Kako pomiriti zavađene obitelji, među kojima je na snazi krvna osveta. U gorskim krajevima Albanije na ovo pitanje vlasti i danas teško nalaze odgovor. Krvna osveta, međutim, nije samo albanski specijalitet. Do '50-ih godina prošlog stoljeća ona je bila ne tako rijetko prisutna u Crnoj Gori i Istočnoj Hercegovini. Danas su takve krvne zavade, na sreću, u ovim krajevima rijetkost. Na temu pomirenja krvno zavađenih porodica donosimo vam izuzetno zanimljivo svjedočanstvo objavljeno davne 1890. godine u Glasu Crnogorskom. Autor i svjedok potanko opisuje kako teče ceremonija pomirenja poznatog pod imenima Umir krvi ili Vražba.

„Glas Crnogorski" je od svojega dopisnika u Pelinovu, u Grblju donio u 36. broju ovaj zanimljiv podatak iz narodnih običaja u Boki Kotorskoj: 14. avgusta 1877. god. idući od Kotora svojim kućama, Ivo Bojković i Stojo Zec - Grbljani, u putu se nešto porječkaju, i dođe do svađe u kojoj Ivo ubije Stoja na mrtvo, prebježe u Srbiju, gdje je na brzo umr'o.

Jovo sin Stojov i njegova rodbina, na molbu prijatelja pristade da se izmiri sa Jovom, sinom Ivovim — koje pomirenje je i izvršeno jučer 27. ovog mjeseca.

Od strane Jova Zeca bilo je pozvatih 320 ljudi, a više od toliko bilo je pozvatih i od strane Bojkovića. Da vidimo ovaj dosta rijetki narodni običaj, otišlo je i nekoliko nas pozvanih iz Crne Gore, i ujutru 27. bili smo kod kuće Zečeve u Pelinovo, đe smo očekivali kume od Bojkovića. Svi smo bili nestrpljivi čekajući početak.

Tek u sedam ura dođoše 12 kuma noseći u kolijevkama i na rukama djecu; pred njima su išla dva čovjeka noseći zdravicu. Čim su se primakli kući, vrata su se zatvorila. U kući je bilo dvanaest ljudi, najbliži srodnici i prijatelji Jova Zeca. Pristupile su kume vratima i jedan od one dvojice ispred njih zavikao je: „Dobro jutro u kuma!" Iz kuće se nije niko odazivao, dok je ovaj tek po treći put zavikao - „Dobro jutro u kuma! Primi kume Boga i Svetog Jovana, kumim te Bogom i svetim Jovanom!"

Tada su se vrata otvorila, izašao je na prag Jovo Zec i primio prvo kumče, pak tako i ostali svaki svoje redom primao je i unosio u kuću. Tu su kume darovale svaka svoga kuma i bile počašćene, pak su krenule one pred nama, a mi za njima, put kuća u Bojkovića u Višnjevu. Usput smo sretali na više mjesta ljude koji su kao i mi pozvani bili da budu pri ovom pomirenju. Baš smo došli na jedno 15 minuta daleko od kuće Bojkovića, kad sretosmo sve zvanice njegove. Stali smo jedni prema drugima kad je bilo otprilike jedno 100 metara među nama.

Onda je krenuo Jovo, sin Ivov, noseći obješenu o vratu pušku, idući pobaučke na ruke i na koljena k nama. Pratila su ga dvojica - jedan s jedne, a drugi s druge strane, pomažući mu pušku nositi. Tada je izišao Jovo Zec u susret, gotovo trčeći. Pratioci Bojkovića pušte, a Zec pritrči, uzme pušku, digne ga i poljubi se s njim. Zatim je dolazilo 12 velikih i malih pobratimstva. Velikim zovu se ona koja su sa najbližim srodnicima Bojkovića kumstva izmijenili. Izašli su dva pisara, jedan od strane Zečevih, drugi od Bojkovića te su prozivali imenom one koji su se sretali i ljubeći se među nama bratimili.

Donijela se jedna tepsija, na koju su zvanice Bojkovića polagali svoje ledenice i handžare — od prilike oko 34 komada — i dok god nije Zec rekao da je dosta, oni su sve dodavali (FOTO: Novosti.rs)

Pozvati od strane Bojkovića svaki je išao bez kape i pognute glave sa prekrštenim rukama. Čim se pobratimstvo izmijenilo, svi smo krenuli put kuće gdje je i trpeza postavljena bila. Posjedali smo; svi oni koji su od strane Zečeve pozvani, a s nama i kmetovi koji su „Setenciju" pravili. Bliska Zečeva i familija s kojom su razmijenili 12 kumstava nijesu ništa pri trpezi ni pili ni jeli, premda su i oni za trpezom morali sjeđeti. Pošto se jelo, ustao je pop Ivo Mikijelj i pročitao „Setenciju" koju su njih 12 kmetova po starom narodnom običaju napravili i potpisali bili.

Poslije toga zatražio je Zec darove za svoje zvanice i svaki je dobio u zamotanoj hartiji po neki novac. Pošto smo bili darovani, onda se tražila ucjena od 133 cekina 2 groša i pola pare — koju su kmetovi za mrtvu glavu osudili da Bojković Zecu plati. Donijela se jedna tepsija, na koju su zvanice Bojkovića polagali svoje ledenice i handžare — od prilike oko 34 komada — i dok god nije Zec rekao da je dosta, oni su sve dodavali.

Pak su ustali kmetovi moliti, da im Zec dade što za njihov trud. — On je odabrao nekoliko komada i dao ih, također dao je i onijema, te su nastojavali oko trpeze, dvije tri ledenice. Onda je zavikao. „Đe je taj moj kum?" Pristupi Jovo, sin Ivov, J. Zec pruži mu tepsiju, sa ostalijem zalogama govoreći:" E kume! darivam ti moga oca, danas i zadovijek i ne tražim ti za njega ni bijele krpe."

Ovaj primi, ljubeći ga u ruku. Zec izvadi iza pasa dvije ledenice koje je sobom donio. „Evo ti povraćam i mito koje si mi dao". Pak se okrene nama s molbom, pošto je on sve oprostio, da i mi povratimo naše darove što svaki i učinje. Kad je ovo svršeno onda je rekao da pristupe kume; i prvi on svoju daruje a i ostali svaki svojoj povrati oni njen dar koji je primio u novcu kod kuće Zečeve, dodajući pri njemu i darivajući svaki svoju. Tada smo svi ustali iza trpeze a zvanice Bojkovića ostale da se poslije nas časte. Kmetovi predadoše „Sentenciju" Zecu koji je predade Bojkoviću, kod kojega se ista čuva kao zaloga bratskog izmirenja.

Autor: S.V.

SARAJEVSKI LIST, br.116, str.01, 28/09/1890.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia