Međunarodni kongres improvizirajuće glazbe – ImproCON, već je treće godine zaredom u razdoblju od 13. do 16. kolovoza održan na području nekadašnjeg Spomen-doma smještenog na brdašcu iznad gradića Kumrovca poznatijeg kao rodno mjesto nekadašnjeg utemeljitelja SFRJ i predsjednika Josipa Broza. A sama improvizirajuća glazba, kao izraz koji tavori na samom rubu interesa medija i šire javnosti, postala je meditativna grana glazbene prakse koja kao krajnju točku drži traženje slobode izražavanja, u vidu djelovanja europskih glazbenika koji pokušavaju artikulirati svoj umjetnički credo slobodan od patronata, uvjetno rečeno, jazza; kao ono što se poslovično zove 'free'.

Tako i ovaj gradić, smješten nadomak slovenske granice, u širem smislu postaje i svojevrsna metafora za ovakav tip izraza, iako ne očito svojom voljom. Inače, znanstveno-kongresni centar, izgrađen 1974. godine, spomen-dom sa svojim staklenim stijenama, visokim stropovima i ciglom kao osnovnim građevnim materijalom apliciran je u prirodni okoliš s imidžem koji podsjeća na skandinavsku arhitekturu sedamdesetih godina.

  Aisha Eisa (FOTO: Nenad Borovčak) 

U susjedstvu je pak selo Bistrica na Sutli, dio bizeljsko-virštanjskog kraja poznatog po vrsnim sortama grožđa, a svojom poviješću nimalo ne zaostaje za Kumrovcem. Osim poznate bitke u kojoj je turska vojska porazila štajerskog pukovnika 1475. godine, tu se odigrala i velika bitka za Velike seljačke bune 1573. godine, u kojoj je vojska feudalaca porazila kmetske čete Ilije Gregorića.

A alternativna kulturna scena iz bistričkog kluba Metulj (slov. leptir), kojeg "guraju" mladi ljudi uz pomoć nešto iskusnijih, a u partnerstvu s udrugama Gokul iz Zaboka i Limmitationes iz Austrije osigurala je primarni impuls za nastanak Improcona, zahvaljujući i braći Drašler, kontrabasistu Joštu i bubnjaru Vidu čiji je glazbeni rad već više od deset godina prepoznat u čitavoj regiji sudioništvom u najrazličitijim projektima vezanim uz afirmativno-umjetničko stvaralaštvo, dok je Kumrovec prije nego li po improvizaciji daleko poznatiji po vatrogascima. 

 Improvizirana uporaba bazena (FOTO: Nenad Borovčak)

„Funkcija je ovog objekta bivši spomen-dom omladine i boraca Narodno-oslobodilačkog rata, sastavni dio Kumrovca u doba svog otvorenja, 29. studenog 1974. godine, a kroz svoju 40-godišnju povijest bio je i hotel. Od 1991. do 2003. godine bio je u funkciji zbrinjavanja prognanika s područja Vukovara u vrijeme Domovinskog rata. Nakon 12-godišnjeg razdoblja, trebala mu je investicija i ulaganje da bi objekt imao funkciju koju je imao prije i koja bi bila funkcija budućnosti“, kaže nam njegov ravnatelj, Branko Gobac. Nažalost, nije došlo do većeg ulaganja, iako je objekt vizualno u dobrom stanju i spašen je od propadanja. Ali, da bi objekt opet bio u komercijalnoj ili inoj funkciji koja ne ovisi o preostalim zaposlenima, jer je registriran kao Znanstveno-kulturni centar Kumrovec čiji je vlasnik Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i kao takav, objekt bi trebao ići u zakup. Iako su natječaji legalno izvedeni, nije naišao na interes. Preostali radnici žele da se pronađe novi vlasnik ili da država uloži sredstva kako bi objekt ponovno radio.

„U međuvremenu, sponzori smo malih skupova kakav je ImproCON, da se malo oživi objekt, što je opet neka vrst improvizacije. Takav posao se ne može u komercijalne svrhe predstavljati na tržištu jer nijedna soba nije u funkciji, 90 posto objekta je konzervirano, a za cjelokupni hladni pogon mjesečno je potrebno oko 100.000 kuna“, reći će Gobac. 

A kako je kongres izgledao u praksi? Privukao je oko tridesetak, uglavnom mladih, umjetnika iz Austrije, Češke, Francuske, Hrvatske, Italije, Mađarske, Slovenije i Srbije, s naglaskom na glazbenike, iako je bilo i pisaca i vizualaca, a samim sudionicima festivala, u iščekivanju zajedničke večere, dano je postaviti okvirni plan i među sobom dogovoriti program za sljedeće dane. Knjižnica je s nekoliko madraca pretvorena u spavaonicu.

 Dejan Koban iz Ljubljane u akciji sa slammerima iz Zagreba (FOTO: Nenad Borovčak)

Veliki je interes pobudila instalacija Mobile Art Dome, smještena na parkingu a predstavili su je Kruno Jošt i Tin Dožić, u ime Udruge UKE. Specifičan arhitektonski objekt geodezijske kupole sagrađen je prije dvije godine kao multimedijalna skulptura, a za Kumrovec je modificiran s osam zvučnika. Tijekom njenog sastavljanja, čak je izostao interes za večeru koju je pripremio romski restoran iz Maribora, inače službeni catering festivala. Kupola će ugostiti što instrumentaliste, a što vokale; tako je njezino parazitiranje na karizmu Johna Coltranea udahnulo kongresu i šarm teoretičara Hakima Beya, kao TAZ, odnosno [sic] privremena autonomna zona koja proširuje izvedbeni prostor festivala.

"Svečanost" otvorenja u bazenu zgrade spomen-doma, koja je s plesnom i kino dvoranom, kao i kristalnim kuglama, čiji socijalistički glamour sa stropa odolijeva vremenu, najprimjerenija usporedbi s noćnim klubom, pripast će banjalučkom skladatelju Slobodanu Kajkutu koji već dulje vrijeme živi u Austriji, solo-recitalom za tri muzičke kutijice – u samom bazenu.

 Svestrani Jean-Luc Guionnet (FOTO: Nenad Borovčak)

Kako je izvođački prostor tretiran maltene u duhu manifesta Dogme 95, dakle, korištenjem prirodnog svjetla na samoj lokaciji (gdje je bila isključena struja!), u Kajkutov su performans kolege i kolegice intervenirali što uključivanjem bijelog svjetla s iPhonea ili Androida, a što spretno odabranim semplovima, u hiperakustičnom prostoru. Koristeći isključivo akustiku prostora, bez razglasa, prostor je 'pojeo' izvođača koji je već zahvatio dosta snažan pedigre kao sudionik međunarodne noise scene, a nakon sat vremena i aktivnosti prebačenih u druge dijelove objekta izvođački žrvanj uzeo je maha. Već na prvu notu, na pozornicama u velikoj kino-dvorani i onoj sa staklenom plohom iz koje seže pogled u okoliš, započeli su sessioni koji su potrajali do pred zoru.

U sinkretizmu izvođenja, 'klase' akademski nastudiranih glazbenika miješaju se s onima koji ispaljuju već samosvjesne ideje – duboko u svom filmu. Sudionici će nakon doručka poći na tuširanje u centar mjesta, odnosno dalje na nogomet ili košarku. Vrijeme do ručka mnogi su iskoristili za odlazak na kupanje u sablasno mrzlu Sutlu sa slovenske strane granice na čijoj se plaži moglo predati što naturizmu, a što rastafarijanizmu. 

 Stefano Giust (FOTO: Nenad Borovčak)

Povratkom u prostor sudionik postaje svjesniji njegove izlomljenosti koja u svakom trenu omogućuje trenutke osamljenosti i nenadanih susreta. Opet, koncept kongresa, bez opipljivog programa je idealan da se mogućnost miješanja potencira do u beskraj. Tu je granica između izvođača i slušatelja vrlo tanka što je, čini se, specifičnost improCON-a. Svatko iz publike pozvan je da dâ svoj prilog, da nastavi igru koju je netko drugi započeo, da ju nakrivi, ispravi, poglasni ili stiša. Nevjerojatno zvuči, ali greška, glazbena greška nije moguća. Ona je ili sastavni dio improvizirajuće glazbe ili čak poželjni upliv.

Drugi je dan improCONA, obilježio čak i jedan glazbeno-ideološki prijepor, između strane koja je inzistirala na "profesionalizaciji" improvizirajuće glazbe i druge na dobrodošlim zvukovnim uplivima, bez potvrde improvizatora o završenom visokoglazbenom obrazovanju. Sukob je nastao kada je jedna strana u tom sporu utvrdila da je nedostatno muzičko obrazovanje gošće-pjesnikinje koja je sjela za bubnjeve i zasvirala, narušilo sklad improvizacije iskusnih glazbenika. Tom se mišljenju jedan od obrazovanih glazbenika iz improvizacijskog trojca oštro suprotstavio, čime se artikulirao sukob dvaju koncepata, od kojih jedan traži jasno razgraničenje između majstorstva i entuzijazma, oštru granicu između izvođača i publike, dok druga strana misli, da za takove oštre granice na improCON-u nema mjesta. 

 Samo Kutin na hurdy-gurdyju (FOTO: Nenad Borovčak)

Rasprave koje su uslijedile nakon toga, bile su više nego zanimljive. Neki sudionici, tvrdili su čak da osjećaju, kako je improvizirajuća glazba postala jedna vrsta očekivane, izvježbane forme, koja samo imitira (i limitira) slobodu, a zapravo je samo pokazivanje tehničkog virtuoziteta što umjetnika nikako ne treba zadovoljiti. Činjenica je, da je rasprava zaokrenula glazbene pokušaje pospanog početka ovogodišnjeg improCONA, te je pridonijela da ostatak festivala proba dodati još nešto u izvedbe, jedan emotivni vokabular, koji bi manifestaciji i sudionicima dao novi vjetar u leđa.

Čini se da su tome kumovali i slovenski i hrvatski pjesnici, koji su, kao i prošle godine u svoj program unijeli mnoštvo 'rizika' i emocije, pojačani Samom Pavlicom na elektronskim loopovima, Aishom Eisom na beat-boxu i Elisom Ulian na vokalu. Njihovu je razornu stand-up energiju najavio trio Mate Pozsara, klavirista iz Budimpešte, koji je nastao među polaznicima akademije Liszt Ferenc, udružen u otporu spram metodologije same institucije.

Mobile Art Dome u svom okruženju (FOTO: Kruno Jošt)

Uz Petera Ajtaija na kontrabasu i Szilvestera Miklosa na bubnjevima nastup u trajanju od svega dvadesetak minuta možda je bio i energetski najnajbijeniji, usporediv s totalnim nogometom, u kojem svi sviraju sve – zacijelo je pjesnicima dao vjetra u leđa. Vrhunac večeri dogodio se u bazenu i to nastupom Sama Kutina na hurdy-gurdyju kojem se pridružio alt-saksofonist Jean-Luc Guionnet. Već priviknuti na mrak, ovaj put prošaran zrakama zvijezda, svjedočimo ulascima dvaju signala jednog u drugi koji zaustavljaju dinamiku polako preuzimajući prostor i vrijeme u svoje teške zvučne mišiće.

Hurdy-gurdy je, inače, žičani instrument na kojem se instrument proizvodi trenjem valjka s ručicom ispod žica, a ovoj minimalističkoj predstavi obol je dalo četvero butoh-plesača koji 'zamrznuti' u figurama prelaze s kraja na kraj bazena. Iluzija zaustavljanja vremena nastavlja se i na svršetku – tišina je potrajala dobru minutu i tek nakon toga se prolomio aplauz. A sa svjetlima, uočavamo i violinisticu Anu Kravanju kao sastavni dio izvođača, stopljenu na suhom. 

 Patrizia Oliva (FOTO: Nenad Borovčak)

Na slovenskoj klupskoj sceni koja festival podržava, dakle, otpočetka što se za domicilnu zagrebačku scenu baš i ne može reći, od 1990-ih naovamo nezaobilazno je ime avant-rock benda Žoambo Žoet Workestrao. Osim što su objavili šest respektiranih albuma, članovi su svoje vrijeme posvetili uobličavanju mreže klubova diljem Slovenije, počevši od Menze pri koritu u skvotu Metelkova, dok svojom pretpoviješću sežu do Motovuna i uoči zametka danas poznatog filmskog festivala. Gdje spada Kumrovec iz vizure koja se proteže na zadnjih 20 godina, pitamo basista benda Ivu Poderžaja.

