Najprije je sve izgledalo kao, recimo, Wikileaks. Hrvatska vlada otezala je punih mjesec dana s objavom svih poslodavaca kojima je uplatila javnu financijsku potporu za očuvanje radnih mjesta i spas privrede općenito. Pustimo nakratko to što će se službena svrha potpore u previše slučajeva svesti na čisto paravansku funkciju. Uglavnom, vlada je uporno – te samo naoko bezrazložno – s tim otezala bitno duže nego što je bio propisan i sam rok trajanja prvih obimnijih epidemioloških mjera. A onda baš kao da je odnekud procurilo, iz nekog časnog, ali neimenovanog izvora bliskog samom vrhu izvršne vlasti RH. Pred nama su se najednom zatekli podaci o približno 84.000 konkretnih primatelja famozne spasonosne potpore.

No, ispostavilo se, u istome tome slavnom trenutku, da ti podaci uopće nisu sistematizirani, pa ni digitalno pretraživi. Nego zadani onako kao što su se i goleme informacijske šarže Wikileaksa morale pregledavati nasumično, ili naprosto redom, da bi se eventualno prosijalo nešto vezano uz ciljanu državu, jer ta organizacija nije ni mogla izdati aranžiran materijal, pospremljen u jedinstvenu i cjelovito sagledivu bazu.

Ministar rada i mirovinskog sustava RH Josip Aladrović potom će, na novinarsko pitanje o takvom istom tehniciranju Vlade RH spram daleko jednostavnije mase informacija, kazati da u državnoj egzekutivi nisu „očekivali toliku zainteresiranost“. Nije, dakle, neki srednje rangiran vladin činovnik u njegovu kabinetu malo izgubio živce uslijed već i bogu i narodu nesnosnog odugovlačenja, pa tajnovito pustio da popis iscuri u javnost. Ne, to je sama vlada tako postupila, istovarila nam dotičnu nepreglednu listu na glave i onda se našla u čudu.

Ministar Aladrović u čudu od javnog interesa (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

Srećom, ukazali su se pritom GONG i njegovi hakerski suradnici iz Code for Croatia, te začas pomogli i nama i vladi. Dobili smo tad konačno pretraživu bazu informacija, još uvijek navrijeme da se publika u polukarantenskoj dokolici poigra s nagađanjem o sretnim dobitnicima milijarde i pol javnih kuna u prvom izvlačenju ove državne lutrije. Vratit ćemo im se još u ovom pregledu stanja stvari, ali ne prije nekolikih važnih napomena. Prvo, domaće sindikalne središnjice su već krajem ožujka raspalile alarm zbog navale radničkih prijava raznih poslodavaca koji su zaprimili traženi iznos potpore, ali nisu tim radnicima isplatili puni iznos plaće. Zahtjev sindikata da vlada počne takvu pomoć – namijenjenu prvenstveno radničkim primanjima – uplaćivati direktno zaposlenima, a ne poduzećima, odgurnut je ustranu bez suvišnog razjašnjavanja postupka.

Drugo, privatni hrvatski poslodavci dobili su time praktično sve što su zatražili od vlade, plus još malo više. Država im je iskrcala pusti novac i zatim ih ostavila hotimično sasvim bez nadzora njegove potrošnje. Budući da je glupo očekivati da će naknadna kontrola tog plasmana uroditi pravdom nad većinom prekršitelja i vraćanjem pronevjerenog iznosa u javnu blagajnu, jedini razuman zaključak jest to da je vlada svjesno utrošila milijardu i pol kuna da bi primirila poduzetnike, kivne zbog njezine odluke o javnosigurnosnom zamrzavanju ekonomije.

Treće, itekako je logično da poduzetnici nakon svega traže još i više, koliko god novi prohtjevi nekom izgledali sumanutima. Čak su i obzirni, jer zazivaju samo krizno suspendiranje Zakona o radu i ukidanje parafiskalnih nameta. Nema veze to što u Europskoj uniji nikome drugom nije tako ozbiljno palo na um da zatraži hitnu fleksibilizaciju radno-pravne regulative, osim možda Poljskoj. Nema veze ni to što gro parafiskalnih nameta ima vrlo jasno socijalno i razvojno utemeljenje, za razliku od, recimo, PDV-a kojeg bitno rjeđe spominju, jer taj najveći porezni teret snose najširi društveni slojevi. Oni su u pravu, ti naši kapitalisti, s obzirom na to da su se jasno i masno uvjerili kako vlada igra po njihovu čak i onda kad se naivnijim promatračima čini da slobodno tržište zauvijek odlazi u legendu, dok novodobne inkarnacije Lenjina i Staljina samo čekaju da ih uhljebi iz HDZ-a dobrohotno puste s lanca.

