UŠKOPLJAVANJE MEDIJA: Premijeru, čemu onda novinarstvo?
Hrvatskim novinarima i medijima zbog novog pokušaja političkog uškopljavanja opet se loše piše. A onda se slabo piše i javnosti. Ono što je najavljeno u veljači, i na što smo već pomalo zaboravili u kasnijim mjesecima, pa i vjerovali da se od toga ipak odustalo, proteklih dana počelo se ostvarivati. Naime, sredinom veljače premijer Andrej Plenković je nakon sjednice šireg Predsjedništva HDZ-a obznanio da će Vlada krenuti u izmjene Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona „kako se ne bi događalo da informacije iz spisa izlaze van i čine političke probleme, jer će to biti kazneno djelo“.
Premijerova ondašnja najava kažnjavanja curenja informacija iz istraga uslijedila je nakon što su mediji objavili prepisku između optuženica Josipe Rimac (sada Josipe Čuline) i Gabrijele Žalac, nekadašnje Plenkovićeve ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova, u vezi nabavke spornog softvera u kojoj se spominje i „A.P.“ (premijer?). Objavljene su tada i poruke iz kojih se čini jasnim da su njegovi najbliži suradnici sređivali zapošljavanje u Hrvatskim šumama. To curenje informacija bio je snažni osobni okidač za našeg premijera.
I obećano se u ovom (negativnom) slučaju ispunjava. Ministarstvo pravosuđa i uprave sročilo je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (kolokvijalno prozvan već kao „lex AP“) prema kojima će u članku 307. a „pravosudni dužnosnik ili državni službenik u pravosudnom tijelu, policijski službenik ili dužnosnik, okrivljenik, odvjetnik, odvjetnički vježbenik, svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji tijekom prethodnog kaznenog postupka koji se na temelju zakona smatra nejavnim, neovlašteno otkrije sadržaj izvidne ili dokazne radnje, s ciljem da ga učini javno dostupnim, kazniti kaznom zatvora do tri godine“. Tekst tog Nacrta, s još nekim drugim izmjenama i dopunama KZ-a, bio je do nedjelje u e-savjetovanju.
Nema pravnog stručnjaka koji brani ovu cenzorsku nakanu, dapače, mnogi je kritiziraju pa i tvrde da je objektivno neprovediva. Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica govori da slična rješenja imaju brojne zemlje Vijeća Europe, ali on u zakonskom prijedlogu ne daje komparativni prikaz kako je to riješeno u tim „zemljama Vijeća Europe“. Stoga mu nije za vjerovati. Jesu li to rješenja iz Azerbajdžana, Kazahstana, Tadžikistana, Turkmenistana ili iz Uzbekistana, Kirgistana, Armenije, Gruzije, Moldavije, Ukrajine…? Puno je zemalja Vijeća Europe, njih 46, pa ne znamo na koje bi Malenica ovdje mogao misliti, a u mnogima od njih i dalje cvjeta i caruje cenzura i autocenzura. To bi valjda trebao biti poželjan recept i za Hrvatsku.
Nije isključeno da novinara koji ne oda izvor informacije policija privede i maltretira ili pak da ga prisluškuje (FOTO: Lupiga.Com)
Naravno, u obrazloženju Ministarstva i Vlade nema crnih dilema i strepnji od cenzure koje muče novinare, nego predlagači pišu da će se „novim kaznenim djelom 'neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje' u članku 307. a Kaznenog zakona uspostaviti odnos pravne ravnoteže između probitaka kaznenog postupka s jedne strane i prava javnosti da, kroz slobodu medijskog djelovanja, o vođenju postupka dobije provjerene i objektivne informacije od javnog interesa“.
Jasno, eto, Vlada mijenja Zakon baš zbog javnog interesa, ma zbog čega bi drugog?!? A on se ostvaruje prethodno filtriranim „provjerenim“ i „objektivnim“ informacijama. A kako će novinari dobiti te „provjerene i objektivne“ informacije od javnog interesa? Pa tako da će o tome ponešto sročiti, pisano ili usmeno policija i(li) DORH. I to je to. A ako je netko dovoljno hrabar da oda novinaru pojedinosti, mogao bi dobiti i do tri godine zatvora. Ili da se svi strpimo i pričekamo četiri-pet godina da počne suđenje u određenom predmetu, pa da onda doznamo zanimljive pojedinosti iz kaznenog postupka kad je sve već odavno prošlo?
