"Dokumentarac nije samo dobra škola za igrani film, nego i jedna vrlo uzbudljiva, dinamična filmska forma, s kojom se, danas pogotovo uz pristupačnost tehnologije, gotovo svatko može baviti i napraviti neke stvari, gdje mogu komunicirati neke ideje koje ih zanimaju, tako govori Nenad Puhovski, čovjek kojemu, kada je riječ o dokumentarnom filmu, zaista treba vjerovati. Voditelj je, jednog od rijetkih u Europi, postdiplomskog studija dokumentarnog filma na ADU u Zagrebu, na čelu je Factuma, producentske kuće iza koje je proizvodnja više od sedamdeset dokumentaraca s hrpom nagrada kod kuće, ali i u svijetu, najzad selektor je i ravnatelj ZagrebDoxa.

Međunarodni festival dokumentarnog filma, ZagrebDox, ove je godine u kino-dvorane Kaptol Centra doveo - od 2.075 prijavljenih - nešto više od 150 odabranih najnovijih dokumentarnih filmskih ostvarenja iz cijeloga svijeta. Specifičnost 11. izdanja te renomirane filmske smotre jeste i velika zastupljenost hrvatskih dokumentaraca, čak 35, starijih, ali i potpuno novih, a među filmovima iz regije prikazani su i doxovi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske, Austrije, Italije i Bugarske.

Naravno, ZagrebDox je u svojim najboljim trenucima svijet u malom, svijet sa svim svojim nesavršenostima i nedorečenostima, traumama i obmanama, s čežnjama, tugom, bolom i strepnjama, sa strahovima i torturama, mučenjima i ugrožavanjem sloboda, pojedinaca, ali i čitavih zajednica i naroda, ipak on je i prikaz neslućenih divota i ljepota, uhvaćenih okom kamere u tim tako rijetkim trenucima zadovoljstva, uspjeha i sreće.  

"Besani u New Yorku" (FOTO: ZagrebDox.net)

Film "Besani u New Yorku" takav je jedan dox (proizvodnja Švicarska, redatelj, montažer i producent Christian Frei): jedna antropologinja, dr. Helen Fischer, specijalizirana za evolutivni razvoj mozga kod čovjeka, spušta svoje istraživačke sonde do samih krajnjih granica područja što ga zovemo ljubav, nastojeći pronaći upravo u mozgu začetke procesa i granice staništa u kojima se ljubav gnijezdi, otkriti gdje su joj temelji i korijeni, ispipati kako ljubav zapravo doživljavamo? A sve to na primjeru troje ljudi koji su upravo iskusili jedan od, po njoj, najtragičnijih i najvećih stresova u ljudskom životu - rastanak s voljenom osobom.

Taj trenutak kada vas netko u koga ste, ili barem tako mislite, bili bezgranično zaljubljeni, odjednom, nepovratno i neopozivo, odbaci, prekine bilo kakav kontakt s vama, dr. Fischer pomno istražuje, koristi se magnetnom rezonancom, pomoću nje kreće se granicama i dubinama tog bola koji ima svoj fizički, opipljiv trag u vašem mozgu, ujedno vas pokušavajući pripremiti za novi život bez onoga koji vas je tako bezrazložno i okrutno ostavio. Idealan film, sa znanstvenim pokrićem, sjajno odigran i montiran, za sve one koji su zaljubljeni, bez razloga ostavljeni, ili odljubljeni, osamljeni, u vječitoj potrazi za ljubavlju, opijeni željom i nagnućem da uplove u te nemirne i opasne vode!   

O nekim drugim, po uzrocima i posljedicama mnogo ozbiljnijim i tragičnijim psihičkim stanjima i poremećajima govori izvanredan, gotovo dvoipolsatni dokumentarac "O ljudima i ratu" francuskog redatelja, scenarista i producenta Laurent Becue-Renarda. Riječ je o drugom dijelu njegove trilogije naslovljene "Genealogija bijesa", snimane među američkim veteranima iračkog rata, oboljelim od PTSP-a, odnosno posttraumatskog stresnog poremećaja.

