičnu koloniju na Kvarner, iako se ranije smatralo da se svi supovi vraćaju nakon postizanja spolne zrelosti. Skupili smo još niz izuzetno značajnih podataka o njihovoj biologiji, ekologiji i ponašanju, te time dali značajan doprinos svjetskoj ornitologiji. Očekivali smo stoga da će bar Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, koja upravo provodi projekt izrade Akcijskog plana zaštite bjeloglavih supova, pri čemu je nužno individualno prepoznavanje jedinki ugrožene vrste, prepoznati važnost projekta. Nažalost, po procjeni nadležnih institucija spomenuti podaci nisu važni, a kamoli neophodni, u provedbi programa zaštite ovih ptica te niti jedna od spomenutih institucija nije spremna sufinancirati nastavak ovog programa“, upozorava hrvatski stručnjak, čiji je rad prepoznat u svijetu, ali ne i u zemlji u kojoj živi i radi.

Spašavanje supa iz mora (FOTO: Udruga Grifon)

Ističe kako se njegov tim, unatoč rezultatima koji su ih doveli na sam svjetski vrh, svih ovih godina, osim izostanka podrške institucija u rješavanju problema koji ugrožavaju opstanak bjeloglavih supova, suočavao i s velikom dozom licemjerja i štetnog neprofesionalizma. 

„Nakon što smo bili prisiljeni napustiti otok Cres i Eko-centar koji smo vodili 20 godina, brigu o tom Centru i zaštiti supova preuzela je JU Priroda iz Rijeke. U obnovu zgrade i centar za posjetitelje uložili su gotovo pet milijuna kuna, ali nisu napravili laboratorij za oporavilište za supove, nisu zaposlili niti jednog biologa ili veterinara, nisu nastavili dohranjivati supove na hranilištu koje smo mi izgradili. Ono što je posebno loše je to što nisu poduzeli ništa po pitanju zaštite kolonija supova od brutalnog, turističkog uznemiravanja“, upozorava Sušić.

„Od kad smo zatvorili Grifon Centar kod Sv. Jurja, jer i pored zavidnih rezultata i uspjeha u oporavku supova nije postojala volja nadležnih da nastavimo s radom, izradili smo projekt hranilišta za supove u Parku prirode Učka. Nadali smo se da time započinje proces povratka supova na Učku, gdje su gnijezdili prije stotinjak godina. Na žalost i nakon nekoliko godina od izgradnje, to hranilišta još uvijek nije aktivno, jer nema redovitog dohranjivanja pa ga supovi ne mogu koristiti“, nastavlja Sušić. 

Baš kao i sve veći broj mladih, koji iz Hrvatske odlaze trbuhom za kruhom, i supovi, čija su gnijezda u Hrvatskoj, prisiljeni su, zbog hrane, putovati čak četiri sata do hranilišta u talijanskom Alpama. Na tom ih putu do hranilišta, iz kojeg se u svoje gnijezdo ne mogu vratiti istog dana, čeka niz izazova koji mogu imati tragičan ishod, čime se povećava smrtnost već ionako ugrožene vrste.

„Kad smo vidjeli da će na Učki, proces koji smo zamislili, ići sporije nego što smo očekivali, sličnu smo inicijativu pokrenuli u NP Krka, gdje su supovi gnijezdili do sredine 1980-ih. Taj se program odvija i dalje, a nadamo se da će se pridružiti i NP Paklenica, odakle su supovi nestali 2000-te. Tužna je činjenica da nade za opstanak supova u Hrvatskoj ima samo ako dobijemo međunarodna sredstva za provedbu tih projekta, budući da od naših nadležnih institucija ne možemo očekivati nikakve konkretne pomake u njihovoj aktivnoj zaštiti“, kaže naš sugovornik.

Broj im je svojevremeno pao samo na tri para (FOTO: Udruga Grifon)

Kada je započeo istraživati supove, početkom 1980-ih, na Kvarneru je gnijezdilo 60 parova. Broj im se smanjivao i prijetilo im je izumiranje. Mjerama zaštite, koje je sa suradnicima provodio kroz dvadesetak godina, broj parova se popeo na 140, no onda se pojavila nova opasnost – otrov kojim su mještani trovali čagljeve.

„Uslijed postavljanja otrova za čagljeve na Rabu je, 2004. godine, otrovano dvadesetak, a na Krku je, tijekom desetak godina, od otrova stradalo najmanje 40 supova. Broj im je pao na samo tri para. Da nismo poduzeli iznimno veliku protutrovačku kampanju pitanje je bi li danas supovi uopće postojali na Kvarneru. Na sreću, uz veliki smo trud broj parova koji gnijezdi na Krku uspjeli podići, s kritična tri, na više od 30 parova“, kaže stručnjak.

No, osim od trovanja, sa svojim je timom, svih ovih godina spašavao supove i od utapanja u moru. Riječ je, naime, o mladim supovima koji su s litica ili iz gnijezda pali u more preplašeni uznemiravanjem bučnih turista u sezoni kada te mlade ptice kreću na svoje prve letove. Uz to, oporavljali su i brojne iscrpljene i izgladnjele supove koje bi građani pronašli te im dojavili lokacije pronalaska. Do sada su tako spasili više od 160 supova, od čega su uspješno oporavili i pustili natrag u prirodu njih 138, a za oko 75 posto njih znaju da su i danas živi. Rezultat je to, vrijedan ne samo pohvale, nego i sredstava za nastavak rada.

„Ne samo po našem, nego i po mišljenju naših kolega iz ostalih zemlja koji se bave supovima, upravo zahvaljujući naporima tolikog broja ljudi, tijekom trideset godina, supovi na Kvarnerskim otocima i danas žive. U suprotnom bi doživjeli istu sudbinu kao i oni u drugim dijelovima Hrvatske – od Učke, preko kanjona Paklenice, Zrmanje, Krke, preko Omiša do Biokova i zaleđa Dubrovnika, gdje su izumrli. U Hrvatskoj bi tako danas živjela jedna vrsta manje. Bio bi to veliki gubitak za jedan narod, koji time gubi dio svog prirodnog nasljeđa, ali i prava tragedija za ekosustav. Naime, u područjima ekstenzivnog ovčarstva, ovce ostaju vani tijekom čitave godine, vani se janje i zato im je mortalitet povećan, u odnosu na one iz farmskog uzgoja. No, u kršu se uginule životinje ne može zakopavati, niti se njihove strvine uklanjaju, pa upravo prirodni čistači, poput supova, imaju nezamjenjivu ulogu u ekosustavu. Rizik od širenja bolesti, koje supovi-čistači uspješno zaustavljaju i sprječavaju, njihovim bi se nestankom povećao, te bi zaprijetile ne samo stoci, nego i ljudima. Apsurdno je stoga što su upravo ljudi, koji bi trebali osjećati moralnu obavezu prema njima, što trovanjem, što nedostatkom sluha za projekte važne za očuvanje te vrste, krivi što su te fascinantne ptice danas dovedene na rub opstanka“, poručuje hrvatski stručnjak.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Udruga Grifon