O sudbini i smislu života pisali su puno jači od mene. Sudbina je Metresa rekao je jednom bard moje generacije. Što ti je život i što ti je sudbina? Jedna trafika ispred Rebra u sumaglici predvečerja u Zagrebu, ovoj čudnoj sumaglici na koju nismo navikli mi Dalmatinci. Da ti se uvlači u kosti. Kada izađeš iz tople sobe na Neurologiji da zapališ cigaretu osupne te hladnoća. Hladnoća i mir pred tom bolnicom koja ti je drugi dom. Dom. Tako lijepa riječ, a tako prostituirana. Dom je negdje daleko na jugu gdje tvoja obitelj čeka vijesti iz bolnice. Dom je nešto toplo. Dom je nešto tvoje. Uvijek sam razumio da za svoj dom, za njegovu obranu, moraš biti spreman. Ali nisam razumio zašto ljudi koriste tu krilaticu pod kojom je toliko nevinih stradalo. Toliko djece. Pod tim i takvim domoljubljem. U tome je kvaka. Mada to nikada neće shvatiti ovi naši bilmezi koji ionako ne shvaćaju ništa. Pod tim pozdravom „Za Dom“ djecu od deset godina ubijali su maljevima. Taj užas, toliko strašan da još odjekuje, mene će uvijek priječiti da ga koristim.

Voljeti svoju domovinu možeš i bez toga. Možeš je pljuvati. Onakvu kakva bi mogla i trebala biti, a nije. I to je vrsta ljubavi. Kada znaš da toliko ljudi u kontejnerima čekaju ovaj Božić, i da su toliko ponosni i dalje. Da vjeruju. Vjera. Lijepa riječ. Lijepa za ljude koji imaju, a još ljepša za ljude koji nemaju. Sit gladnome ne vjeruje, govorio je moj djed, ali ta časna starina nije mogla predvidjeti svijet kakvog ja danas poznajem. Onoliko koliko sam ga poznavao, njegovi osjećaji bi danas bili podijeljeni.

Radovao bi se što smo treći na svijetu, ali to ne bi bila ona radost koja je bila kada smo zajedno dočekali naše treće na svijetu. Tada je svijet bio drugačiji, i bio je optimističan. Vjerovali smo obojica da sve to ima smisla i da će stvari krenuti na bolje. Nisu naravno, krenule su na gore, a on je prestao vjerovati u čuda. Čuda se nagledao za dva života, Hajduka, najboljega na svijetu i njegove Hrvatske treće na svijetu. Pa je spokojan zatvorio oči.

Razmišljaš o tim stvarima dok pušiš pred Rebrom. Hladno je i stišćeš se pod jaknom. Sitna kiša sipi, a sve što radi je jedna trafika. Zagreb dolje pod brdom gori. Doček je Vatrenih i Hrvatska slavi. Na Rebru, pred bolnicom je ipak tiho. Tako je uvijek. Pred zidom koji dijeli stupove nosivog zida, a na kojem se puši, stoji zamišljen čovjek u kaputu. Pognute glave, kakvi su svi ljudi pred tom bolnicom. Prepoznajem ga. Nije to ni sjena onog čovjeka, mog susjeda čiju su demo snimku „Čavoglava“ početkom devedesetih otkrili moji Feralovci i gurnuli je na radio. Da, dobro ste čuli. Boris Dežulović i Predrag Lucić zaslužni su za ono što i dan danas neki pjevaju.

Na trafici kupujem cigarete. Sudbina je zajebana stvar. Dva čovjeka, dva oca, potpuno suprotstavljena kroz godine, desetljeća, potpuno dijametralno suprotnih stajališta oko svega, posebno oko stihova koji su na takav način na ovu zemlju bacili stigmu. Ja sa nedaleko parkiranim starim opelom, a on s novim terencem. Ljubav prema domovini je zajebana stvar. Hrvatska naših snova nije bila ista prema nama obojici. On je postao ikona, ja neprijatelj. A bili smo susjedi. Znali sve jedan o drugom. Kuća do kuće. I život nas je odveo na dijametralno suprotne strane.

Njega da unovči svoje domoljublje, mene da mi moje domoljublje donese samo jad i patnju. On je znao što treba pjevati, ja sam znao što trebam pisati. Obojica smo govorili svoju istinu i obojici je grah pao, tako kako je pao.

Zima je i stišćem se u jakni. On sjedi utučen i sam na klupi koja je za pušače ispred Rebra i dok kupujem cigarete pogledi nam se sreću. Razmišljam o svemu što je on i što sam ja. Razmišljam o svemu što je on postigao, a što sam ja. Razmišljam o svemu što smo obojica mogli, a nismo. On je mogao biti čovjek i pravednik, ali to ne bi bilo unosno. Ja sam mogao biti i čovjek i pravednik, ali to nikada neće biti unosno. I u tom djeliću sekunde prođu ti kroz glavu takva pitanja i takvi odgovori.

Ali se onda sjetiš da si otac.

Zagreb dolje još uvijek gori, doček je Vatrenih. Jedan otac na klupi ispred Rebra trebao je biti dolje, na bini, veličati pobjedu naše izabrane vrste. Možda i nije, sada to i nije toliko bitno. U našem nakaradnom folkloru ako nema njega, nema ni dostojne proslave. U jednom pogledu shvatio sam kako ga zapravo nije briga za sve to. Kada si tu na Rebru, pred tom trafikom, može Hrvatska biti i prvak svijeta koga boli kurac za to? Marka Perkovića Thompsona najmanje.

I ja ga razumijem. Kao otac. I stisnuo sam mu ruku i poželio da mu u najtežoj borbi u životu sve prođe dobro. Da mu sin pobijedi najtežu bitku u životu. Nije tu bilo Zlatka Dalića, Andreja Plenkovića, Luke Modrića, ni bilo koga drugog tko je imao pametnija posla nego li da svrati pred tu trafiku na Rebru.

Bili smo samo nas dvojica. Dva očajna oca. Jedan koji je ikona i jedan koji je "neprijatelj" te naše nesretne Hrvatske. Onom koji je trebao biti dolje, tamo gdje gori, jedan "neprijatelj" ove države pružio je ruku i zagrljaj. Život je kažem čudna pojava. Kao i sudbina.

Zagrlio sam svog sina i Marko je sigurno zagrlio svog. Neka nam dragi Bog bude u pomoći obojici. Tu, u tim krevetima, naša je domovina, i naš je dom. Nekome je trebalo manje, a nekome više da to shvati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić