ŠTO DA SE RADI: Aktivizam u krizi i kriza aktivizma
Kažu da u stabilnim, uređenim državama ljudi ne znaju i ne razgovaraju puno o politici. Zvuči logično pa se tako čini i normalno da u Hrvatskoj većina nas ima čvrsta politička uvjerenja, razna mišljenja o političarima, socijalnim i ekonomskim problemima i, što je zanimljivo, jako volimo raspravljati o istima.
Ipak, začuđuje manjak interesa za takve probleme na globalnom, ili bar europskom nivou. Čini se da su ova kritična vremena u pojedinim državama idealna prilika da vidimo što će se u budućnosti događati sa ostalim europskim državama pa tako i sa Hrvatskom. Hrvatska upravo zbog svog 'zaostatka', komunističkog naslijeđa i kasnog prilagođavanja EU politici, kasni sa pravim posljedicama krize. Kako objasniti da je Hrvatska tek osamnaesta zemlja u Europi po zaduženosti? To ne bi trebali gledati kao dobar rezultat, to je samo rezultat koji nije imao vremena postati gori. Tempo poniranja hrvatske ekonomije, pa i većine ekonomija europskih zemalja zastrašujuć je. Ne bi previše dramatizirali kada bi rekli da nam je grčki scenarij neizbježan.
Međutim, izrazito je zabrinjavajuća činjenica da se pokazalo kako situacija u Grčkoj nije bila dovoljno dobar okidač za homogeniziranje (barem Grčkih) revolucionarnih inicijativa. Jer prosvjednici bi trebali biti ti koji će isprovocirati radikalne promjene, koje nam se ne nude kao opcija na parlamentarnim izborima. S druge strane, jako je bitno kakvi se zahtjevi postavljaju kada se izađe na ulicu. 'Stop korporativnoj pohlepi' nije zahtjev već vapaj. Aktivisti trebaju bar jedan jasan, čvrst, argumentiran zahtjev s kojim moraju na ulici ustrajati do kraja. Zajednička želja pojedinih grupacija da se sruši trenutni sustav, uz gomilu valjanih argumenata protiv istog, nisu dovoljni da se pridobije nezainteresirana i umjereno-zainteresirana masa koja je ključna za transformaciju protesta iz alternativnog tuluma u ozbiljan pokušaj izazivanja promjene.
Svi koji smo bili u bilo kakvim prosvedima od nekoliko desetaka tisuća ljudi, imali smo osjećaj da se događaju velike stvari, da nas je puno, da će trenutni događaji sigurno imati odjeka i sl. Realnost je naravno posve drugačija. Zašto bi netko npr. odstupio sa vlasti jer je u milijunskom gradu izašlo deset tisuća ljudi koji to zahtjevaju? Pa to je 1% stanovništva! Pitanje je, zašto je tako izrazito mali postotak ljudi spreman dati potporu promjenama, unatoč očigledno pesimističnoj situaciji? Najčešće nailazimo na sljedeće razloge:
1. neinformiranost o detaljima problema
2. nejasni ciljevi prosvjeda
3. moje prisustvo ništa ne mijenja
Teško je zamisliti da pojedinac koji je u potpunosti svjestan današnjeg društvenog stanja te načina na koji funkcionira ovaj neoliberalni igrokaz, koji još uvijek imaju drskosti nazvati 'demokracija', može ostati indiferentan prema ijednom smislenom pokušaju promjene. Veliki je problem u tome što je broj informiranih ljudi puno manji nego što neki inicijatori prosvjeda to misle i žele. Kretajući se u sličnim krugovima i hraneći se svakodnevno relevantnim informacijama takve tematike, pomalo gube dodir sa stvarnošću koja je zapravo obeshrabrujuća. Većina se prosvjeda gradi na energiji i entuzijazmu mladih ljudi, većinom studenata, a današnjim mladim generacijama politiziranje na ulici sigurno nije na vrhu liste prioriteta. Stoga, bitno je učestalo ukazivati na srž problema, skidajući fokus sa lokalnih korupcijskih afera ili nesavršenih političara. Sanader, Todorić, Čačić ili sutra netko drugi, samo su produkt trenutnog društvenog sistema. Shvatimo li da se borimo protiv načina razmišljanja koji podržava aktualni društveni sistem, a ne protiv određene individue ili korporacije, možda nešto i postignemo.
Šteta je da na mnogim zanimljivim skupovima i okruglim stolovima rijetko čujemo konstruktivna razmišljanja. Daju se sjajne analize i iz godine u godinu vode se zanimljive debate, ali se čini da tu postoji nekoliko problema. Osim što gotovo nitko nikada ne nudi konkretna rješenja za problem koji kritizira, takvi skupovi se vode pred ljudima koji su velikom većinom već upoznati sa poantom diskusije. Problem može biti i taj što većina visokoškolovanih govornika izbjegava govoriti jednostavnim riječnikom, što može zakomplicirati shvaćanje i poprilično banalnih izjava. Intelektualci se moraju odlučiti žele li demonstrirati svoje znanje i elokventnost ili nekome uspješno prenijeti poruku za koju vjeruju da je od velike važnosti. Međutim, nije toliki problem u jasnoći informacija i njihovoj dostupnosti, već u motivaciji pojedinca da do njih dođe. Motivacija dolazi onog trenutka kada bar djelomično shvaćate problem i njegovu ozbiljnost, a tu najbitniju ulogu igraju nezavisni mediji i usmena predaja. Jer, polagani pad standarda i gubljenje osobnih sloboda se odvijaju dovoljno sporo da kod ljudi ne izazivaju šok i bijes već indiferentnost uz lagano negodovanje. Ako je suditi po tome, potpuni i ekspresni ekonomski krah bi možda bio i najefektniji pokretač temeljitih društvenih promjena u pravome smjeru.
Kada bi aktivisti riješili ovaj veliki problem neinformiranosti građana i formirali kritičnu masu koja se slaže da je sistem u kojem živimo neodrživ, usljedio bi puno zahtjevniji zadatak - postavljanje ciljeva.
E sad, da bi se dovoljan broj građana mobilizirao za neki prosvjed trebalo bi se odmaknuti od generaliziranja problema, ne organizrati prosvjede protiv kapitalizma, banaka i sl. Jasno je kako se radi o plemenitim ciljevima, ali to nisu zahtjevi koji bi trebali biti nositelji nekog prosvjeda, već konačan cilj i ideja koju treba postepeno širiti. Kapitalizam ne može pasti na ulici, on će se urušiti sam od sebe ili će se istrijebiti dugotrajnom evolucijom ljudske svijesti, što je manje vjerojatno. Orijentirajmo se, dakle, na rješive mikro probleme čije bi eventualno rješavanje pokrenulo lavinu optimizma i daljnjih zahtjeva za promjenama. Konzultacije se trebaju voditi sa nezavisnim ekonomistima, političkim analitičarima, ekolozima, urbanistima te raznim stručnjacima svih relevantnih područja kako bi se pronašla rješenja aktualnih problema, koja bi se mogla postaviti kao čvrsto argumentirani zahtjevi.
Zašto neki od zahtjeva ne bi bili spriječavanje prodaje posljednje hrvatske banke ili Croatia osiguranja? Čačićeva izjava kako je država loš vlasnik jednostavno ne pije vodu. CO je izuzetno profitabilna firma čijom prodajom se samo krpaju male rupe u proračunu. Usporedba sa prodajom obiteljskog srebra, za prodaje takvog tipa, je blagonaklona jer je srebro, zapravo, mrtvi kapital. To je mnogo više usporedivo sa podizanjem ultra-nepovoljnog kredita. Znači, dobili ste nekakav novac kojim ćete platiti nekoliko penzija, a zauvjek ste se odrekli mjesečne dobiti prodane firme. Osim toga, gubite kontrolu nad otkazima zaposlenih, njihovim plaćama i radnim uvjetima, kvalitetom proizvoda ili usluge prodane kompanije, njenog utjecaja na okoliš i sl.
Elektronsko prikupljanje potpisa za referendum. Sjajna ideja koja bi uvelike olakšala stanovništvu da utječe na vladine iracionalne odluke. Umjesto da se jadamo četiri godine te onda kao potpuni luđaci očekujemo velike promjenje eventualnim dolaskom nove garniture vlasti, imali bi priliku na vrlo jednostavan i gotovo besplatan način skupiti dovoljan broj e-potpisa za referendum. Isti taj referendum bi mogao funkcionirati po istom principu kao prikupljanje potpisa, čime bi se neutralizirali visoki troškovi birališnih punktova.
Naravno da takvo, puno agresivnije miješanje građana u državne odluke, nije u interesu političke vrhuške, premda se ipak radi o velikom koraku ka demokratskom uređenju. Zato se ne treba čuditi kada bi se oglušili na takve zahtjeve uz opravdanje kako takva ideja 'zasad nije tehnički izvediva' ili sl, a zapravo, sve što nam treba jest jedna sigurna internet stranica gdje bi svatko imao pristup sa svojim korisničkim imenom i zaporkom. Ako se milijuni mogu transferirati preko stranica od banaka, onda se valjda može i glasati. Neki će reći da nema svatko pristup internetu. Istina, pristup internetu ima visokih 62 posto kućanstava u Hrvatskoj. Ostali koji se ne snađu kod prijatelja, susjeda ili na poslu, mogu ići na glasačka mjesta kojih neće biti 6572 kao na prethodnim izborima, nego barem deset puta manje. Nema troškova prebrojavanja, nema čekanja, rezultati su gotovi odmah.
Ekstremno progresivni porezi i porez na luksuz – zahtjevi su koji bi trebali doprinijeti djelomičnom ujednačavanju između bogatih i siromašnih. Očigledno je da deformirani tok novca stvara ogromne deficite u državnim blagajnama i time stvara velike rupe u proračunima i izaziva nova zaduživanja iz kojih gotovo pa nema povratka. Taj tok novca je formiran tako da od njega, gotovo isključivo, profitiraju velike korporacije i banke. Rezultat toga su ogromne količine novca na privatnim računima koji često nije u opticaju te time osiromašuje manje tvrke i ostatak stanovništva, usput izazivajući veliku nelikvidnost. Bogatstvo i resursi su još uvijek tu, samo trebamo sustav koji će ih pravilno raspodjeljivati. Bez ikakvih patetičnih pretenzija, pogledajmo samo dva primjera iz Sjedinjenih Država - 'najnaprednije' kapitalističke zemlje na svijetu:
- Na svakog beskućnika u Americi postoje 24 prazne kuće!
- Prosječni amerikanac baci deset puta više hrane nego stanovnik jugoistočne azije, odnosno, nevjerojatnih 40 posto hrane u Americi se baci dok stotine milijuna ljudi pati od kronične gladi diljem svijeta.
Vrijeme velikog rasta zapadne civilizacije je prošlo, to je evidentno. Čini se da dolazi vrijeme kada će trebati prihvatiti znatno niži životni standard ako se želi stvoriti ravnopravno društvo na zdravim ekonomskim temeljima. I to nije nikakva tragedija. Političari ne griješe toliko kada režu troškove, ali griješe što forsiraju sistem koji je državu doveo u takvu situaciju. Zapanjujuće je da Hrvatska može tako slijepo vjerovati sistemu i zajednici koji su Island i Grčku praktički doveli do bankrota, Irsku i Portugal do MMF-a, a Italiju i Španjolsku do njima još nezapamćene krize.
Zašto samo rijetki mediji spominju zaokret u politici Islanda koji je nacionaliziranjem banaka, a ne 'bailoutom' (na referendumu su odbili pomoć od 85 milijardi dolara za spas tri najveće banke), oživio svoju ekonomiju u rekordnom roku? Zašto se na Huga Chaveza, čovjeka koji je upravo osvojio četvrti predsjednički mandat, gleda kao na diktatora? Jer se usprotivio svakom američkom uplitanju, nacionalizirao sve naftne kompanije, potpuno se orijentirao na izrazito socijalnu demokraciju, bez straha od reakcija kapitalističkih velesila koje su vidjele svoje interese u toj zemlji. Proteklih deset godina u Venecueli je smanjeno siromaštvo za 54 posto, ekstremno siromaštvo za 72 posto te nezaposlenost za 7 posto. Udvostručen je broj polaznika na fakultete, a unatoč i dalje relativno lošem standardu, zbog napretka i težnji ka jednakosti, Chavez i dalje bez većih poteškoća dobiva izbore.
Kod nas se, nažalost, ne prate takvi primjeri nego se prihvaćaju kapitalistička pravila igre gdje navodno 'svi imaju šansu za uspjeh'. Kakvu to šansu ima netko tko po prirodi nije poduzetan, snalažljiv, probitačan, komunikativan?! Dali to znači da je zaslužio da živi na minimalcu strepeći da ne završi u bolnici jer bi morao dignuti kredit za liječenje? Ili je njegovo dijete zaslužilo da se ne školuje jer si to sa svojom plaćom ne mogu priuštiti? Dali ste zaslužili da vam poslodavac gazi po glavi jer, iako imate pravne osnove, nemate sredstva za tužbu i angažiranje odvjetnika? Ovdje se radi o temeljnim, egzistencijalnim, ljudskim pravima koja gubimo svake godine sve više. Ne čekajmo da se dogodi nešto veliko kako bi reagirali, jer to se neće dogoditi. Prava nam se oduzimaju u fazama, na kapaljku, kako se ne bi stvorila prevelika količina bijesa koja bi mogla izmaknuti kontroli. 'Anger is a gift', kaže Zack De La Rocha i u pravu je, samo ga trebamo pozitivno usmjeriti.
Tonći Handabaka
Lupiga.Com