Svi koji iz Vlade tumače izmjene zakona, kao ministar Malenica ili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, tvrde da se one ne odnose na novinare. Vjerojatno ne govore istinu jer i suci, odvjetnici i pravnici objašnjavaju da je to nemoguće, jer novinari mogu odgovarati kao poticatelji ili pomagači u kaznenom djelu. A ako se ide u istragu o tome tko je odao novinaru tajnu informaciju, do toga se najlakše može doći tako da policija na ovaj ili onaj način istražuje novinara koji je informaciju objavio. Dobro - novinar ne želi odati informaciju. Ali nije isključeno da ga policija privede i maltretira ili pak da ga prisluškuje. Upečatljiva je tradicija naše demokrature. Vrlo je upozoravajuće iskustvo iz prvog desetljeća hrvatske države, kad je u to Tuđmanovo vrijeme bilo pod prisluškivanjem i praćenjem dvjestotinjak novinara. Moguć je stoga revival, pa makar i u ponešto smanjenom obimu.
Svakako ohrabruje nedavna izjava predsjednika Republike Zorana Milanovića da će pomilovati svakoga tko dođe pod udar zakona zbog „curenja“ informacija. Inače je poznato da je Milanović prvi predsjednik RH koji dosad nije želio koristiti svoje pravo pomilovanja osuđenika.
U ime svih sudaca Vrhovnog suda RH, sudac Damir Kos je u e-savjetovanju u vezi ovog zakonskog prijedloga prokomentirao da ostaje mogućnost da novinari koji objave tajnu informaciju iz istrage budu sudionici (poticatelji ili pomagači).
„Ako se doista želi isključiti kaznena odgovornost novinara kao sudionika u počinjenju predloženog kaznenog djela, onda bi to trebalo izrijekom navesti u odredbi.“, piše sudac Kos koji je u javnim istupima isticao da ovaj zakonski prijedlog vidi kao napad na novinarsku profesiju jer nema transparentnosti pravosudnih postupaka bez medija. Kaže da je interes da javnost zna i bude informirana i da ne bi želio živjeti u državi koja ima tajne kaznene postupke.
I Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ističu da javnost mora imati kontrolu nad postupkom (FOTO: Lupiga.Com)
Inače, Ustavni sud RH je 2012. godine ukinuo tajnost istrage, koja je bila na snazi od 2008. godine, uz obrazloženje da istraživanje i istraga trebaju biti transparentni. I Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ističu da javnost mora imati kontrolu nad postupkom.
„Prema prijedlogu izmjena Kaznenog zakona uvodi se novo kazneno djelo kojim se ograničava mogućnost da branitelj osobe u postupku ili žrtva ukaže na eventualne nezakonitosti ili propuste u kaznenom postupku. Prema prijedlogu izmjena kaznenog zakona ni odvjetniku nije dopušteno da govori o obrani branjenika, a nitko u postupku se nema pravo pozvati na javni interes. Iako predlagatelj naglašava da cilj nije kazneni progon novinara, nejasno je kako je točno definirano da je nemoguće progoniti novinare. Iako novinari nisu na popisu osoba koje mogu odgovarati za ovo novo kazneno djelo, u slučaju da novinar/ka prenese informaciju iz postupka postaje odgovoran kao poticatelj ili pomagač što je propisano člankom 37. KZ-a 'Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela, kaznit će se kao da ga je sam počinio', što znači da u slučaju progona počinitelja državni odvjetnik mora pokrenuti kazneni postupak i prema novinaru kao poticatelju neovlaštenog otkrivanja sadržaja dokazne radnje“, piše u e-savjetovanju Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i predsjednica Europske federacije novinara.
Sever nastavlja da se poticatelj prema navedenom čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona kažnjava istom kaznom kao i sam počinitelj. Čl. 307. Kaznenog zakona propisuje kazneno djelo „Povreda tajnosti postupka“ što znači da izuzeće od zabrane privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki od novinara vrijedi i za ovo novo kazneno djelo koje propisuje tajnost sadržaja izvidnih i dokaznih radnji sve do pravomoćnosti optužnice. Dakle, zakon propisuje da se pretraga osim kod osumnjičenika može obaviti i kod trećih osoba koje same nisu osumnjičenici. Ovakvo nedefinirano tumačenje ostavlja veliki prostor da se (čak i ako ne budu osumnjičeni) novinarima u svrhu pretrage oduzme mobitel kako bi se vidjela njihova komunikacija s izvorima, te bi se tako pribavili dokazi protiv „izvora“. Najave izmjena kaznenih zakona povećavaju represivne ovlasti te u kontekstu i trenutku u kojem se predlažu vjerujemo da se donose u dnevno političke svrhe s ciljem dodatnog pritiska na slobodan rad novinara i novinarki, te novo ograničavanje prava javnosti da zna.“, piše Maja Sever.
