YUSEF LATEEF: Pogovor jazz majstoru sa 76 albuma

Vid Jeraj

10. ožujka 2020.

YUSEF LATEEF: Pogovor jazz majstoru sa 76 albuma

Uvod u književnu ostavštinu tenor-saksofonista i skladatelja Yusefa Lateefa koji je ovime po prvi put preveden na neki strani jezik s američkog engleskog izvornika svakako je poseban kulturni događaj, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. U naoko nepresušnoj ostavštini afroameričke kulturne tradicije koja nam je zanimljiva kao dio '68-aške usmene predaje u lice šire javnosti izdvaja temu i to sa samog izvora. Antologiju koja se sastoji od djela "Spheres" (crtice), "Night in the Garden of Love" (novela), "Another Avenue" (novela, nastavak) te drama, eseja i poezije - povezuje Lateefov visokoparni stil, a kao dio biblioteke Jazz Beat uređuje je Karlo Ilić iz riječkog antikvarijata Ex Libris. Lateefov prozni opus uklapa se u dvije struje po kojima poznajemo afroameričko pismo: bilo ispovjednu liniju kod feministkinja u rasponu od pjesnikinje Maye Angelou do prozaistice Toni Morrison, odnosno ono stilizirano, poput Ralpha Ellisona (ranije objavljenog u istoj ediciji - op. aut.) s otklonom u satiru i grotesku kao kod Ishmaela Reeda. Za ovo izdanje imao sam čast napisati sljedeći pogovor.

Yusef Abdul Lateef rođen je 9. listopada 1920. godine kao William Emanuel Huddleston u Chattanoogi, indijanskom mjestu u saveznoj državi Tennessee američkog juga, tradicionalnom dijelu tzv. „biblijskog pojasa“. Obitelj se dvaput selila prije nego li se nastanila u Detroitu, a pronašavši posao u automobilskoj industriji, Williamov se otac odlučio prezime promijeniti u Evans. Sin je u školi otkrio talent za glazbu i tijekom studija na Državnom sveučilištu Wayne u Detroitu početkom 1950-ih, prešao je na islam, nakon što je već započeo karijeru profesionalnog saksofonista. Preminuo je 23. prosinca 2013. godine u Shutesburyju, u Massachusettsu, kao vrlo cijenjeni član islamske zajednice Ahmadiyyja s kojom je za života dvaput posjetio Meku. 

Yusef
"Književnost brata Yusefa" (FOTO: Ex Libris)

Službenu diskografiju Lateef otvara 1957. godine debutom "Jazz Mood" e da bi zaredao ukupno osam albuma u istoj godini, od čega pet za izdavača Savoy, jedan za Verve i dva za Prestige. Producent Ozzie Cadena propustio je sekstet bez kontrabasa na kojem se svira afganistanska lutnja rebab, a indijski nadahnuta „potpisna tema“ "Morning" producirana je poput radiofonijski „podobne“ exotice. (Doduše, kontrabasist Doug Watkins koji je zamijenio Charlesa Mingusa na "Oh Yeah" sessionima, poznatima o tome što Mingus svira klavir, je isto tu, ali svira udaraljke.) Pored tenor-saksofona, Lateef svira i egipatsku flautu argol, kao i gourd, azijske puhaće orgulje, odnosno kinesku usnu harmoniku. Kroz sljedećih 125 albuma, surađuje s braćom Cannonbalom i Natom Adderleyem, Charlesom Mingusom, Grantom Greenom, Dizzyjem Gillespiejem i Randyjem Westonom. Diskografski aktivan do 2009. godine, bilježi 60 godina diskografske aktivnosti.

Na "Eastern Sounds" (1961.) posegnuo je za oboom na kojoj izvodi "Love Theme from Spartacus", filmsku temu Alexa Northa, dok je na album "Psychicemotus" (Impulse, 1965.) svojim glazbenim štapinima dodao i flautu, a laća se Satiejeve "Gymnopedies". Već ovaj izbor govori u prilog umjetničkog pedigrea koji svira mainstream, ali otvoreno i modernistički razmišlja, rekli bismo - vizionar. U 1980-ima nastupa i na Umbria Jazzu u duetu s udaraljkašem Adamom Rudolphom, čime je zapuhnuo i moju generaciju koja je s kioska mogla pratiti CD-kompilacije časopisa Musica Jazz. Osim što je slovio za hard-bop glazbenika koji svira sessione, povijest ga pamti kao pionira u vidu koketiranja s nasljeđem Orijenta, pored autora i suvremenika Johna Coltranea, ali i kao duhovnog učitelja iz vremena čiji se gabariti podudaraju s današnjima. Tražio se izlaz iz destruktivnog kozmosa bjelačkog protestantskog svijeta, što je naposljetku tema Elisonovog "Nevidljivog čovjeka" a neki od umjetnika artikuliraju to i žanrovski. 