Film je stigao s nagradom za najbolji dugometražni dokumentarni film sa IDFA 2014. godine, autor prati tu grupu štićenika jedne veteranske kuće u Sjedinjenim Američkim državama. The Pathway Home terapijski je centar u kojem se liječe od traumatičnih sjećanja što ih progone zbog svega onoga što su učinili ili samo vidjeli na frontu, u ratu. Na prvoj projekciji nije baš privukao veću pažnju, razgovoru priređenom tim povodom prisustvovalo je možda nešto malo više od pedeset gledatelja, što je s obzirom na aktualnost i provokativnost teme za hrvatske prilike dosta čudno, a zaobišle su ga i nagrade, mada je prikazan u međunarodnoj konkurenciji. 

Redateljica i snimateljica Hanna Polak, inače poznata aktivistkinja koja se bori za prava djece beskućnika diljem svijeta, prikazala je svoj novi film u dansko-poljskoj produkciji "Bolji život", vrlo intrigantan dox o djevojčici Yuli koja živi na najvećem europskom odlagalištu smeća i otpada, dvadesetak kilometara udaljenom od centra Moskve. Snimala je Yulu tijekom punih 14 godina! - na tom smetlištu civilizacije, među otpadnicima društva, pijancima i beskućnicima, nesretnicima utopljenim u tamnu stranu života. U tom okruženju ona živi svoj život - pa ipak toj tragičnoj i dirljivoj priči o nečijem odrastanju ne može se odreći neka unutarnja toplina i dašak ljudskosti - ta sve se to događa tu, odmah pokraj nas, a čini nam se da nas razdvajaju beskrajne, kozmičke daljine, kao da gledamo prizore iz nekoga drugog svijeta.

Filmu je pripalo posebno priznanje međunarodnog žirija, kao uostalom i doxu "Vrtni ljubavnici" finske redateljice Virpi Suutari, potpuno različitog polazišta i sadržaja: ovdje dobro situirani Finci obrađuju svoje pomno uređene vrtove kroz koje progovara njihov svjetonazor, način života, kultura i civilizacija svjetlosnim godinama i eonima udaljena od moskovskog smetlišta.   

Kim Longinotto privukla je veliku pozornost (FOTO: ZagrebDox.net)

Izuzetnu pak pažnju posjetitelja i poklonika ZagrebDoxa privuklo je prvo gostovanje britanske dokumentaristice Kim Longinotto u Zagrebu i europska premijera njenog filma "Snovolovka" pristiglog direktno sa filmskog festivala Sundance gdje je ovjenčana nagradom za režiju upravo u kategoriji dokumentarnog filma. Priča je to o prostitutkama kojima u izbavljenju iz okova prostitucije i kruga seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja pomaže - nitko drugi do bivša "prijateljica noći", koja ih vlastitim primjerom uvjerava da je tako nešto moguće. Film u produkciji britanske kuće Rise Films Longinotto potpisuje kao redateljica i snimateljica, a Nenad Puhovski dodijelio joj je posebno priznanje koje nosi naziv "Nagrada Mojoj generaciji". 

ZagrebDox nas je odveo i do čarobnih predjela Nacionalnog parka Virunga, smještenom na istoku Demokratske Republike Kongo, zemlje što je upravo zbog tih svojih prirodnih ljepota i bogatstava još sredinom 19. stoljeća pala u kolonijalno ropstvo postavši praktično feudalni posjed belgijskog cara Leopolda. Danas tamo opet, nakon nekoliko godina relativnog političkog mira, bjesni rat pobunjenika i vladinih snaga, a film "Virunga" u produkciji britanskog Violet Filmsa i režiji Orlanda von Einsiedela prati najnovija događanja vezana uz taj lokalitet, poznat i kao posljednje utočište planinskih gorila u svijetu. Toj začudnoj i fascinantnoj ljepoti prirode i njenih iskonskih stanovnika, životinja i starosjedilaca, suprotstavljena je bezočna okrutnost i gramzivost svijeta kapitala - pronalaskom nafte u jezeru Edward unutar nacionalnog parka britanska tvrtka Secco International uz lokalne moćnike, plaćenike, novcem pobunjene "pse rata" dovodi sve u pitanje, opstanak te jedinstvene oaze bioraznolikosti sve je teže braniti, ugroženost raste, pred mogućnošću enormne zarade i basnoslovnog profita prirodne ljepote, jedinstvena flora i fauna, ali i ljudski životi stavljeni su u drugi plan.

