Prije par dana me sreća baš i nije htjela, pa sam se navečer malo zabavljao s daljinskim i šetao programima. Na jednom od onih koji me nisu zanimali baš je bila u tijeku jedna politička emisija u kojoj se onima koji su ju gledali ponudilo da, kako je u toj emisiji već uobičajeno, glasaju o takozvanom "pitanju emisije", ovaj put uistinu senzacionalno sročenom

Kako me taj tip programa nije ni tu večer zanimao, odmah sam prebacio na drugi kanal, ali ipak ne dovoljno brzo da ne bih vidio rezultate ankete koji su se upravo pojavili na ekranu. Neću vas sada gnjaviti time da je glasalo vrlo malo gledatelja, a niti time u kojem su se postotku izjasnili o onome što ih se pitalo, nego ću samo navesti koje je pitanje bio u pitanju. Dakle, urednik emisije se upitao, a stjecajem svog profesionalnog utjecaja upitao je i gledatelje - "Da li biste htjeli da novi premjer bude: A) ODLUČAN ili B) POŠTEN".

Wow! Koja dilema za urednika! Očito se radi o tipu koji misli da jedno isključuje drugo, pa da ne može ili ne treba ići zajedno. I što je najčudnije u tome, urednik nije usamljen u toj svojoj dilemi. Spomenuo sam već da se javilo malo gledatelja - nešto više od osamsto - ali i to malo je puno kad se skupe na gomilu i pronađu svog urednika. Zamislite masu od osamsto ljudi s takvom dilemom raspoređenih na raznim društveno odgovornim i utjecajnim položajima u tako maloj zemlji kao što je naša. Jasno je i meni da, nadam se, nisu svi oni u poziciji odlučivati o našim sudbinama, ali i jedan takav je previše ako taj jedan nije odlučan i pošten, već se ni sam ne može odlučiti što od toga da bude - a to znači da nije nijedno.

Sjećam se jednog vrlo utjecajnog tipa koji svojedobno nije ni sam znao što je dobro i pošteno, pa se sakrio iza takozvanog "najdemokratskijeg oblika konzultiranja" sa svojim "pukom". Tamo negdje oko početka devedesetih pozvani smo svi da se izjasnimo referendumom o tome da li želimo da ova naša zemlja riješi probleme sa onom našom zemljom tako da imamo konfederalne odnose ili da se odcijepimo. Na postavljeno referendumsko pitanje je trebalo odgovoriti sa DA ili NE. Kako je većinski odgovor bio DA, onaj tko je raspisao referendum dobio je legalno pravo da sam odluči hoće ili se upuštati u mutne, ali njemu tako privlačne, nabavke oružja radi borbe za neovisnost ili će se za tu neovisnost boriti za stolom u pregovorima o odnosima koji bi bili konfederalni.

Nešto kao da muž pita ženu: "Želiš li da te silujem ili da vodimo ljubav? - odgovori mi sa DA ili NE!". Vrlo muževno i demokratski, osobito ako ta žena stvarno želi puno seksa baš sa svojim mužem. Ako ona ne zna koji bi odgovor zaokružila, možda bi mu mogla odgovoriti sličnim načinom, pa da ga pita: "Želiš li da te otrujem jednim obrokom ili da ti ga sipam čitav život pomalo u tanjur? - odgovori mi sa DA ili NE!".

Ma izgleda da sam malo pretjerao s ovim usporedbama! Muževi i žene si u našoj zemlji ne postavljaju međusobna referendumska pitanja. Ni o ostalome ne pričaju previše. Šutke sjede ispred televizora i mršte se gledajući emisije o nasilju u obitelji, ili one o pretilosti. Žena koja je svakim danom seksualno sve "sretnija" i njezin muž koji je svakim danom sve deblji i deblji.

Tek tu i tamo se između njih čuje pokoja sobna ili kuhinjska rečenica:

"Svršio sam, dobro je bilo draga!"

ili

"Dođi, skuhala sam ti ručak dragi!"

Ostalo se odšuti.