U pravu su tako Davor Huić, Nenad Bakić, Saša Cvetojević, Tomislav Debeljak, Danko Končar, Matija Babić, Miroslav Škoro, Ana Karamarko, Željka Markić, Thomas Bauer, Ivan Čermak, Ante Ramljak, Petar Pripuz, Ante Vlahović, Iva Todorić, Ivić Pašalić i mnogi drugi primatelji ove pomoći koji inače zagovaraju što žešću ekonomsko-političku redukciju države i manji budžetski trošak, izuzev onda kad su davanja usmjerena na njihove račune, ili se barem ne bune protiv takve prakse. U pravu su Hanza media i druge velike novinske kuće u Hrvatskoj, također potrebite naših kuna, neovisno o njihovu permanentnom zagovoru što liberalnije ekonomske politike. 

Da ne bi bilo zabune: država je svakako morala priskočiti upomoć svim ugroženim subjektima, osim što je radništvo na koje se ovom zgodom pozivala, tu završilo uvelike kao objekt. Opet su se preko njegovih leđa okoristili svi ti korifeji ili makar sljedbenici neoliberalizma, dok nas premijer Andrej Plenković uvjerava da su mjere potpore organizirane posve transparentno. Ministar financija Zdravko Marić bar je priznao da znaju kako otprilike četvrtina primatelja javne pomoći nije ispoštovala obavezu isplaćivanja punih iznosa radničkih plaća.

Vlada je dala sitniš od milijardu i pol kuna kako bi primirila poduzetnike među kojima su i ono što sanjaju da države nema kako ne bi bilo nikoga kome moraju plaćati poreze (FOTO: Lupiga.Com)

U sudbinu preostalih kriterija, vezano uz npr. dokazano manji prihod firme ili pravovremeno otplaćen porezni dug, sad nećemo ulaziti. Dosta je i ovako, e da ne bude ni traga sumnji kako je kriza zloupotrebljena da bi se još ponešto – zasad samo oko milijardu i pol kuna – zajedničke vrijednosti odlilo i u džepove onih koji nam u ime sasvim nasuprotne filozofije desetljećima svisoka podmeću imperativ što manjeg državnog obrta novca. 

S druge strane, nije baš ni da su nas posebno iznenadili, ima li se u vidu da je počesto riječ o recidivistima. Huić, Bakić, Cvetojević, Debeljak, Končar, Babić, i da ne nabrajamo dalje – svi su već rado pokazivali koliko im je sladak javni novac. Huićeve tvrtke uprihodile su na taj način milijune kuna, a govorimo o predsjedniku udruge Lipa koja s upravo križarskim zanosom nastupa kontra državne uloge u privredi. Bakić je koristio javne potencijale da bi politički minirao svaki udio javnog u ekonomskoj politici. Cvetojević je valjda jedan od najuspješnijih dobavljača toaletnog papira za javni sektor, no također strastveni kritičar potonjeg, dok je u ovu priču upao preko svoje privatne zdravstvene firme koja dakako nema nikakvog društvenog značaja u momentu opće krize, onda kad samo javnozdravstveni kapaciteti spašavaju guzice svih nas.

Matija Babić pak, lijepo je na svom portalu Index objasnio njihovu zajedničku poziciju: oni to doživljavaju kao povrat poreza, nepravedno utjeranog. Na stranu to tko je porez uopće platio i tko je već prije ove krize nemilo zakidao svoje radnike. Ajde, ne moramo inzistirati niti na raskrinkavanju standardne zamjene teza Babića i sličnih oko enigme tko tu koga zaista hrani. Ili na još jednom dokazivanju evidentne činjenice da ovaj i ovakav sustav – društveno uređenje, naime - služi primarno babićima i bakićima, pa sve i ako njih tako dramatično nerviraju politikanti koji uzgred maznu svoj dio.

Nećemo, eto, ovdje dovoditi u pitanje ni impliciranu laž o tome da je ova kriza tzv. egzogenog porijekla, ničim potaknuta ni uvjetovana iz smjera navedenog sistema i uređenja. Nema tu nikakvih iznenađenja, sve su to u biti stare znane ideološke podvale, a nove su tek forme zadržavanja istih odnosa. Ali jedno ipak valja primijetiti, u skladu s jučerašnjim ekspozeom vlasnika Indexa, gdje on autoritativno staje iza tuđe vijesti o primateljima javne pomoći među kojima se osobno zatekao.

Očekivalo bi se da jedan Babić ranije sam poduzme coming out, dakle, vidjevši koliko je tražena medijska roba posrijedi, jer on ipak tržišne cvebe uočava bolje od nekog npr. Aladrovića. I sve je drugo mogao isto reći, jednako nam svima ispsovati sve po spisku parazitskom, dosljedno i odvažno, a nadasve ekskluzivno. A ne da pored živog i bogu hvala zdravog Indexa moramo za spiskove čekati na ovo nešto kao Governmentleaks.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"