U ono doba dok je Hrvatskom gazio Franjo Tuđman, negdje pred kraj prošlog desetljeća, kada je postalo jasno da će Hrvatska i Srbija morati ostvarivati poslovne, kulturne i svakojake druge kontakte, jezikoslovni poglavnici osigurali su nam prvorazrednu smijuriju svojom idejom o prevođenju srpskog jezika na hrvatski. Takva praksa, mislili smo, nestala je, sve do prije neki dan, kada je „Pismo Ratku Mladiću“ Novosađanke Slađane, ranije objavljeno na Lupigi, maloumno prevedeno na hrvatski

Nakon što je Lupiga prije dva tjedna objavila pismo u kojem se Slađana na svom materinjem, dakle srpskom jeziku, obračunala s ratnim zločincem Ratkom Mladićem, njeno pismo je počelo kružiti hrvatskim webom, a svoj vrhunac je doseglo kada je na jednoj web stranici završilo prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik. Jasno, Srbi su nečista vrsta, a Hrvati sušta suprotnost tome i shodno toj temeljnoj istini nikako se ne smije dopustiti da taj nečisti, barbarski jezik dospije do uha ili oka hrvatskog pravednika. Osim toga, odavno je poznato da pravi Hrvati ne razumiju riječi kao što su avion, odbrana, ubistvo, posledica,helikopter, hiljada, čovek … Srpski i hrvatski, jasno je svima, dva su potpuno različita jezika zbog čega je nemoguće da se govornici istih međusobno razumiju.

Na naše osobno zadovoljstvo verzija hrvatskog jezika kakvu su isplanirali Tuđmanovi jezikoslovci nikada nije zaživjela u svakodnevnom govoru, osim kod primjerice Mladena Schwartza, vjernog čitatelja Lupige, koji se svakom prilikom razbacuje izrazima kao što su dotičnik, svjetlopis ili uhitba. Srpski filmovi već dugo vremena više nemaju hrvatske titlove, ali ipak, još uvijek postoje strukture koje će nas poučiti kako bi trebali govoriti i pisati, a da ne ispadne da smo prljavi Srbi, nego da se već izdaleka i na prvu vidi da smo ponosni i čestiti Hrvati. Međutim, ako već do nas mora doprijeti nešto iz te divljačke zemlje i na tom divljačkom jeziku, pogotovo ako je riječ o dobrodošlom gaženju nekog „srpskog ponosa“, valja nam taj izričaj prvo malo proprati i prilagoditi hrvatskom milozvučju. Upravo to je napravila hrvatska web stranica čije ime na ovom mjestu nećemo spomenuti, a kako joj ne bi pružili nikakvu, pa ni negativnu reklamu.

Pismo Ratku Mladiću objavljeno na nehrvatskoj Lupigi, jer koja bi to hrvatska stranica objavila više od dvije riječi na srpskom, hrvatski je Komentar nekoliko dana kasnije objavio na svojim hrvatskim stranicama i, naravno kako i priliči hrvatskoj stranici, prevedeno na hrvatski jezik. Od tog dana autorica pisma, već spomenuta Novosađanka Slađana pokušava se izboriti za svoja autorska prava i uvjeriti vlasnika te hrvatske stranice da makne njeno pismo koje je ta hrvatska stranica objavila bez njenog dopuštenja, čak štoviše uz njeno protivljenje.

No, vlasnik hrvatske stranice očito nije svjestan jedne sitnice. Naime, nije svejedno kada srpskog ratnog zločinca „pegla“ Srpkinja na srpskom ili kada ga se „glača“ na hrvatskom, na kojem je ta radnja kada su u pitanju tuđi zločinci sasvim uobičajena. Takvim suludim potezom tekst je izgubio na vjerodostojnosti, na autentičnosti, na ozbiljnosti, a posve je i zbunjujuće jer ispada da Srpkinja iz Novog Sada piše na tečnom hrvatskom i to pismo koje će primiti netko tko također govori srpskim. Čini se da vlasnik hrvatske stranice uopće ne razumije da je upravo za ovo pismo iznimno važno to što je pisano na srpskom i ekavicom.

- Ovo je totalna ludost. Izgubio se kontakt pisma, jezik je važan, posebno je važan za ovo pismo, a izgleda da nemaju nameru da moj tekst uklone, ogorčeno nam objašnjava Slađana, pokradena autorica Pisma Ratku Mladiću koja se ne može pomiriti s kasapljenjem svoga teksta i kojoj izgleda nije jasno da se pravovjerni Hrvati jednostavno moraju praviti da ne razumiju srpski.

Posebno je zabavno u cijeloj priči to što je vlasnik hrvatske stranice, prevodeći Pismo Ratku Mladiću, diskreditirao sam sebe i otkrio svijetu da zapravo ni on ne govori hrvatski jezik, već neku prljavu varijantu nečega što po mjerilima poštene hrvatske stranice ne bi trebalo da zaslužuje zvati se hrvatskim jezikom. Jezikoslovni znalac, vjerojatno konzultirajući se sa gomilom stručne literature, uspješno je promijenio novembar u studeni, tačku u točku, učestvovanje u sudjelovanje, čoveka u čovjeka, ubistvo u ubojstvo, vaspitavati u odgajati, dela u djela, hirurga u kirurga, odbranu u obranu, vredelo u vrijedilo, sopstveno u vlastito, favorizovano u favorizirano, posledicu u posljedicu, džem u marmeladu, dečurliju u djecu, šta više u štoviše, kriterijum u kriterij, državljana u državljanina … Dakle, sve redom riječi koje pošten Hrvat nikako ne bi razumio.

Ipak u tom čišćenju jezika potkralo mu se nekoliko nesretnih detalja, koji cjelokupni njegov trud potpuno obezvrjeđuju. Nikako ne priliči hrvatskoj stranici da se u istom tekstu koristi izrazima ličnost, garantuje, bićemo, ugao, nezvanični, kvalitet, fizički ili mašina, a sasvim je neshvatljivo to što jezikoslovni kasapin hapšenje nije preveo u uhitbu i fotografiju u svjetlopis. Mladenu Scwartzu to se neće svidjeti, a vlasnik hrvatske stranice time je propustio da ga se predloži za Orden hrvatskog zavjeta koji se dodjeljuje za zasluge u promicanju i obrani hrvatske državotvorne ideje i hrvatske kulture ...