Igor Martinović, izvanredni profesor Katedre za kazneno postupovno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, kaže nam da se u Nacrtu prijedloga zakona navodi krug počinitelja koji mogu odgovarati, ali se ne spominje to da mogu i ostale osobe odgovarati - kao poticatelji i pomagači. Dakle, mogao bi odgovarati bilo koji građanin, uključujući i novinare. Oni koji govore da su novinari isključeni, ne govore istinu, tumači Martinović i navodi jednu paralelu. Primjerice, zloupotrebu položaja i ovlasti može počiniti samo onaj koji ima određenu dužnost. Ali, za poticanje i pomaganje mogu odgovarati i druge osobe, npr. za poticanje mita i sl. Po istoj logici bi ovdje novinari bili odgovorni.
I, također, kao mogućeg počinitelja novog kaznenog djela u ovoj izmjeni zakona imamo i svjedoka i okrivljenika, što je, također, vrlo neobično rješenje, govori Martinović. Jer, prema tome, nakon što netko prepriča vlastiti iskaz, može odgovarati za kazneno djelo. Pa onda okrivljenik ne bi uopće smio ispričati svoju verziju priče! Bio bi praktički onemogućen bilo kakav razgovor o kaznenom djelu, napominje nam profesor Martinović. On nastavlja da u nacrtu teksta izmjena i dopuna Zakona nema referenci na bilo koje rješenje u bilo kojoj drugoj državi.
„Ja slično rješenje nigdje nisam našao“, ističe. Navodi suđenje bivšem austrijskom premijeru Sebastianu Kurzu, gdje su i u fazi prethodnog postupka novinari itekako imali informacije o tome što se događa. U europskim zemljama, standard je da se o svemu tome izvještava, uz određene limite, uz pretpostavke nedužnosti.
„Mi i sada imamo određene dokazne radnje u prethodnom postupku koje jesu tajne. To su, recimo, prisluškivanje telefonskih razgovora i slično. Za odavanje takve tajne bi odgovarala i policija i državni odvjetnik, a u konačnici i novinar. Međutim, to su specifične radnje koje moraju biti tajne, za njih okrivljenik ne zna. To je logično i to mi sada imamo u Zakonu. Ali, ovim predloženim izmjenama bi cijeli prethodni postupka bio zabetoniran kao onaj reaktor u Černobilu, ne bi se ni o čemu ništa znalo. I ovaj kolokvijalni pojam 'curenje informacija' vrlo je neprecizan. Jedno je kad 'cure' informacije tako da netko okrivljeniku oda da ga se snima, što je potpuno nedopustivo. Osim toga, postoje tajne kako bi se zaštitio sam okrivljenik ili žrtva ili neki svjedok koji je ugrožen. Ali, posve drugo je kad netko ide štititi informacije koje su od javnog interesa. Ako se ne štiti niti okrivljenik niti svjedok, onda je očito da se zapravo želi zaštiti neku ili neke treće osobe. Javnost je važna i zbog toga da se saznaju neke zloporabe u postupku. A ako to prepustite policiji ili državnom odvjetniku, jasno je da neće policija ili državni odvjetnik izvještavati o vlastitim propustima ili zloporabama. Opasnosti predloženog rješenja su vrlo velike, naročito za ozbiljno, istraživačko novinarstvo kakvo je hrvatskom društvu i državi nasušno potrebno.“, govori nam Igor Martinović.
Da zaključimo, ako novinari ne budu smjeli pratiti kazneni postupak dok on traje, nego izvijestiti o njemu za nekoliko godina kad bude sve gotovo, čemu onda novinarstvo?
U što pretvaraju ovu zemlju - to ćemo tek vidjeti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia/Europski parlament
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti kojeg provodi Agencija za elektroničke medije
@shiboleth, da, strah od uvida javnosti u razmjere korupcije i kriminala nije mali.Ali takav se pokušaj moze odnositi samo na fazu istrage, jer se na glavnom pretresu moraju iznijeti sve cinjenice.Dakle, zakonsko rjesenje koje bi uvelo novo kazneno djelo, moze samo usporiti, ali nikako zaustaviti protok informacija.Sigurna sam da premijer to zna, ali po principu:"daj sto das", pristaje cak i na samo odgadjanje, ne bi li u daljem postupku mozda ( barem se nada), došlo do neke nove situacije, koja bi zaustavila informacije. .Ipak, to nije ostvarivo.