I humanost i vjera nas uče da smo uvijek dužni govoriti istinu. A znamo iz vlastitoga iskustva da to nije lagano; znamo koliko smo puta ljudima zatajili važne stvari, koliko smo puta nemoralno šutjeli, a bili smo obvezani na govor. Dužni smo ljudima istinu, bitnu istinu. Dužni smo biti iskreni. Nekada odrastamo u obiteljima ili strukturama u kojima se ne govori istina, nego je laganje smisao komuniciranja, a laž jedina atmosfera koja nam je prirodna. Poznato nam je da čitave manje ili veće zajednice, i one religijske, čitavi kolektivi i narodi posjeduju svoje stoljetne laži kao istine, svoje mitove koji ih ne vraćaju u povijest, nego unesrećuju i njih i druge oko njih.

Točno je i to da istina treba biti kazana s ljubavlju prema osobi i stvari o kojoj se govori. Naravno, nije lagano povezati ljubav i istinu. Mi smo ljudi često lažljivi iz pristranosti, odnosno iz krive ljubavi prema sebi i svojima. Ipak, više je nego opasno živjeti u laži, u opakim šutnjama. Mogu proći godine i godine, stoljeća, da nema prave istine, ni za lijeka. A jedino istina, istinita riječ stvara život, jedino istina oslobađa. 

Književnik Ivo Andrić u svojoj pripovijetci "Proba", između ostaloga, opisuje fratra (Kudrića) koji nikada nije rekao što stvarno misli, koji je uvijek govorio napola i živio bez stava. Sjedio bi u prikrajku, slušao bi u povučenosti, uvijek spreman da nečujno nestane iz prostorije ako bi nekome možda i slučajno palo na pamet da ga prozove da izrekne svoj mišljenje. Čak se nikada nije od srca nasmijao, a kad bi se smijao, smulio bi se i stavio ruku na usta da mu ne bi izletio ni iskren smijeh.

(FOTO: brooklynstreetart.com)

Ne izgleda li kako glavni tok naše izobrazbe i duhovnosti ide za tim da se ne govori iskreno, istinito, da se prešućuje, da se čovjek i ne raduje niti tuguje potpuno, nego da se uvijek nešto skriva, iskrivljuje, suzdržava, i ondje gdje ne treba i gdje se to ne smije, gdje je pitanje bitnih istina. I opet Andrićev lik fra Serafin, koji je prozivao spomenutoga subrata iz prikrajka da sjedne s njima i otvoreno razgovara, priča da je tako jedan fratar iz obitelji Đuđuta (fra Petar iz Busovače) bio tih i miran, pokoran i svima poslušan fratar. Nikada se nikome ne bi usprotivio, iako bi se u sebi bunio i protivio se sebi u njedra.

I tako je šuteći i klimajući glavom svima oko sebe proživio svoj život i umro. Stigao je, piše Andrić, pred rajska vrata misleći ako je itko zaslužio raj, onda je to on. No, kad je stigao pred nebeska vrata, apostol Petar se ispriječio i ne da mu u raj nego da mora u čistilište kako bi okajao grijehe. „Kakve grijehe imam ja koji sam bio manji od makova zrna", pita Đuđut. "E to ti i jest grijeh", odgovara mu nebeski ključar, "što nisi obijelio zuba i kazao istinu ni onde gdje si to po božjem i ljudskom zakonu morao da uradiš, što si prećerao u poniznosti i poslušnosti toliko da se dragom Bogu zgadilo na njegova stvora.“

Đuđut se bezuspješno bunio. Prvi je put, pred rajskim vratima kazao što misli. Žalio se svetom Petru da su ga kroz čitav život, od obitelji preko fratara, stalno učili da ne izlijeće, da šuti, da bude ponizan, da se uklanja. Na koncu dogovor je bio, veli Andrićeva priča, da se opet vrati na zemlju kako bi popravio stvar. Fra Petar-Đuđut je živio još četrdeset godina, "kost i koža, duša u nosu, samo što još oči iz glave gledaju, ali te oči još uvijek umiju samo da se obaraju i da povlađuju sve i svakom."

I umro je, opet. Ne zna se što je kasnije, na nebu bilo. Andrić ne donosi konačni sud o ljudskom spasenju nego se pita imaju li neki ljudi imalo smjelosti da u pravi čas i na pravom mjestu reknu što misle, da se iskreno izreknu, onako ljudski.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.com

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.