„Kumrovec mi je potpuno novo otkrivenje, u geografskom smislu, a ovo što se u Spomen-domu događa isto je to što mi je spomenutih devedesetih falilo. U vrijeme nedostatka improvizacije u SFRJ i zemljama Jugoistočne Europe, kad je improvizacija bila već trideset godina stara u normalnim zemljama, već se i bendove koji su svirali malo prosvjećeniji rock kvalificiralo kao eksperimentalne ili improvizirajuće – termin je postojao, a da se nije imao na što nalijepiti. I, nakon što se to počelo događati u Ljubljani s radionicama Tomaža Groma to je kao što bi rockeri rekli da su našli električnu gitaru – wow! To mi je falilo – jer sam, kako bi rekao Rambo Amadeus, 'preglup za jazz, prebistar za rock' – kao rock n roll umjetniku“, srdačno će. 

 To je šator (FOTO: Kruno Jošt)

Subota uvečer, započinje udarnički i usprkos radnom popodnevu podebljanom večerom na kojoj je kuharica zaplesala – trbušni ples. Naime, silno motivirana kontrabasima, klarinetima i violinama koji su joj dolazili po repete, a što reći osim da je za desert bilo i po tri vrste kolača, stara je Romkinja zazvala supruga koji je potegnuo iz Maribora i donio – tapan.

Pridružuju im se kontrabasist i klarinetist i tulum započinje. Iako je treći dan festivala, izvođači pomiču početak svirke u velikoj dvorani, na oko 20:30 sati, toliko o poslovičnom čekanju publike. Ženski vokali, bilo na suho ili u kombinaciji s elektronikom, Patrizije Olive iz Bologne ili spomenute Elise Ulian iz Udina festivalu daju poseban obol, radi nečega što se iz rodnih stereotipa gledano nazire kao polaritet između hektičnosti i senzibilnosti, uzmemo li u obzir da maštovito i anarhično istetovirana Oliva obično nastupa uz bubnjara Stefana Giusta. A osim što simultano pjevanju barata elektroničkim efektima, iz svog glasa, povrh toga izvlači i neka organska, životna iskustva. Nastavak večeri obilježen je nastupima pjesnika – Marija Dejanović, Žarko Jovanovski, Vinko Drača, Darko Ždralović i Siniša Matasović, uz support Olive i Giusta.

 Autor teksta Vid(-no raspoložen) Jeraj (FOTO: Nenad Borovčak)

Simultano se odvijaju nastupi i u drugim prostorijama, za svakog ponešto, dok glazba poprima i okoštalije forme, kao u nastupu bubnjara koji preko prijelaza ima prevučene gitarske žice, sa slalomom lijeve noge između fus-pedale i gitarskih efekata. Nije neobično vidjeti i Poderžaja kako niz bas-gitaru povlači gudalom, u svirci Trija Džukljev-Berger-Poderžaj kao daleki odjek eksperimenata koji se u Ljubljani odvijaju već sedam godina na radionicama Tomaža Groma. Obitelj je ovoga kontrabasista, skladatelja i improvizatora i sama vezana uz Titovo nasljeđe. Otac mu je novinar i bio je na Golom otoku.

„Ja s tim uopće nemam problem, a u vezi zajedničke jugoslavenske povijesti čak sam malo i jugonostalgičar... što je i meni samom teško shvatljivo“, iskreno će.

„Do svoje tridesete uopće nisam znao za to, bio je taboo, tata nije htio govoriti o tome. Ovdje su ogromni prostori koji propadaju i super je to da ih možemo napunit s glazbenicima“, kaže uz smijeh.

 Open air dio kongresa (FOTO: Nenad Borovčak)

„Prošle se godine više pričalo o povijesti, Miha Zadnikar je predavao o ulozi kulture i njenom položaju u Jugoslaviji. Davalo se dosta para i bila je nešto važno, imalo svoje mjesto u društvu, dok danas društvo kulturu drukčije vrednuje“, reflektira Grom.

Festival će završiti sljedeće večeri u bistričkoj Crkvi Sv. Petra koja se prvi put spominje još 1257. godine, kao župna crkva, radi koje se ovo selo sve do 1952. godine zvalo Sveti Peter pod Svetimi Gorami, na čijim je orguljama Guionnet održao solo-recital u trajanju od skoro dva sata. Celestijalna buka orgulja u Francuzovom je nastupu reducirana na dron frekvencijskih točaka, jer kako je samouk na ovom instrumentu ima neki drukčiji pristup. Ali, i kao takav prolazi u jednoj okoštaloj instituciji oko koje je okupljen čitav identitet jednog malog mjesta što ipak zna kako izići na kraj s kozmopolitskim silnicama koje joj se pojavljuju na putu. Što je s druge strane granice, puka improvizacija.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kruno Jošt/Nenad Borovčak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".