Filmu je međunarodni žiri (redatelj Vinko Brešan, mađarska redateljica Agnes Sos i njemački televizijski urednik i producent Hans Robert Eisenhauser) dodijelio Veliki pečat kao najboljem u međunarodnoj konkurenciji, dok je u regionalnoj (žiri: njemački producent i distributer Heino Deckert, rumunjski redatelj Marius Iacob i književnica Ivana Simić Bodrožić) Veliki pečat osvojio dox "Kainova djeca" redatelja Marcella Geroa.

"Virunga" (FOTO: ZagrebDox.net)

Mađarsko-francuska koprodukcija, potresna je i uznemirujuća pripovijest o dječacima koji su postali ubojice svojih najbližih i njihovim životima danas, kada su odrasli. U toj istoj konkurenciji posebno priznanje pripalo je filmu "Rus" autora Damira Ibrahimovića (redatelj, scenarist i producent) i Eldara Emrića (redatelj i snimatelj) u koprodukciji sarajevske filmske kuće Deblokada i zagrebačke tvrtke Živa.

Ta vrlo neobična i uzbudljiva filmska pripovijest o jednom životu prepunom uzbuđenja i neizvjesnosti, uspona i padova, sva u grozničavoj potrazi za ljubavlju svojevrsni je hibrid dokumentarnog i igranog filma, stvarnosti i fikcije, maštovito putovanje tragovima burnoga života glavnog junaka u kojem se koriste i iskustva iz kazališnog miljea, poput konstrukcije psihodrame kroz koju nas vodi poznati slovenski kazališni redatelj Tomislav Janežič.

"Kainova djeca" (FOTO: ZagrebDox.net)

Mali pečat, nagrada što se dodjeljuje najboljem filmu mladog autora do 35 godina, pripao je ostvarenju "Drugačija Mađarska - život jednog sela, fragmenti", a redatelj i scenarist je Denes Nagy. U središtu filma život je i djelo mađarskog slikara Imre Bukta, čovjeka koji se povukao u daleku mađarsku zabit, u provinciju daleko od "svjetlosti velegrada" i tamo stvara - no to je i slojevita freska života te "drugačije Mađarske", koju ne vidimo na turističkim prospektima, zemlje mađarskog sela koje propada i nestaje te njegovih stanovnika koji se još nisu predali i tvrdoglavo žive na stoljetnim ognjištima.

Životan i pun neke poetske, lirske snage unatoč surovosti života o kojem govori film je sjajan primjer moći dokumentarnog filma da vas neraskidivo veže i osvoji čistim, nepatvorenim filmskim jezikom i snagom teme koju je odabrao. 

Posebno priznanje za autora mlađeg od 35 godina otišlo je Igoru Bezinoviću za film "Veruda - Priča o Bojanu" (FOTO: ZagrebDox.net)

Veliki američki pjesnik, dramatičar i kritičar Thomas Stearns Eliot ( 1888 - 1965 ), sredinom prošloga stoljeća u eseju "Tri glasa poezije", istražujući kako književnik postiže uvjerljivost i autentičnost, živost likova o kojima piše, zaključuje: "Potrebna nam je smjesa slabosti, bilo s herojskom vrlinom, bilo sa satanskom podlošću, da bismo lik učinili uvjerljivim." Ta "smjesa slabosti" itekako je vidljiva i u najboljim filmovima 11. ZagrebDoxa, ona ih, zapravo, i čini tako dobrim, uvjerljivim i živima.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZagrebDox.net