„Papa Franjo bi preko Dajle mogao poslati poruku da Katolička crkva nije agencija za promet nekretninama koja posluje s 'bjelosvjetskom tajkunerijom', već – kao što je obećano prilikom pompozne inauguracije – 'siromašna Crkva za siromašne ljude', spremna da vlastiti kapital aktivira za pomoć ugroženima“, analizira Viktor Ivančić u kolumni za novi broj Novosti koji će se sutra, u petak, pojaviti na kioscima, a mi ga u dogovoru s uredništvom tog tjednika donosimo kao najavu najbolje tiskovine u regiji. Ustvari ne analizira to Ivančić, već njegov susjed „neizliječeni katolik“ koji je novom papi poslao sasvim neobično pismo

Jedan moj susjed, neizliječeni katolik, čovjek koji skoro svake nedjelje pohodi misu u crkvi Gospe od Pojišana (a i kad je preskoči, prati njen sadržaj preko razglasa od kojeg se tresu cijele Bačvice), sročio je prije neki dan neobično pismo i poslao ga u Vatikan, ni manje ni više nego poglavaru Svete Stolice, presvijetlome Jorgeu Mariju Bergogliju osobno. Naslovio ga je pomalo preuzetno: „Kako bi se papa Franjo, u duhu svog zalaganja za Crkvu siromašnih, mogao postaviti u aferi oko samostana Dajla?“

Shvatio sam da je na dopisni čin bio potaknut nedavnom odlukom Visokoga upravnog suda RH da se samostan u istarskoj Dajli, s pripadajućim vrijednim zemljištem od oko 400 hektara, vrati u vlasništvo Katoličke crkve, ali nisam razumio zbog čega inzistira da baš ja, kao religiozno neobdaren poznanik, pročitam kopiju njegova dopisa. Pokušao sam mu dati do znanja da se ne razumijem u crkvena pitanja, pogotovo ona složenija, gdje se prepliću duhovnost i ekonomija, no ostao je po običaju nepopustljiv (zbog stanovitih smo ga oficirskih osobina i izabrali za predstavnika stanara), te sam se naposljetku predao, strahujući, između ostaloga, da se relativno korektni susjedski odnosi ne pretvore u komšijske.

Samostan Dajla (FOTO: Google maps)

U uvodnome dijelu pisma, računajući da je presvijetli Jorge Mario Bergoglio još uvijek frižak i neupućen kadar, netko tko tek hvata zamršene vatikanske konce, moj susjed u kratkim crtama informira Svetoga Oca o kronologiji „slučaja Dajla“, što je zbog razumijevanja ovdje nužno prepričati. Pogotovo jer nimalo taktični sastavljač dopisa, u nakani da privuče pažnju znamenitog čitatelja, odmah napominje kako je priča paradigmatična, budući da se u glavnim rolama – „prema načelu trojstva“ – pojavljuju „Država, Crkva i tajkuni koji grade golf-igralište za bogate kurvine sinove“.

Elem, piše moj susjed, odlukama istarskog Županijskog ureda za povrat imovine, donesenima u razdoblju od 1997. do 2002. godine, samostan Dajla s vrijednim terenima koji mu pripadaju vraćen je Župi sv. Ivana Krstitelja u sastavu Porečko-pulske biskupije. Koju godinu kasnije, kada cijena parcela u blizini mora vrtoglavo raste, Porečko-pulska biskupija prodaje komad po komad samostanskog zemljišta, a među kupcima je i tvrtka Golf Istra Magica d.o.o. koja je od Biskupije kupila 75 hektara livada i šuma za gradnju igrališta za golf i osamdesetak luksuznih vila.

Tu, međutim, dolazi do žestokog unutarcrkvenog sukoba: shvativši da su masni novci u igri, benediktinci iz Praglie u Italiji tvrde kako samostanska imovina pripada njima, jer su je koristili do konca Drugog svjetskog rata, kada im posjed uzimaju jugoslavenske vojne vlasti. Tome zahtjevu žustro se odupire porečko-pulski biskup Ivan Milovan, no Sveta Stolica, predvođena tadašnjim papom Benediktom  XVI. – „prema devizi nomen est omen“ – staje na stranu benediktinaca, traži od Župe sv. Ivana Krstitelja da ih obešteti i nalaže biskupu Milovanu da odjebe.

Tada na scenu stupa vlada Jadranke Kosor, pa u kolovozu 2011. ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković – suočen s izvjesnošću da će kapital, preko benediktinske ispostave, otprhnuti u smjeru Vatikana – donosi rješenje kojim se poništavaju ranije odluke Županijskog ureda za povrat imovine, a Dajla vraća u imovinski fond hrvatske države. U obrazloženju navodi kako je bivša Jugoslavija putem Sporazuma iz Osima već obeštetila talijanske vlasnike imovine ostavljene u Istri i Dalmaciji, te bi sadašnji vatikanski nalog značio njihovu reviziju, preko koje bi se benediktinci namirili po drugi put.

"Papa Franjo bi preko Dajle mogao poslati poruku da Katolička crkva nije agencija za promet nekretninama" (FOTO: cedarchasegolfclub.com)

Benedikt XVI. uzvraća skidanjem Milovanove glave, da bi malo zatim – uz obred svečanoga zaređenja u Eufrazijevoj bazilici – za biskupa Porečko-pulske biskupije postavio izvjesnoga Dražena Kutlešu iz Hercegovine, očito spremnog da bez pogovora provodi vatikanske direktive. U istome paketu, papinsko Državno tajništvo pokreće tužbu protiv hrvatske države pred Upravnim sudom RH.

Konačno, Visoki upravni sud RH nakon godinu i pol dana donosi pravomoćnu presudu: Bošnjakovićevo rješenje se poništava, Dajla definitivno pripada Katoličkoj crkvi. Tamo, pak, više nema prgavoga Ivana Milovana na odgovornoj dužnosti. Prema odluci Benedikta XVI., Biskupija porečko-pulska mora obeštetiti Red sv. Benedikta – formalno opatiju u talijanskoj Pragli – „za vrijednost koju je u Dajli preuzela“, što prema grubim procjenama znači da je dužna platiti preko četiri milijuna eura, plus više od tri milijuna kuna za sudske troškove, plus „porez na prijenos nekretnina drugom pravnom subjektu“.

Kakav god bio budući rasplet, objašnjavaju priručni vatikanolozi, a moj susjed marno prenosi visokorangiranom pismoprimcu, isti će se odsad oslanjati isključivo na ingerencijama pape da „po kanonu 1273 raspolaže i upravlja crkvenim dobrima onako kako smatra da je najbolje za nju“.

Na tome mjestu susjed pravi zaokret, prelazi iz pasivne u aktivnu fazu teksta, i postavlja pitanje ne bi li papa Franjo – „koji za razliku od svoga prethodnika ne nosi Pradine cipele nego gvozdeni križ“ – mogao iskoristiti slučaj Dajla da napokon i u praksi potvrdi svoje verbalno zalaganje za „Crkvu siromašnih“, tako što će „kod raspolaganja i upravljanja crkvenim dobrima eliminirati udio crkvenog profita“.

"Papa Franjo bi preko Dajle mogao poslati poruku da Katolička crkva nije agencija za promet nekretninama" (FOTO: 0.tqn.com)

Papa Franjo bi mogao, smatra sastavljač pisma, za sve te milijune eura, plus milijune kuna, dati izgraditi sirotišta, bolnice ili škole, i to u zemlji čije je tlo Crkva nekoć uzurpirala, a danas ga halapljivo trži. Time bi, „umjesto da presuđuje kojima će od župnih razbojnika otići zarada“, ušutkao zle jezike koji šire glasine kako su vatikanskome prelatu usta puna sirotinje, dok je vatikanska blagajna puna gotovine.

Papa Franjo bi preko Dajle mogao poslati poruku da Katolička crkva nije agencija za promet nekretninama koja posluje s „bjelosvjetskom tajkunerijom“, već – kao što je obećano prilikom pompozne inauguracije na Trgu svetog Petra – „siromašna Crkva za siromašne ljude“, spremna da vlastiti kapital aktivira za pomoć ugroženima.

Papa Franjo bi mogao, piše moj susjed, iskoristiti ovlasti iz kanona 1273 i raskinuti sve dosadašnje aranžmane, te tako „utuviti u glavu bogataškoj gamadi“ da se pod pokroviteljstvom Crkve siromašnih više neće demonstrirati klasna nadmoć, neće se igrati golf i ispijati kokteli u luksuznim apartmanima, nego gospoda mogu – ako im je do zabave – igrati preferans ili briškulu, i to negdje drugdje, „na primjer u pizdi materinoj“.

Papa Franjo bi mogao, završava autor pisma, zelene obronke oko Dajle ispuniti duhom povijesnoga Isusa, koji je umro na križu bez ikakve imovine, „ a nije isključeno da su ga na putu do Golgote bezočno lemali i palicama za golf“.

Priznajem da sam se od tona i naročito finalnog prizora zaledio (toliko da mi je na um pao naslov Golfgota), no nisam htio pred susjedom pokazivati ateističke slabosti. „I?“ pitao sam. „Je li vam uzoriti štogod odgovorio?“

„Možda i bi“, rekao je, „da je uspio pročitati pismo. Ali nije. Pošiljka mi se vratila s napomenom da je 'adresa nepoznata'“.

Pogledao sam ga začuđeno, a on je blago porumenio.

„Glupa omaška“, slegnuo je ramenima. „Ispostavlja se da papa Franjo ne stanuje u ličnosti Jorgea Marija Bergoglija.“

Viktor Ivančić

Lupiga.Com via www.novossti.com