„Ne možeš samo kupiti otok ili narod. To zvuči kao nešto iz ere ropstva i kolonijalizma”, požalila se Dankinja Else Mathiesen kada je u ljeto 2019. godine američki predsjednik Donald Trump prvi puta pustio „balon“ o kupovini Grenlanda. U međuvremenu, Trump je jedne izbore izgubio, pa lani opet pobijedio. Time je uslijedio i nastavak priče o kupovini najvećeg autonomnog teritorija Danske. Ovoga puta, čini se, u puno ozbiljnijem tonu. 

Samo Trumpovo virkanje u izlog za koji nismo ni znali da postoji, ali i način na koji je najavio teritorijalne pretenzije prema, ne samo stoljećima prijateljskoj Danskoj, već i važnom savezniku unutar Euroatlantskog saveza, stubokom je uzdrmao međunarodne odnose. Što zbog samog čina, što zbog načina, a možda ponajviše zbog glavnog aktera. 

Međutim, aktualni američki predsjednik nije ni prvi ni jedini stanovnik Bijele kuće koji se kolonijalnim metodama htio domoći „ledenog spavača“ na sjeveru Zemlje. Uostalom, Sjedinjene Države i Kraljevina Danska imaju stoljetnu povijest nekretninskih poslova u kojima su za zlatne poluge mijenjali otoke i ljude i to desetljećima nakon završetka ere ropstva.

Još u ljeto 2019. godine Trump je prvi puta pustio „balon“ o kupovini Grenlanda (FOTO: Flickr/Gage Skidmore)

Nešto prije nego što će francuski revolucionari u ljeto 1792. godine ozakoniti giljotinu kao legitimno sredstvo izravnavanja računa s bogomdanim kraljevstvom, dosta sretnija Kraljevina Danska zabranila je prekooceansku trgovinu robljem. Proći će još pola stoljeća prije nego 1847. godine Danevang, što je povijesno ime Danske, pripadajućim zakonima odluči, kroz 12 godina, postupno ukinuti robovlasništvo. 

Dok se Joseph Graf Jelačić von Bužim „kao čovjek od naroda, slobode i Austrije, lojalan svome Kaiseru i Königu” 1848. godine u manifestu na njemačkom jeziku obraćao Hrvatima, na drugoj hemisferi danski robovi polako gube strpljenje. Dok je od naleta mađarskog nacionalizma von Bužim „prelijepu monarhiju” kanio braniti „svojim imetkom, krvlju i životom”, John Gotlieb, među sužnjima poznatiji i kao general Buddhoe, strepio je kako na karipskom otoku pod danskom krunom neće preživjeti još 12 godina „postupnog“ ukidanja ropstva. Naoružan onim što mu je ostalo od života, okupio je nekoliko stotina afričkih robova te poveo pobunu zaprijetivši spaljivanjem, ne samo grada Fredriksteda, nego i čitavog otoka St. Croix ukoliko im danski guverner, general Peter von Scholten, odmah ne da toliko željenu slobodu. Pragmatični general spasio je živu glavu i odmah oslobodio robove. 

U međuvremenu, otok St. Croix je zajedno s još dva karipska škoja, St. Janom i Saint Thomasom, pod zajedničkim imenom Dansko zapadnoindijsko otočje, ostao dijelom Kraljevine Danske još 69 godina nakon ukidanja ropstva. Otkrićem potencijalnog ulaska Meksika u Veliki rat na strani Centralnih sila (Zimmermanovi telegrami), kao i kontinuirani napadi njemačkih podmornica na američke trgovačke brodove, natjerali su tadašnjeg predsjednika SAD-a, Woodrowa Willsona, da u prosincu 1917. godine objavi rat Centralnim silama.

Baš kako to danas radi predsjednik Trump, tada je ministar vanjskih poslova Robert Lansing, implicitno upozorio kako bi SAD mogao silom okupirati otočje ukoliko ga Danska ne bude htjela prodati. Prema arhivima Državnog tajništva SAD-a takav je stav vladao „zbog bojazni da bi Njemačka mogla anektirati neutralnu Dansku, a time i Dansko zapadnoindijsko otočje”. Nakon ovakvih argumenata potpisan je i ratificiran sporazum prema kojemu je za 25 milijuna zlatnih dolara od 31. ožujka 1917. godine SAD došao u posjed tri karipska otoka koje danas poznajemo kao Djevičanski otoci. Zanimljivo, u dodatku dokumenta kojim je Danska prepustila svoje Zapadnoindijsko otočje SAD-u, ministar vanjskih poslova, Robert Lansing, naglasio je kako se „vlada SAD-a neće protiviti proširenju političkih i ekonomskih interesa Danske na cijeli Grenland”, što praktički znači kako je SAD tada „pravno priznao danski suverenitet na cijelom Grenlandu”, primjećuju na danskom Sveučilištu Aarhus.

Nekad danski, danas američki (IZVOR: GoogleMaps)

Iako je to prvi, i za sada, jedini dovršeni posao prodaje „naroda i otoka” između SAD-a i Kraljevine Danske, povijest bilježi još nekoliko pokušaja prodaje nekretnina s pripadajućim stanovništvom između ove dvije države. Prvi interes SAD-a za Grenland (i tada još uvijek danski Island) otkrivamo u davnoj 1868. godini. 

Tadašnji Državni tajnik SAD-a, William Henry Seward samo godinu dana ranije, u ime SAD-a prihvaća ponudu ruskog carstva za prodaju Aljaske što je američki Senat odobrio, a predsjednik Andrew Johnson i potpisao. Istovremeno, kao prvi čovjek Državnog tajništva zatražio je i „Izvještaj o resursima Islanda i Grenlanda” koji mu je 1868. godine podnio prvi američki znanstvenik svjetskog glasa, Benjamin Peirce. Osim što je držao katedru na Harvardu, Peirce je tada bio i na čelu Službe za obalna istraživanja zadužene, između ostaloga, i za premjeravanje arktičkog pojasa.

U spomenutom izvješću Peirce državnog tajnika Sewarda podsjeća kako je „nabavku Grenlanda i Islanda” okarakterizirao „vrijednom ozbiljnog razmatranja” zbog čega je pripremio opsežan izvještaj na 72 stranice u kojem stoji i sljedeći odlomak koji neodoljivo podsjeća na nešto što je Donald Trump pročitao gotovo 150 godina kasnije.

„Island ima oko 70.000 stanovnika, ali s obzirom na svoje pašnjake i obradive površine, vrijedne rudnike, sjajno ribarstvo i nenadmašnu hidrauličku snagu, mogao bi, kada se potpuno razvije, održati populaciju veću od milijun ljudi. Danska ga je jako zanemarila. Islanđani se zbog toga žale i s nadom očekuju pridruživanje Sjedinjenim Državama“, stoji u tom odlomku.

Panorama Grenlanda (FOTO: Pixabay)

Kako Izvješće nije završilo na dnu ladice i kako se o njemu barem u nekom trenutku raspravljalo na puno višim instancama govore i ondašnje novine. Između oglasa za „Peruvijanski sirup“ koji magično liječi nedostatak željeza, „Protuotrova za duhan“ što „čisti krv“ te izvještaja o „Još ubojstava Ku-Klux-Klana“, Ogdensburg Journal iz države New York 1. srpnja 1868. godine donosi i telegrafski izvještaj u kojem se navodi da je „(državni op.a.) tajnik Seward gotovo završio pregovore oko kupovine Grenlanda i Islanda od Danske vlade“ te će za njih, kažu, „platiti pet cijelih i jednu polovinu milijuna zlatnika”.

Dva tjedna kasnije, o istoj temi pisao je i The New York Times u tekstu naslovljenom „ISLAND: Priča se o planu za pripajanje otoka Sjedinjenim Državama”. Službene ponude za Grenland i Island u tome trenutku ipak nije bilo. Vjerojatno i zbog toga što se i kupovina Aljaske uglavnom smatrala promašenom. Toliko da se buduća savezna država neposredno nakon kupovine pogrdno nazivala „Johnsonov vrt za polarne medvjede”.

Prema sjevernoameričkom stručnjaku za međunarodno pravo Elmeru Plischkeu, prošlo je dodatnih 40 godina kada su SAD ponovo izrazile zanimanje za Grenland. 

„Američki ministar u Danskoj, 1910. godine preporučio je Ministarstvu vanjskih poslova da, u zamjenu za Grenland i Dansko zapadnoindijsko otočje (tada još uvijek pod suverenitetom kraljevine op.a.), SAD ustupe Danskoj otok Mindanao (Filipini), koji Danci poslije mogu dati Njemačkoj u zamjenu za Sjeverni Schleswig”. Međutim, jačanje Japana u Tihom oceanu nakon Prvog svjetskog rata te Drugi kinesko-japanski rat koji je počeo 1937. godine, a potom i pripajanje Austrije Njemačkoj, okupacija Čehoslovačke i Danske izazvale su ozbiljne sumnje kako SAD-u prijeti napad sa istoka i sa zapada.

Grenland na globusu (IZVOR: GoogleMaps)

Okupacija Danske u novonastalim okolnostima otvarala je mogućnost ekspanzije njemačkog Rajha i na prostor Grenlanda te „izgovor za napad na sjeverno krilo Zapadne hemisfere”, otkrivaju američki vojni povjesničari. Isti izvor potvrđuje i kako je planom „RAINBOW 4“ SAD namjeravao „uspostaviti suverenitet Sjedinjenih Država u britanskim, francuskim, nizozemskim i danskim posjedima na zapadnoj hemisferi", uključujući one u Tihom oceanu istočno od 180. meridijana. Plan je također predviđao da Vlada Sjedinjenih Država osigura trenutačno odobrenje dotičnih vlada za američku okupaciju njihovih posjeda.

U skladu s planom, točno godinu dana nakon Njemačke okupacije Danske, 9. travnja 1941. godine u Washingtonu je potpisan „Dogovor o obrani Grenlanda” prema kojem „Iako SAD prepoznaje puni suverenitet Danske nad Grenlandom, trenutne okolnosti onemogućuju vladu Danske u izvršenju svojih dužnosti prema Grenlandu”. Ovim dogovorom SAD je dobio legalno pravo graditi baze koliko god je potrebno kako bi „pomogao Grenlandu zadržati trenutno stanje”. Dokument je, u ime Kraljevine Danske, potpisao danski predstavnik u SAD-u, Henrik Kauffmann. Međutim, o potpisanom sporazumu poslodavca je izvijestio tek dan nakon što je sporazum ovjeren. 

„Danska vlada bila je šokirana Kauffmannovim potezom jer to nije bilo samo prekoračenje ovlasti, već je, posljedično, vladu gurnulo u nezgodan položaj obzirom da su i njemački okupatori Grenland smatrali strateški bitnim teritorijem”, analiziralo se. 

Novinski tekst o kupovini Grenlanda iz 1868. godine (IZVOR: The Ogdensburg Journal)

„Dogovor o obrani” koji je Kauffmann jednostrano sklopio sa SAD-om tadašnji ministar vanjskih poslova Danske, Erik Scavenius, smatrao je nevažećim te je svojeglavog ambasadora 16. travnja opozvao nakon čega mu je zaplijenjena imovina. Kauffmann se, dakako, nije odazvao te je ostao u SAD-u do kraja rata nakon kojeg je u slobodnoj vladi dobio mjesto ministra bez portfelja.

Po završetku rata Danska je tri godine pokušavala bezuspješno uvjeriti SAD da povuku svoje trupe s otoka, ali to se nije dogodilo. Iako više nije postojala nacistička prijetnja, svijet se suočio s novom podjelom. Kako bi zadržali strateški važan otok koji ujedno predstavlja i najbolji dokaz da je Zemlja okrugla (najkraća ruta kojom balistička raketa može putovati između Washingtona i Moskve ide upravo preko Grenlanda), SAD je 1946. godine prvi puta službeno ponudio kupovinu najvećeg danskog otoka. 

Administracija predsjednika Harryja Trumana Kraljevini Danskoj ponudila je stotinu milijuna dolara u zlatu. 

Truman je nudio sto milijuna u zlatu (FOTO: US National Archives)

„Naše su potrebe Rassmussena (ministra vanjskih poslova Danske op.a.) šokirale”, izjavio je tadašnji državni tajnik SAD-a James Byrnes u jednom od memoranduma o kojima je pisao AP još 1991. godine kada je skinuta tajnost s dokumenata. Nije poznato da li je Danska vlada tada odgovorila ili je jednostavno pustila da stvar zamre. Ulaskom u NATO savez 1949. godine Danska je napustila više stoljeća neutralnosti, dijelom upravo zbog pitanja Grenlanda. Činjenica ostaje kako SAD i dalje ima dvije vojne baze na ovom strateški važnom otoku. Što će se događati po ovom pitanju tek treba vidjeti. No, sigurno je kako, unatoč uznemirenosti koju je Trumpov zahtjev unio, povijest bilježi dugi trag američkih pretenzija i manje ili više prijateljskih pokušaja da dođe u posjed Grenlanda. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.