Yusef Lateef
Diskografski aktivan do 2009. godine, bilježi 60 godina diskografske aktivnosti (FOTO: flickr/tom.beetz)

Prisjetimo se da je izlaz u Treći svijet zapravo postojao u holywoodskom filmu kasnih 1950-ih. Vrijeme je to unutrašnjih obračuna SAD-a s "crvenim vragovima", smioniji će reći kako je zloglasni senator McCarthy naprosto uskrsnuo lampu staljinizma s druge strane Pacifika. Ozračju u kojem je vas radi pogreške pri legitimaciji svojih stavova lako mogao progutati mrak, što su kritičniji filmaši artikulirali tzv. noir-filmovima, suprotstavljali su se pitomiji sižei Fritza Langa koji sa slavnom scenom trbušnog plesa Debre Paget u filmu "Indian Tomb" otvara put k egzotici i eksploataciji. 

Likovi Lateefove novele "Night in the Garden of Love", objavljene 1988., koju možemo čitati kao kraći roman, žive u tehnološki naprednom i otuđenom svijetu velegrada nasuprot kojima stoji neoplatonički sustav vrijednosti Umjetnika i Žene s turbanom koji dijele smisao za pravednost, lijepo i istinito. Vedre prizore prekidaju ponori u introspekciju nalik na europski roman moderne prošarani muzikološkom terminologijom i glazbenom analizom koja se prenosi na permanentni dron unutarnje analize, a muziko-ontološki logos poprima i obilježja preuzeta iz gradskog pejzaža. Lateef piše heterogenim stilom, a fabula je fantastičarska jer se u opreci između umjetnika predstavljenog kao saksofonist Cafarelli i svijeta nasuprot njemu - u liku bračnog para Scorpii, koji predstavlja oportunu crnačku srednju klasu - nalazi lik mutanta. 

Obeznanjen i fasciniran vremenom, subjekt niže dojmove o stadijima koji poentiraju čovjekovu neznatnost predüberdesignom Kronosa. Dakako, kao što smo mogli pročitati kod Ellisona, u neponovljivom romanu "Nevidljivi čovjek", alegorija je to za američkog intelektualca u danom trenutku klasne borbe, svjesnog diktata znanosti nad mitom o netaknutom raju u iskonskoj prirodi. Taj je aspekt podcrtao mutan lik mutanta, pandan Lerouxovog "Fantoma iz opere", idealist sa svim ograničenjima beskompromisnog umjetnika koji stoga i živi van okrutnosti ovog kapitalističkog kozmosa. 

Bitan sloj kod Lateefa su snovi, budući da i grotesci pristupa sa zadrškom, ne granajući je u čitav pandemonij. Kako je više „opisac“ nego li pisac, a stil mu počiva na suprotnostima oponašajući pomalo stil svetih knjiga, zanimljivim ga čini pečat osamdesetih. Podsjetimo se cyberpunka, kroz citat, "nježna suha kiša poput pulpe ulazi u zemljinu atmosferu, posljedično propadajućoj materiji koju apsorbira u nitrogensko propadljiv zrak". Radi vjerskog identiteta, ipak je oslobođen postmoderne negativnosti kao daleko poznatiji žanrovski klasici. Ovog cyberpunkera ekološkog tipa prije pali sinestezija čula od bilo koje droge, budući da je droge percipirao kao klasno oruđe, a ne otklon u rekreativno; on "čuje jaglace kako pričaju svojim mirisom". Pripovjedačev se sugovornik izražava orijentalnom koreografijom koji i sam komunicira s drvećem i voli promatrati ples cvijeća. Pripovjedačeva podsvijest pri tom je glasnija je od govora, budući da ljudi ne razgovaraju, nema dijaloga, već se razgovara razmjenom energije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: flickr/heiner1947