Sportski novinari u Hrvata
Sportski izvještaji u našim medijima su (pored svakakvog lupetanja) nerijetko konotirani kao izvješća s ratišta, politička propaganda, raspirivanje mržnje i pospješivanje incidenata. Sve je to eskaliralo u više navrata kada su protivnici našim sportašima, na primjer, bili suparnici iz Srbije, koji su u nekim napisima ili komentarima izvrijeđani gore nego s tribina (kao recimo košarkaši beogradskog Partizana u komentaru utakmice Cibona – Partizan prije nekoliko godina na „Radio Cibona“). No, „hrabri“ (ne)sportski novinari su, zato, nerijetko drhtali pred Zdravkom Mamićem, Igorom Štimcem i sličnim likovima. Kad ih je Mamić nedavno u napadu bijesa javno (is)psovao i (iz)vrijeđao, nazočni „novinarčići“ su to poslušno slušali i gotovo (potvrdno) kimali glavama, a neki su se okuražili tek po dolasku u redakciju i onda „raspalili“ po Dinamovu izvršnom dopredsjedniku. Mamić se posebno okomio na urednicu sportske rubrike dnevnika „24 sata“, a tada su igrači Dinama, te stručni stožer i rukovodstvo kluba stali „iza“ svog izvršnog dopredsjednika, dajući mu podršku. U „24 sata“, pak, te iste „ljubitelje lika i djela Z. Mamića“ (igrače i trenere Dinama) nerijetko veličaju, tepajući im i oslovljavajući ih nadimcima!
I uvijek nadmeni i narcisoidni Aleksandar Stanković je prije nekoliko godina, ugostivši u svojoj emisiji „Nedjeljom u 2“ Mamića - bio u „defanzivi“, očito osjećajući strahopoštovanje prema agresivnom čelniku Dinama. Da to nije „bez vraga“ pokazao je i slučaj kada je izvršni dopredsjednik kluba iz Maksimirske 128 svojevremeno jednog sportskog novinara jurio podno zapadne tribine stadiona, no nije ga uspio sustići. U Litvi je, pak, tijekom večere nakon utakmice Ekranas - Dinamo, solenkom pogodio „mrskog“ mu predstavnika „24 sata“. I poslije svih „Maminjevih“ ispada uvijek su se našli novinari koji su ga branili, poput recimo Ivana Blažička u televizijskoj emisiji „Otvoreno“, nakon utakmice Ajax – Dinamo 2:3. Blažičko je, prisjetimo se, prije nekoliko godina s HRT-a (na kome je „vedrio i oblačio“) slavodobitno otišao na Novu TV, no onda se (kao i nedavno Hloverka Novak Srzić) vratio na „mjesto zločina“ (na HRT), kao da nikada odatle nije ni otišao.
Televizijski (ne)sportski komentatori su i inače nekako najljigaviji, uvlačeći se raznim sportskim moćnicima. U posljednje vrijeme se najviše „ulizuju“ Štimcu, koji se ranije u više navrata znao obrušiti na „neposlušne“ predstavnike medija, a podsjetimo i kako ih je jednom prilikom istjerao iz autobusa u kome su bili i hrvatski reprezentativci. Sportaši, treneri i funkcionari su prilično osjetljivi na kritike, zbog čega je bilo više slučajeva prijetnji novinarima, a neki su i pretučeni, kao Branko Stipković i Dražen Krušelj na primjer. Niti matične novinske kuće u tim situacijama nisu pretjerano stale „u obranu“ svojih napadnutih novinara. Mediji su, inače, jedni od nositelja euforije nakon sportskih pobjeda, koje se u našem iracionalnom balkanskom mentalitetu doživljavaju kao nešto najvažnije u životu, dok nam porazi predstavljaju (nacionalnu) tragediju. Pobjede poput one nad Engleskom se redovito popraćaju naslovima tipa: „Heroji“, „Junaci“ ... Utakmice se, pak, najavljuju pokličima: „U boj“, „Sad ili nikad“, „Moramo pobijediti“, kao da se, zapravo, radi o ratnim poprištima.
Imali smo i slučajeva kada su se slavili i porazi, kao na primjer od Brazila na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj, čime smo se poistovjetili s nekim drugim narodima koji su na porazima (iz)gradili mitove. Dvoličnost medija se, pak, najbolje ogleda nakon rezultatskih neuspjeha, kada se po istim tim sportskim junacima „raspali iz svih oružja“, proglašavajući ih gotovo neznalicama i izdajnicima. Prisjetimo se s tim u vezi navedenog SP u Njemačkoj kada su novinari, nakon ispadanja iz daljeg natjecanja naše reprezentacije već nakon prvog „kruga“, između ostalog optužili izbornika Zlatka Kranjčara za „nepotizam“ jer je „uporno gurao u momčad svoga sina koji to ne zaslužuje“. Prije toga je Cico bio proglašavan genijalcem, a Niko najvećim talentom o kome su mnogi novinari govorili i pisali bajke, nazivajući velemajstorskim potezom i kada bi on rukom namjestio frizuru. Sada izbornik Slaven Bilić doživljava zvjezdane trenutke, te „isijava“ zadovoljstvom, ali i prepotencijom (te lupetanjima u stilu kako više neće kupovati makedonske lubenice, ljut nakon poraza od reprezentacije Makedonije u Skoplju). No, eventualni kiks na Europskom prvenstvu će ga, kao i njegove prethodnike, stajati „glave“. A Bilić je pokazao kako se teško nosi s kritikama, kao onda kada su ga mnogi napadali poslije pobjede nad Makedonijom 2:1 u Zagrebu - zato što je Darija Srnu „držao“ na klupi za rezerve, pa je tek njegovim ulaskom rezultat bio preokrenut. Tada je jedan od najglasnijih kritičara bio Štimac, koji ponekad u izjavama djeluje zavidan na Bilićeve uspjehe.
Stvaranje od sportaša „božanstva“, a onda ih „gurati u pakao“ nakon poraza ili neodazivanja u reprezentaciju nije, naravno, hrvatski unikat, no kod nas je sve to još dodatno pospješeno kompleksom malog naroda. Doživljavanje sportskih protivnika kao neprijatelja, prozivanje sudaca (i općenito međunarodne zajednice) kako su uvijek protiv nas, te nepriznavanje da nas protivnik može zasluženo pobijediti odrazi su tog kompleksa. Našoj je reprezentaciji, tako, u Skoplju smetao blatnjav teren, Dinamu u Norveškoj kiša, u Francuskoj led ... Ukoliko naša „repka“ na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj doživi neuspjeh – krivi će nam, vjerojatno, biti povećanje cijena nafte u svijetu, iranska (nuklearna) kriza, globalno zatopljenje ... Komično je, inače, bilo slušati prijenos Filipa Brkića (na RTL-u) utakmice Makedonija – Hrvatska, kada je početkom drugog poluvremena „stručno“ ustvrdio kako naša reprezentacija igra bolje, jer je pobjedom Izraela nad Rusijom rasterećena u vezi plasmana na EP. No, kad su Makedonci stisnuli naše i zabili im dva gola, „stručni“ Filip (koji je u prošlosti utakmice iz studija znao prenositi otpuhujući dim cigarete, što je dodatno pospješivalo njegov govor „kroz nos“) rekao je kako su se naši, zapravo, opustili jer igraju rasterećeno. U kratko vrijeme dati dvije kontradiktorne izjave mogu samo (ne)sportski komentatori. Brkićev „pandan“ na Novoj TV je Stipe Sladoljev koji govori glasom „gutača knedli“.
Tko na stadionu nije bio u novinarskoj loži nije svjestan ljigavosti i dvoličnosti mnogih sportskih novinara, a ne zna se tko u tome prednjači – stariji ili mlađi. Vječito namrgođeni (i dvolični) Edo Pezzi i Zdravko Reić, koji predstavljaju „sportsko-novinarsku gerijatriju“, u dosadašnjoj su karijeri ideološki „vrludali“ (okrećući se poput suncokreta) i nikako da nam priušte zadovoljstvo da ih više ne gledamo i ne slušamo. Tomislav Židak se, podsjetimo, početkom devedesetih zalagao za promjenu imena Dinamo, a kad se to dogodilo počeo se „uvlačiti“ navijačima, pa se zalagao za povrat „svetog imena“. Da i ne govorimo o tome kako on neke osobe malo „voli“, pa malo „ne voli“ (poput Ćire Blaževića na primjer). Milorad (Mićo) Duš(m)anović toliko dobro komentira sportske događaje da u tenisu dva gema odšuti, a onda u trećem kaže „Eh“, a u četvrtom „Uh“. I on je, valjda, već dosadio i samome sebi. Iritira i podbuhlo lice Slavka Cvitkovića, kome uz to jezik toliko „mota“ da samo čekamo kad će na kraju rečenice reći: „Hik“! Šteta je, inače, što je alkoholizam „uništio“ Borisa Mutića, nekad možda i najboljeg komentatora, pa sada lupeta gluposti („fufljajući“ bez zuba) kad mu daju da prenosi skijanje ili neki drugi sport. Božidar (Božo) S(m)ušec, koji se često tokom katastrofalno loših prijenosa utakmica neartikulirano i nesuvislo dere, osigurao je nasljednika – zaposlio je u (ne)Sportskom programu HRT-a sina S(n)ašu. O već spomenutom Blažičku više i ne treba trošiti riječi, a tu su i Željko Vela, Bruno Kovačević ... Neven Cvijanović je svoje komentatorske (poltronske) usluge „naplatio“ prešavši za glasnogovornika Dinama (čitaj: Mamića).
U pisanim medijima, također, ima svakakvih likova i nabrajati sve iziskivalo bi i previše prostora. Već smo spomenuli Krušelja, a tu je i sličan mu lik Dean Bauer, koji su u svojim novinarskim „zadaćama“ izražavali animozitet prema istočnim susjedima, zatim Balkancima općenito (kao da i njih dvojica nisu tipični Balkanci), pa i prema Dalmatincima ... Neki novinari iz mlađe garde su ponikli u navijačkim redovima pa su im, zato, tekstovi tako i konotirani. Jedan od takvih je, recimo, Željko Petan, koji je sa svojevremene rukometne utakmice Partizan – Zagreb u Beogradu trebao izvještavati kao novinar „Jutarnjeg lista“. No, onda je u njemu proradio navijač, napio se i posvađao s partizanovim tifosima, te je dobio batine. U „JL“ je, sjećam se, svojevremeno pisao i izvjesni Žorži Paro ili Čmaro (ili kako li se već preziva) koji je, također, bio jedan iz plejade zalutalih (izgubljenih) u sportsko novinarstvo. Posebnu pozornost treba posvetiti i uredniku „Sportskih novosti“ Branku Tuđenu, koji je taj list pretvorio u „Dinamovu reviju“ i „Klub obožavatelja Ćire Blaževića i Nike Kranjčara“. Tuđen se, podsjetimo, kao svojevremeni u(ne)rednik „Večernjeg lista“ iskazivao (degutantnim) poltronizmom Franji Tuđmanu. U to je vrijeme „egzistirala“ sljedeća anegdota: Tuđman u lovu ispalio iz puške više hitaca na jato divljih pataka, no ni jednu nije pogodio. Tad reče Branko Tuđen: - Vidi, sve mrtve, a lete!
U principu ne polemiziram s osobama koje se potpisuju pseudonimom. Odgovorit ću, pak, na pitanja likova koji su se potpisali kao "ja" i "trax". Dokaz za tekst mi je "praćenje rada" mnogih sportskih novinara. Pametnom dosta?! Kao novinar sam, također, dio "sivila devastirane medijske scene".