Šejtan nosi Pradu, fukara je šije by Boris Dežulović
"Hiljadu maraka vrijedne Pradine cipele Vasiljki nisu dovoljne niti za kino-ulaznicu i ćevape kod Bekira" (FOTO: scissorhands)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, učlanio se Bobi u sindikat pa otišao sindikalnom povjereniku da prijavi slučaj iz svoje tvornice. Dobardan, dobardan, šta je kaže bilo?, evo pa pogledajte sami, hmdobro a šta je to?, to je veli platna lista iz naše firme.
"I?", pogledao povjerenik listu, "šta s njom?" "Čuj, šta?", pokazao Bobi spisak imena. "Vidi: radnice na mašinama zarađuju po četristo maraka, mi vozači po petsto, sekretarica Meira petstočetrdeset, šef Čavka ravno dvije hiljade, a direktor Bajro pet." "Pa?", zbunio se povjerenik, "ne kontam". "Kako ne kontaš?!", popizdio Bobi pokazujući u dno platne liste. "Ovaj Saldo, majkumujebem, niko ga nikad u firmi vidio nije, a zarađuje koliko svi mi zajedno!"
Bobi je, jasno, glup, jer se još i žali, umjesto da bude ponosan. Nisam vam, naime, rekao: Bobi je zaposlen u poduzeću Bosit Industry iz Lipnice kraj Tuzle. Ta se mala firma zvučnog naziva proslavila kad se ovih dana saznalo da već pet godina proizvodi cipele za čuvenu talijansku modnu kuću Prada. Svi su mediji u takozvanoj Regiji objavili tu priču kao senzacionalnu, jer nije mala stvar kad se u tvom selu izrađuju luksuzne cipele koje nose i Madonna i Rihanna i Michelle Obama, i Meryll Streep u filmu Vrag nosi Pradu, i Selma Bajrami kod Emerika Gudelja na OBN-u, i papa Benedikt XVI i vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda glavom i Pradom.
Samo ljuti Bobi vrti glavom i frkće: "Da te cipele išta valjaju, i reis bi ih nosio!"
Cijeli Balkan tako zavidno gleda u malu varoš kraj Tuzle, gdje radnici, eto, imaju privilegiju svojim rukama raditi i gladiti cipele u koje će sutra, u dućanu na Petoj aveniji u New Yorku, ući noga jedne od one četiri trebe iz Seks i grada.
- Ove su moje, bogami je to moj šav - ponosno će tako u kinu Kaleidoskop u Tuzli dobaciti Vasiljka uz Lipnice, sve kao za sebe, skupljajući luk što joj je ispao iz lepinje kad je na platnu ugledala Sarah Jessicu Parker kako mazno navlači crvene Pradine štikle. Dvjesto pedeset glava onda se zadivljeno okrene prema Vasiljki, kao da je to sama Carrie Bradshaw prekrižila noge u posljednjem redu kina u Kazan Mahali, pa nehajno žvače ćevape iz Bekirove radnje na Maloj pijaci.
Muškarci bulje u Carrie iz Lipnice Gornje, a žene je zavidno strijeljaju očima, posramljeno pod sjedalice stišćući noge sa starim, ofucanim cipelama OOUR-a Aida Tuzla, što im je babo kupio za vjenčanje osamdeset osme. Kompletna šampionska petorka tuzlanskog Jedinstva Aide iz te godine, Razija Mujanović, Mara Lakić, Zorica Dragičević, Naida Hot i Stojanka Došić, sve zajedno nisu bile tolike jugoslavenske zvijezde kolike su dvadeset pet godina kasnije regionalne zvijezde Vasiljka i njene kolegice iz firme Bosit Industry, što svojim rukama štepaju kožne cipele Sarah Jessice Parker. Za Seks i grad iz Lipnice kraj Tuzle - rekao bi moj prijatelj Zloja - čitava je bivša Jugoslavija Drkanje i selo.
Nije to, kažem, mala stvar, jer ne bi bossovi iz milanske centrale bilo kome povjerili tako odgovoran posao kao što je šivanje cipela za njegovane tabane pape Benedikta i Carrie Bradshaw. Hvali se tako suvlasnik Bosita Miralem Bajraktarević kako su talijanski gazde više nego zadovoljni njihovim štiklama, a i radnice na strojevima pjevaju od sreće. Velika je to odgovornost, ali i čast, i džabe bi valjda one radile, kamoli za četristo maraka na mjesec.
Nekome, eto, ta plaća nije velika, nekome je to i dvostruko manje od ionako bijedne prosječne plaće u Bosni i Hercegovini, ali Vasiljki i kolegicama tih je četristotinjak maraka puna šaka Prade, jer nema te plaće, nema te cijene i tih maraka kojima se može platiti ponos kad na premijeri filma Vrag nosi Pradu u kinu Kaleidoskop Meryll Streep navuče pet hiljada maraka vrijedne cipele, jedan glas iz dna dvorane dobaci "Vaso, jesul i ovo tvoje?", ona odgovori "Jok, ovo je Hajrin cik-cak", a Hajra samo nehajno otpuše, kao da je sašila bajramske dimije za nenu, a ne cipele za Meryll Streep.
Dvadeset pet godina kasnije, nekad uspješna tvornica cipela Aida Tuzla, sponzor evropskih prvakinja u košarci, stenje na dugoj tranzicijskoj samrti, a radnice što su imale sreće danas rade u susjednom Bositu za manje od četiri stotine maraka. Cijelu godinu dana one rade za jedan par Pradinih cipela što ih nosi Meryll Streep!
Sedam hiljada takvih pari, hvali se u novinama gospodin Bajraktarević, svakog se mjeseca proizvede u Lipnici. I da svih stotinu radnika Bosita na čelu s gazdom Bajrom lijepi Pradine cipele, svaki ih u prosjeku napravi sedamdeset mjesečno, neka svaki par košta samo hiljadu maraka, to je sedamdeset hiljada: sedamdeset dakle hiljada konvertibilnih maraka na mjesec naprave vrijedne ruke jedne jedine lipničke radnice. Otprilike toliko - kako je svijet mali, a historija okrugla! - baš prije koji tjedan odobrili su Ministarstvo industrije i Vlada Tuzlanskog kantona za program spašavanja fabrike cipela Aida.
Da je skupiti sve cipele, čizme i patike pred ulazom u tuzlansku džamiju princa Abdullaha bin Abdul Aziza na bajramskom podne-namazu, ne bi vrijedile koliko jedna jedina Pradina štikla, a lipnička radnica što je izrađuje u starim Borosanama - pa talijanskim bossovima u mjesec dana sama donese toliko para s koliko Ministarstvo i Vlada spašavaju cijelu njenu bivšu fabriku - dobije od toga jedva dvjestoti dio, dakle pola jednog postotka, dakle pet maraka po paru. Hiljadu maraka vrijedne Pradine cipele Vasiljki nisu dovoljne niti za kino-ulaznicu i ćevape kod Bekira.
Dvadeset pet godina kasnije, Treći se svijet - iz kojega smo nekoć čitali tužne priče o izrabljivanju radnika što za europske i američke multinacionalne kompanije rade za dolar dnevno - preselio malo zapadnije, pa stigao na Balkan. Jedina je razlika što nismo nešto čuli da se Vijetnamci ponose činjenicom kako jadnici u Tae Kwangu za par dolara dnevno proizvode čuvene Nike patike, niti da mediji širom Indokine zavide Kambodži jer tamo djeca lijepe i šiju slavne Adidasove lopte za Svjetsko prvenstvo.
Stotinu siromašnih Vijetnamki i Kambodžana u Lipnici kraj Tuzle za točno dolar na sat šije tako cipele za dvije i pol milijarde eura tešku Pradu, a kretenski mediji balkanske Indokine višestruko svršavaju na tu fantastičnu činjenicu, ježeći se duž kičme od ponosa što bijeli gospodar iz Italije ima povjerenja u naše iskustvo, stručnost i pamet.
Signore Saldo iz milanske uprave Prade za to vrijeme sa smiješkom gleda platnu listu male tvornice iz Lipnica: nitko ga tamo nikad nije vidio nije, njegova kompanija vrijedi kao ukupni budžeti Federacije BiH i Republike Srpske zajedno, a budale misle da je Bobi glup.
Boris Dežulović, Oslobođenje
